Posljednji Mohikanci sarajevskog novinarstva

"Gledao sam neki dan (nakon više od trideset godina) treći i posljednji boks-meč između Muhammeda Alija i Joea Fraziera – veličanstvenih 15 rundi nikad ranije viđenih i nikad kasnije dostignutih u povijesti svjetske marisane. Potpuno je, sa ove vremenske distance, nevažno ko je pobijedio: nikad Ali ne bi bio veliki da nije 45 minuta proveo u ringu sa Frazierom, niti bi iko Fraziera pamtio da 15 rundi nije odolijevao plesanju ‘leptira s ubodima ose’ Alija. Neka tako za koju deceniju budući čitalac rezimira jedinu ovdašnju ozbiljnu medijsku konkurenciju – Dana i Slobodne Bosne", izjava je Senada Avdića, glavnog i odgovornog urednika Slobodne Bosne, objavljena prije (skoro) punih devet godina, dvanaestog siječnja 2007., u petstotom, jubilarnom broju magazina Dani.

"Kada bi se svi razlozi stavili na jedan tas, pretegao bi onaj drugi, na kojem se nalaze oni zbog zbog kojeg Slobodna Bosna zaslužuje respekt. Naime, upravo je taj magazin jedini medij u današnjoj Bosni i Hercegovini za kojeg možete biti sigurni da još uvijek njeguje prevaziđenu praksu po kojoj se ime osobe koja odlučuje o sadržaju nalazi u impressumu, pod rubrikom 'glavni i odgovorni urednik'. Da, naravno, može taj glavni i odgovorni urednik iz različitih razloga pogriješiti (i obilato griješi) u uredničkoj ili autorskoj procjeni; ali to je jedini preostali medij kojem uređivačku politiku ili sadržaj tekstova, naslovnica, emisija ili priloga glavnom uredniku ne saopćavaju vlasnici medija iz redova tranzicijskih pobjednika, šefova političkih stranaka ili predstavnika 'bratskih zemalja'. Nigdje više nećete naći toliko ljudi spremnih da radi društvenog interesa ili osjećanja javne odgovornosti preuzmu rizik i za vlastitu sigurnost (da podmetnu glavu tamo gdje 'pametni' ne bi ni nogu), da budu posljednja brana bujicama fašizma, nacionalizma, primitivizma, klijentelizma..., da rade direktno u korist vlastite materijalne štete...", napisao je Senad Pećanin, osnivač i dugogodišnji glavni urednik Dana, nedavno, potkraj prosinca, za tisućiti broj Slobodne Bosne.

Dani, inače, još postoje: kupio ih je, ima tome nešto godina, Mujo Selimović, tranzicijski anđeo i vlasnik Sarajevske pivare – i još dvjesto, tristo, osamsto tvrtki – ali s onim Danima koje je Pećanin, danas odvjetnik, napravio i uređivao imaju veze koliko i Republika Hrvatska sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom.

Postoji i Slobodna Bosna, no ovoga četvrtka, za razliku od prethodnih desetljeća, neće je na sarajevskim ulicama prodavati kolporteri, niti će posmrtni ostaci generacija čitatelja novina pretposljednji radni dan započinjati onim što su Avdić i preostali Mohikanci novinarstva na umoru, napisali i otisnuli.

Nakon tisuću brojeva i dvadeset i kusur godina, Slobodna Bosna nestala je u, kako je rekao njezin urednik, standardnom "formatu, papirnatom, starinskom, očito anahronom" i preselila se na internet, na portal koji će se, naravno, isto zvati, pisat će isti novinari i novinarke, samo... O tome što ide iza "samo", malo kasnije.

Nekada davno, u godinama za koje smo mislili da su grozne, sve dok nismo shvatili kako su bile zlatne, istog su dana izlazila dva najvažnija tjednika u povijesti bosanskohercegovačkog novinarstva – i, uza sve poštovanje svima redom, dva najbolja – čitali su ih manje-više isti ljudi, obrađivali su slične teme i koštali isto. Dvojica Senada, dakle dvojica također najvažnija novinara u BiH, nisu bila u velikoj ljubavi. Ustvari, nisu bili u ljubavi uopće: konkurencija se, jednostavno, ne voli – ali su, uz ostalo, jedan drugome bili važni. Nisu se, naime, Slobodna Bosna i Dani nadmetali u privatnim ratovima, nego u kvaliteti sadržaja. Rezultat: sve što je trebalo i treba znati o Bosni i Hercegovini u zadnjih kvarat stoljeća u arhivskim je brojevima tih novina. Bez ostalog se može, a tko hoće više – nema od čega drugog početi.

A onda je, kako to uvijek valjda biva, navodno tržište učinilo svoje. Pritisnut dugovima prema tiskari i sa, kako ga je sam opisao, Kineskim zidom između oglašivačke službe i uredništva, Senad Pećanin prodao je svoje novine. Ali je, ili je to bio Fraizer, otišao u mirovinu, dok se Fraizer, ili je to bio Ali, nastavio boriti. Slobodna Bosna ostala je sama da svakog četvrtka u Sarajevu, petkom drugdje, podsjeća one što se ogledaju da ogledalo zbog ružnog odraza nije krivo. Do jednom...

Ništa, ako ćemo pravo i u duhu vremena, u odluci da se papir zaboravi nije čudno, sasvim suprotno. Čitanost novina pada, portala raste, odrastaju generacije kojima je glavni grad života Google Chrome, navikle na besplatan sadržaj... Tržište se, reklo bi se, samoregulira. Al' u kurcu.

Novine odavno i nigdje ne žive isključivo od broja prodanih primjeraka, nego i od oglasa. Od njih, ustvari, više: jedna stranica reklame za cipele, automobile i kobasice nosi veći prihod nego – barem je tako u BiH – rast tiraže od tri tisuće primjeraka. Problem je, međutim, u tome što ne postoje, nigdje, ni slobodno tržište ni novac koji ne reprezentira određeni politički interes. Tko ne vjeruje, neka se sjeti Feral Tribunea ili, ako mu nije dosta, usporedi broj oglasa u Slobodnoj Bosni dok je živa na papiru bila i rasprodane stranice u sarajevskim tjednicima – komada oko jedan – čiji glavni urednik ne bi Avdiću mogao otići ni po "Auru" i Pećaninu po makijato, ali ne zna gdje će od reklama turskih i drugih, bratskih kompanija. Da je, u prijevodu, samo do tržišta, nikad se vlasnik Dana ne bi zvao drugačije nego Senad, niti bi drugi Senad otišao u petak na trafiku a da ne upita: "Ide li kako Bosna?".   

Slobodna Bosna svoj život, dakle, nastavlja na internetu i to je svakako bolje nego da stanuje u nekoj korporaciji ili da je nema. Problem je, međutim, što njezina stara, najodanija publika nije najsklonija čitanju na ekranu, dok su potencijalni novi, budući, cyber-čitatelji virtualni koliko i sav taj svijet šerova, lajkova, linkova, nikova... Pri tome, kako već netko reče, na internetu ozbiljne tekstove od pornića i Facebooka dijeli jedan klik. No, uvijek može gore, naučili smo prateći direktan prijenos smrti jedne profesije: može jedan klik dijeliti samo porniće od Facebooka i obratno. 

posljednji-mohikanci-sarajevskog-novinarstva-4104-4591.jpg

Problem je u tome što ne postoje ni slobodno tržište ni novac koji ne reprezentira politički interes. Tko ne vjeruje, neka se sjeti 'Feral Tribunea' ili usporedi broj oglasa u 'Slobodnoj Bosni' i rasprodane stranice u sarajevskim tjednicima, čiji glavni urednik ne bi Avdiću mogao otići ni po "Auru", ali ne zna gdje će od reklama turskih i drugih, bratskih kompanija
Problem je u tome što ne postoje ni slobodno tržište ni novac koji ne reprezentira politički interes. Tko ne vjeruje, neka se sjeti 'Feral Tribunea' ili usporedi broj oglasa u 'Slobodnoj Bosni' i rasprodane stranice u sarajevskim tjednicima, čiji glavni urednik ne bi Avdiću mogao otići ni po "Auru", ali ne zna gdje će od reklama turskih i drugih, bratskih kompanija
Foto: 
tuzlanski.ba

posljednji-mohikanci-sarajevskog-novinarstva-4104-4593.png

Čitanost novina pada, portala raste, odrastaju generacije kojima je glavni grad života Google Chrome, navikle na besplatan sadržaj... Tržište se, reklo bi se, samoregulira. Al' u kurcu
Čitanost novina pada, portala raste, odrastaju generacije kojima je glavni grad života Google Chrome, navikle na besplatan sadržaj... Tržište se, reklo bi se, samoregulira. Al' u kurcu
Foto: 
forum.tm