„Povijest hrvatske književnosti“ S. P. Novaka protiv povijesti hrvatske književnosti S. P. Novaka

O uvaženom profesoru Slobodanu Prosperovu Novaku i njegovom slobodoumnom shvaćanju znanosti već je puno napisano. Nizala su se imena od Borisa Dežulovića preko Ante Tomića do Zorana Ferića, koje u jednom trenutku hvali do neba, a u drugom ih naziva marginalcima koji pišu o pedofiliji.

Ipak, jedno valja dodati tom popisu jer puno govori o načinu na koji S. P. Novak, profesor hrvatske i svjetske književnosti na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, gleda na književno-povijesne silnice.

Riječ je o Enveru Čolakoviću čije bi ime vjerojatno ostalo zakopano u fusnotama hrvatske književnosti da ga od tamo nisu izvukli Neovisni za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića, inače u funkciji predsjednika zagrebačkog skupštinskog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova, koji je kao dio vladajuće većine s Milanom Bandićem i HDZ-om predložio da se po njemu nazove park uz Martićevu ulicu u Zagrebu, tik do poznatoga kluba Booksa.

Tom su se prijedlogu glasno suprotstavili predstavnici ljevice jer je Čolaković bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj od 1944. godine do kraja Drugog svjetskog rata. Povijesni revizionizam prije tri godine doveo je do imenovanja jedne sarajevske škole po tom književniku, čemu se neuspješno suprotstavila Demokratska fronta, a s obzirom na odnose u zagrebačkoj Skupštini, slično će proći i ovaj prijedlog.

Čolaković je samo jedan u nizu sličnih koje Hasanbegović na mala vrata pokušava progurati kroz Odbor za imenovanja s obzirom na to da bez glasa njegovih Neovisnih Bandić nema većinu, ali je i isto tako sigurno kako na tome neće stati, nego će učiniti sve da njegovi ljudi napokon uđu i u gradsku izvršnu vlast.

Ali, vratimo se profesoru S. P. Novaku, koji je gostujući u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ točno rekao kako je glupost ono jedino što je u Hrvatskoj dobro podijeljeno.

Evo što poštovani profesor koji, kako kaže, knjigama prenosi poruke duboko u budućnost, misli o Čolakoviću. A misli prilično dobro: „Čolaković je napisao jednu od pet najboljih hrvatskih knjiga 20. stoljeća koja se zove 'Legenda o Ali-paši“. Pa još dodao da bi ta knjiga trebala ući u lektiru, da bi netko trebao odgovarati zbog njezina minoriziranja i nazivanja njezina autora koljačem, da se oko Čolakovića vodi besmislena i ružna polemika koja se tiče hrvatskog identiteta, i onda još jednom da je to jedna od pet naših najvažnijih knjiga 20. stoljeća.

Da bismo utvrdili je li „Legenda o Ali-paši“ uistinu dosegla takvu vrijednost, konzultirali smo povjesničara književnosti i uvaženog profesora S. P. Novaka. Ovaj je u svom epohalnom, skoro pa životnom djelu „Povijest hrvatske književnosti“, dio posvetio i Čolakoviću. U izdanju te ambiciozne knjige koja premašuje 1,2 tisuće stranica i četiri toma (Marjan tisak, Split, 2004. godina), u njezinu trećem dijelu, S. P. Novak bavi se i Čolakovićem i to u poglavlju „Marginalizirani Bosanci Čolaković i Nametak“.

Međutim, S. P. Novak, čini to na jedva na šesnaest redaka, što se, barem kvantitativno, čini puno premalo s obzirom da desetljeće i pol kasnije Čolakovićevu „Legendu“ proglašava jednom od pet najvažnijih hrvatskih knjiga 20. stoljeća. U tom kratkom dijelu tek nešto dužeg poglavlja koje jedva premašuje stranicu od onih ukupnih 1,2 tisuće, povjesničar Čolakovića svrstava među intelektualce i književnike koje su poslijeratni pobjednici ponižavali. Kaže tako da je Čolaković bio bleiburški zarobljenik, da je rođen 1913. godine, da je nakon poratnih patnji i poniženja odustao od originalnoga književnog rada te da je još zadužio hrvatsku kulturu prevodeći poeziju okrunivši svoj rad 1978. godine monumentalnom antologijom mađarske književnosti.

O samoj „Legendi“ je znatno tiši, pa navodi da je riječ o suptilnoj priči o pluralnosti Bosne, poučku o tamošnjoj toleranciji, knjizi o poniznosti u kojoj autor te 1944. godine svijetu poručuje da „ništa nije stvarnije od snova“. Bio je to, piše dalje, jedan od najboljih romana objavljenih za vrijeme rata, knjiga u kojoj su fantazija i folklor stvorili do tada nepoznati spoj. „U Čolakovićevoj 'Legendi o Ali-paši' ima dragocjenih islamskih narativnih iskustava, ta je knjiga izravna najava mlađih historijskih romana koje su o sličnim temama, ali kasnije, napisali Ivo Andrić i Meša Selimović, Ivan Aralica i Feđa Šehović“, piše naš profesor i time zaključuje tih 16 redaka o autoru koji je od „jednog od najboljih romana za vrijeme rata“ za nepuna dva desetljeća skočio među autora „jednog od pet najboljih hrvatskih knjiga 20. stoljeća“.

Znanost, posebno ta humanistička, zna biti prevrtljiva pa je tako Zoran Ferić – opet gledamo kvantitativno – koji je u toj „Povijesti“ S. P. Novaka dobio dvije pune stranice hvalospjeva, nemjerljivo više od Čolakovića, sada postao pisac kojeg se ne smije spominjati u školi jer piše o pedofiliji, pa bi njegovo uvođenje u lektire značilo „uzurpaciju  hrvatskog identiteta“, kao i da je taj Ferić, uostalom, minorna i marginalna pojava. Da ne spominjemo dalje da je Ante Tomić dobio dvije i pol stranice, Boris Dežulović stranicu i sve tako redom…

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu

povijest-hrvatske-knjizevnosti-s.p.novaka-protiv-povijesti-hrvatske-knjizevnosti-s.p.novaka-6637-8729.jpg

Još malo o dosljednosti Slobodana P. Novaka: godine 2004. u „Povijesti hrvatske književnosti“, Enveru Čolakoviću od 1200 stranica posvetio je jedva nešto više od desetak redaka, da bi ga desetljeće i pol kasnije svrstao među najbolje književnike 20. stoljeća
Još malo o dosljednosti Slobodana P. Novaka: godine 2004. u „Povijesti hrvatske književnosti“, Enveru Čolakoviću od 1200 stranica posvetio je jedva nešto više od desetak redaka, da bi ga desetljeće i pol kasnije svrstao među najbolje književnike 20. stoljeća
Foto: 
Hrt.hr