Povijest Splita kroz gradonačelnika koji je bio i u austrijskom i u jugoslavenskom zatvoru

Ban Primorske Banovine dr. Ivo Tartaglia javlja V.G. da će na dan slave našeg ujedinjenja dne 1. Decembra 1931. g. svečano otvoriti Galeriju umjetnina Primorske Banovine u Splitu, Lovretska ulica br. 5 u 12¼ sati u jutro i časti se pozvati Vas da izvolite prisustvovati.

Taj tekst ispisan je na pozivnici koju smo našli ovih dana na sjajnoj Facebook grupi Split kroz povijest, paralelno s otvaranjem velike izložbe kojom su 83 godine kasnije ponovo spojeni Tartaglia i Galerija umjetnina. Prvi je put, naime, cjelovito izložena zbirka jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika i prvog bana Primorske banovine. Ta je kolekcija s više od 550 djela temelj ustanove koju je Tartaglia osnovao, a i danas predstavlja desetak posto ukupnog fundusa.

Kako u uvodnom tekstu navodi Božo Majstorović, autor izložbe koja će sigurno biti jedan od kulturnih događaja godine u Splitu, Tartaglia je svoju kolekciju začeo kao mlad odvjetnik, kupivši na otplatu dvije slike Mirka Račkog. Ono što je kasnije desetljećima prikupljao različite je umjetničke vrijednosti, ima tu i djela koja s pravom leže u depoima Galerije, ali i istinskih dragulja slikara koji su u to vrijeme - ili će to raditi kasnije - ispisivali antologiju hrvatske moderne umjetnosti, uključivo i medijsku povijest Dalmacije kroz genijalne karikature Ante Katunarića, Emanuela Vidovića i Angjela Uvodića objavljivane u tadašnjim satiričkim časopisima poput Duje Balavca.

Na zidovima njegovog raskošnog stana kod Prokurativa našli su se radovi koje su stvorili Miše Jerolim, Marino Tartaglia, Cata Dujšin Ribar, Emanuel Vidović, Ivan Meštrović, Mato Celestin Medović, Ljubo Babić, Angjeo Uvodić i mnogi, mnogi drugi.

Osim obogaćivanja vlastite zbirke, gradonačelnik i ban želio je osnovati muzejsku ustanovu koja će omogućiti da djela - ponajprije - splitskih i dalmatinskih slikara ostanu gdje su nastala. Zato je 12. svibnja 1947., godinu dana prije nego ga je nova vlast osudila na sedam godina zatvora i konfiskaciju imovine zbog predratne povezanosti s monarhijom i dvije godine prije smrti, oporukom cijelu zbirku ostavio gradu Splitu. Je li pritom bilo pritisaka novih vlasti, nikad nećemo doznati, no oporuka je možda spasila cijelu zbirku.

Ova je monumentalna izložba, koja će ostati otvorena do 1. ožujka 2015., još jednom skrenula pažnju na samog Tartagliu kao jednu od najslojevitijih ličnosti novije splitske i dalmatinske povijesti. Uostalom, čini nam se da je njezina najveća vrijednost - uz to što u njoj doista ima remek djela - pokazatelj povezanosti Tartaglie i grada za kojeg je tako puno značio. Ili, Majstorovićevim riječima:

"Tartaglina zbirka (...) ne govori nam samo o ukusu, kulturi i dometima svog tvorca, već i o povijesnom trenutku jednog grada i šire zajednice koja je ulagala ogromne napore i entuzijazam u hvatanju i promicanju moderniteta".

Uz sve prijepore, baš taj zaokret Splita prema modernom gradu najvažniji je dio Tartagline ostavštine. Vladao je gradom u vremenima kad je Split hvatao korak s tadašnjim svijetom, postajući polako najvažniji grad na istočnoj obali Jadrana. Grad kojem je Ivo Tartaglia 1918. postao gradonačelnikom bio je siromašan i zapušten, nakon iscrpljujućeg rata ljudi su u njemu doslovno umirali od gladi. Pritom se još trebalo boriti da Split ne postane dio Italije, kao veći dio Dalmacije, nego da nakon propasti Austro-ugarske monarhije uđe u tada sanjanu zajednicu južnih Slavena. U samo desetak godina sve se promijenilo.

Ivo Tartaglia je rođen u staroj patricijskoj obitelji 1880., i za odvjetnika se školovao u Grazu, gdje je doktorirao 1903. Od mladosti je bio jako društveno i politički aktivan, objavljivao kazališne i likovne kritike, sudjelovao je i u osnivanju Hrvatske demokratske stranke Josipa Smodlake, za koju je osobno predložio ime Hrvatska pučka napredna stranka nakon ujedinjenja HDS-a i Hrvatske napredne stranke. Kći njegove pastorke Norka Machiedo Mladinić - autorica praktički jedinog rada o Tartagli do lanjskog znanstvenog skupa u Splitu - piše da je 1909. otvorio odvjetnički ured koji mu je bio izvor prihoda i dok je bio gradonačelnik, jer je grad vodio kao volonter. Kao i velika većina tadašnjih intelektualaca, i Tartaglia je vjerovao da je jedini put za hrvatsku nacionalnu emancipaciju ujedinjenje s ostalim južnoslavenskim narodima. Nije ni čudo što je rat proveo u austrijskim zatvorima, da bi nakon njegovog završetka i kratkog razdoblja uprave Josipa Smodlake općinsko vijeće 6. studenoga 1918. za načelnika izabralo tada 38-godišnjeg odvjetnika, koji će na toj funkciji ostati sve do 1928.

Zapravo je - posebno iz perspektive načina vođenja Splita posljednjih dvadesetak godina - neobično kako je osiromašeni grad u kojem je tada boravila ogromna saveznička flota koja je trebala na distanci držati talijanske iredentiste brzo krenuo putem vrlo promišljenog razvoja s jasnom strategijom. Kako u svojoj monografiji "Novi Split 1918-1930" (dostupna besplatno u digitalnom obliku na http://issuu.com/gkmm/docs/novi_split) piše dr. Branislav Radica, već 1921. provedena je "anketa za unapređenje Splita", a grad se i u besparici počinje uređivati, od sređivanja ulica do sadnje palmi na Rivi. Spomenuta anketa bila je temelj građevinskom pravilniku iz 1923., a onda i međunarodnom (!) natječaju za prvi splitski urbanistički plan na kojem je pobijedio nizozemski arhitekt Schurmann, izabran od, opet, međunarodnog žirija. Još i prije službenog stupanja na snagu počelo se graditi po načelima toga plana, s novim ranžirnim kolodvorom u Kopilici, uređenjem obale u cijeloj luci od crkve Svetog Frane do današnje Trajektne luke. Spomenuta Radičina knjiga prava je inventura Tartaglinih dostignuća u modernizaciji grada, dijelom pristrana, ali ipak precizna. Split je i ranije imao velikih gradonačelnika, od Antonija Bajamontija, preko Gaje Bulata, do Vice Mihaljevića i Vicka Milića, no istinski je probuđen i pretvoren u modernu urbanu sredinu baš u tih 10-15 godina nakon Prvog svjetskog rata. Gradilo se doista svuda. Na Gripama su niknule zgrade s jeftinim stanovima, najviše za doseljenike iz krajeva koji su pripali Italiji, na Marjanu je napravljena meteorološka stanica, pa danas sramotni zoološki vrt i prirodoslovni muzej, potom Etnografski muzej i Galerija umjetnina. Međunarodnim natječajima uređen je prostor pred Dioklecijanovom palačom i Bačvice, asfaltirana je Riva, zasađene palme, dovršene Prokurative, izgrađena praktički cjelokupna električna, vodovodna i kanalizacijska mreža. Kaže Radica da je od 1920. do 1928. broj električnih potrošača povećan sa 124 na 4537, proširene su i uređene 22 ulice, izgrađeno je 17 novih, četvrt Manuš je dobila svoj današnji izgled, probijene su ceste prema Marjanu, Špinutu i Poljudu. Počelo je intenzivno pošumljavanje Marjana, na kojem su izgrađene šetnice, stepenice i ograda, najviše zaslugom predsjednika Društva Marjan i kasnijeg gradonačelnika dr. Jakše Račića. Počele su pripreme za gradnju nove bolnice na Firulama i groblja na Lovrincu. Izgrađene su i osnovne škole Manuš i Varoš, "najljepše, najmodernije i najveće u državi", proširena gradska knjižnica, kazalište je dobilo prvi profesionalni ansambl, restauriran je peripter oko Dioklecijanovog mauzoleja.

Odakle se to sve financiralo? Naravno, od gospodarskog uzleta. Split je postao glavna jadranska luka, s prometom većim od Sušaka, Šibenika i Dubrovnika zajedno. Osnovana je gradska štedionica u kojoj je skupljeno toliko novca da je njime dijelom financirana gradnja Unske pruge, grad se aktivno uključio u tržište nekretnina, pa je gradska imovina u Tartaglinom mandatu povećana za skoro 30 puta, a proračun Splita je od deset godina osam godina bio u suficitu. Buknula je industrija, ali razvijao se i turizam. Gradili su se hoteli, najviše oko Bačvica, od 1923. do 1930. je broj gostiju udvostručen, jahtama su dolazili Pierpont Morgan, George Bernard Shaw i ostali "celebrityji" onoga vremena. Hajduk je bio važan faktor u jugoslavenskoj ligi, osnovani su novi klubovi u jedrenju, plivanju, tenisu, veslači Gusara dobili su dom na Matejuški, pokrenuta je Mrdujska regata... A sve to u gradu od samo tridesetak tisuća stanovnika. I kao ban je imao zasluga, posebno za zdravstvenu zaštitu u okolici Zadra i Dalmatinskoj zagori.

Ništa od toga nije dovoljno da bi Tartaglia dobio ulicu sa svojim imenom (kao ni Bajamonti). Kao ni da gradski oci, kad nose vijence na grobove gradonačelnika na Lovrincu za Sve svete, obiđu i Tartaglin grob, koji je od 1987. "podstanar" u grobnici obitelji Machiedo. Ironija je da je to groblje baš Tartaglia izgradio. Jednostavno, predodžba koja nepravedno vlada o Tartagli nije do prije koju godinu dozvoljavala da mu se temeljito oda priznanje. Oni kojima je hrvatstvo ideologija smatraju ga prebliskim Karađorđevićima, Jugoslavenima je previše hrvatski nastrojen, posebno nakon odlaska s banske funkcije 1932. i približavanja HSS-u. Talijanski fašisti su ga odveli u internaciju, a komunistima je bio dobar dok je svojim ugledom pomagao rad Narodne fronte, ali im se zamjerio kad je odbio nagovoriti prijatelja Ivana Meštrovića da se vrati u zemlju. I onda su ga sa 68 godina "spremili" u Lepoglavu, gdje je umro u travnju 1949., dva tjedna nakon što je prebačen iz Šibenika.

Naravno da Tartaglia nije bio savršen. Kad se listaju tadašnji brojevi Novog doba (dostupni u sjajnoj digitalnoj arhivi Sveučilišne knjižnice u Splitu - http://dalmatica.svkst.hr/), očito je da Tartaglia nije naročito trpio suprotstavljanja. Premda je bio dioničar lista, urednici Vinko Kisić i Vinko Blažević redovito su se suprotstavljali pojedinim njegovim inicijativama. Najslavnija je svađa povodom postavljanja monumentalnog kipa Grgura Ninskog na Peristilu čemu se protivila cjelokupna gradska kulturna javnost predvođena don Franom Bulićem, ali je načelnik po svaku cijenu gurao želju svog prijatelja Ivana Meštrovića. Rasprave nisu bile samo "komunalne", list i načelnik, kasnije i kao ban, sukobljavali su se i na ideološkim pitanjima, posebno nakon Tartaglinog okretanja HSS-u. Kad je vidio da ne može utjecati na uređivačku politiku vjernu Jugoslaviji, ali nestranačku, da bi napakostio Novom dobu 1934. je osnovao novi dnevni list Jadranski dnevnik. Analizirajući Tartaglino političko djelovanje, povjesničar Dragan Markovina  ne želi se zadržati samo na isticanju njegovih zasluga u "gradogradnji", kako je činio najveći broj sudionika znanstvenog skupa u okviru prošlogodišnje Knjige Mediterana. Markovina ističe činjenicu da je Tartagla obnašao vrlo visoke funkcije gradonačelnika i bana u vremenima diktature kralja Aleksandra, opresije nad lijevim snagama i radničkim liderima, snažne unitarizacije prve Jugoslavije. Savez radnika i seljaka je pobijedio na splitskim izborima 1926., ali su izbačeni iz gradskog vijeća kao komunistički simpatizeri, a Tartaglia je opet postao načelnik mimo volje birača.

Pitanje je, naravno, kao i uvijek u povijesti koliko se očiti minusi - po današnjim mjerilima - mogu promatrati izvan konteksta u kojem je djelovao. Za Ivu Tartagliu je najbitnije da se barem razgovara o njegovom liku i djelu.

povijest-splita-kroz-gradonacelnika-koji-je-bio-i-u-austrijskom-i-u-jugoslavenskom-zatvoru-2642-2748.jpg

Godine 1947., ljeto prije nego je osuđen na sedam godina zatvora, oporukom je cijelu zbirku ostavio gradu Splitu
Godine 1947., ljeto prije nego je osuđen na sedam godina zatvora, oporukom je cijelu zbirku ostavio gradu Splitu