Prekarijat je nužno zlo, ali kao muzičar cijenim tu slobodu koju imam

Mladi talijanski alt-saksofonist i skladatelj, dirigent i vođa malih sastava Andreas Marinello iz Bolzana, posljednjih osam godina voditelj je saksofonske sekcije bivšeg HGM Jazzorkestra, čiji je sljednik novoosnovani Zagreb Jazzorkestra od 18 članova koji će svojim nastupom u ponedjeljak 2. ožujka otvoriti Kino Mosor, koncertni prostor u Zvonimirovoj od kojeg publika Grada Zagreba željna koncertnih užitaka na najvišem izvedbenom nivou puno očekuje. Zaslugom dirigenta i saksofonista Sigija Feigla, docenta na Odsjeku za jazz Visoke muzičke škole u Grazu, taj je big band osnovan prije 12 godina kroz Hrvatsku glazbenu mladež kao HGM Jazzorkestar Zagreb, a dosad je održao nastupe po Europi, SAD-u i Istočnoj Aziji. Od svojeg posljednjeg koncerta u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u lipnju, pod novim imenom starta sljedeći ponedjeljak u Kinu Mosor kao samostalna udruga. U Andreasovoj bogatoj biografiji, te rastućoj diskografiji, inače je i suradnja s Jazz orkestrom HRT-a, s kojim upravo u tijeku dvotjedno snimanje, gdje je dirigent.

Freelance glazbenik si, svojim izborom živiš u Hrvatskoj... Kako je biti individualac u velikom kolektivu koji egzistira i na burnom području Balkana, odnosno Jugoistočne Europe? A i kako je biti jazzer u 21. stoljeću i imati mentalni svjetonazor da sav taj teret rasporediš i oslobodiš energiju koja ga pokreće?

Aha, to je znači tvoja predodžba laganog uvodnog pitanja? Dobro...  Kao prvo, individualnost u velikom kolektivu je i u jazz-orkestru i u big bandu relativna stvar, jer tu postoji još uvijek puno slobode... Sviraju se kompozicije i ono što piše na papiru, ali izvođačka sloboda je još uvijek velika – a pogotovo kad on počne pisati i autorske skladbe. U jazzu, pak, kreativni potencijal pojedinaca dolazi na vidjelo i u takvim velikim sastavima. A što se tiče ovog trenutka u vremenu, jazz nikad nije bila najuglednija forma umjetnosti ni ovdje niti igdje drugdje...

Osim Francuske i Skandinavije, no to su izuzetci?

Jesu. Jazz ima jedinstvenu problematiku. No, ono što se smatra ozbiljnom suvremenom glazbom je snažno poticano od države i javnih fondova koji igraju ogromnu ulogu, pa ne mora poštivati pravila slobodnog tržišta, po kojima mora – ili bi trebala – funkcionirati zabavna glazba. Što se tiče jazza, država ne zatvara taj 'hijat' između manjka potražnje i umjetničke vrijednosti, usprkos činjenici da se jazz afirmirao već 80-ih godina kao umjetnička glazba koja bi trebala prema tim principima biti ravnopravna klasičnoj suvremenoj glazbi. Politika tu ne odigrava ulogu koju bi trebala.

U svojih 12 godina postojanja HGM Jazzorchestra Zagreb, bivšeg, surađivao je s istaknutim skladateljima i instrumentalistima be-bopa, cu-bopa, modernog jazza, funka i fusiona (npr. Jim McNeely, John Hollenbeck, Peter Erskine, Yellowjackets, Dave Liebman)... Kako smo spomenuli odnos big banda spram filharmonije, velika je prilika izvoditi glazbu živih autora...

Imali smo priliku ugostiti od četiri do šest velikih imena godišnje, a da smo pri tom imali sreću raditi s najvećim imenima međunarodne jazz-scene, kao i muzičarima koji su nam stvarno imali što za reći. Ta će se tradicija nastaviti i u Zagreb Jazzorkestru koji je idealno dijete HGM Big Banda, koji je zadnji kocert odsvirao u lipnju prošle godine, i to baš prilikom dodjele nagrade Porin, koji je HGM Jazzorkestar osvojio u kategoriji za „najbolji jazz album“, a sad se, zahvaljujući svom umjetničkom voditelju, maestru Sigiju Feiglu, ta priča nastavlja pod novim imenom i na novoj lokaciji.

Kako je uopće došlo do te tranzicije iz jednog orkestra u drugi? HGM je bio pod pokroviteljstvom Hrvatske glazbene mladeži, otud mu i ime...

Osamostalili smo se kao samostalna udruga, jer nas Hrvatska glazbena mladež više nije bila u stanju držati pod svojim krovom. A i to što nakon 12 godina više nismo toliko mladi, jer orkestar je postigao previsok nivo da bi mogao egzistirati u tim okvirima. Osamostaljenje nam donosi mnoge mogućnosti, te možemo sami odlučivati o programu, o umjetničkom sadržaju, ali i o marketingu i svim tim stvarima. S druge strane i financijski ćemo biti neovisni, a time i – ugroženi...

Što ti se čini, koje su prednosti takvog egzistiranja, jer se ne biste odlučili na taj korak samo na osnovu tradicije koju imate?

Oni koji su bili na posljednjem koncertu HGM Big Banda, mogli su to vidjeti i sami. Mislim da je dobra polovica orkestra plakala većim dijelom koncerta, jer nam je bilo toliko žao da će to prestati. Prednosti su neovisnost, samostalnost i, pogotovo, tranparentnost: mi znamo tko što radi u toj udruzi, kako stvari funkcioniraju i kome se trebamo zahvaliti, kao i tko je odgovoran, ako stvari ne funkcioniraju. Što je svakako prednost.

Prije nekoliko je godina čuveni Vienna Art Orchestra prestao s radom nakon 30 godina postojanja, kao posljedica recesije u Austriji. Tim je povodom njegov umjetnički voditelj Mathias Rüegg press-konferenciju zaključio citatom iz pjesme Krisa Kristoffersona, „Freedom's just another word for nothing left to lose“...

Među ostalim smo se odlučili na taj korak jer nismo imali puno za izgubiti. Sad smo u situaciji da dosta toga tek izgubimo, no hvala Bogu, tu je Sigi Feigl koji za čitav projekt jamči i svojim osobnim sredstvima. Jedan je hrvatski novinar, mislim 2006. ili 2007. godine, s tim u vezi pisao kako HGM Jazz Orchestra pruža jednom Austrijancu priliku da svojim angažmanima u Hrvatskoj mlati jako velike novce.

A poznato je da je posljednjih godina za A band, namijenjen mlađim glazbenicima, koji više ne postoji, radio – volonterski...

Ma, on za svoj angažman nije uzimao niti putni trošak, a kamo li honorar. Svake godine on u ovo ulaže peteroznamenkasti broj i to ne u kunama, već u eurima. Naručivao je kompozicije, note, plaćao je muzičare osobno, ako ne bi bilo druge mogućnosti...

Što si izravno naučio od njega?

Ja sam ga upoznao kao predavača na akademiji u Grazu gdje sam studirao. Naučio sam jako puno od njega, što se muzike tiče, sviranja u big bandu, kao i to što znači biti profesionalan glazbenik. Što se tiče ovih drugih strana, mislim da ne poznajem čovjeka koji više radi od njega, koji ima više idealizma u sebi, kao ni čovjeka koji je toliko uporan kad nešto želi. A to su stvari koje se stvarno mogu naučiti.

S druge strane, usred jednog si zanimljivog angažmana s Big Bandom Hrvatske radiotelevizije, gdje surađuješ kao dirigent?

U situaciji sam da sam dosta redovit gost dirigent na HRT-u, dakle, dirigirati Big Bandom Hrvatske radiotelevizije, što je nešto što volim raditi. Tijekom godina sam imao sreću surađivati s najboljim dirigentima i aranžerima svjetske jazz scene, a uz njih sam – naravno i od Sigija Feigla – pokušavao naučiti sve što se dalo. Na kraju krajeva, to je rad s ljudima, na ljudskoj bazi. Mislim da Jazz orkestar HRT-a ima jako velik potencijal koji nije još do kraja iskorišten, a da se u zadnje vrijeme radi na tome svim snagama.

Jesi li ti bio na angažmanu u njemu, da bi ga napustio?

Nisam nikad bio član. Jedno vrijeme sam ustupao kao zamjena za upražnjeno mjesto saksofonista.

Jako puno ljudi u tom orkestru nije prijavljeno za stalno. Kako si sam freelancer, prihvaćaš li takvo stanje kao nužno zlo?

Prihvaćam kao nužno zlo, ali cijenim i tu slobodu koju stoga imam. Ne samo slobodu, jer ako  bih bio na plaći bih se umirio, što bi bilo dobro, ali opet i ne bi jer možda ne bih toliko ganjao svoje projekte. Manje bih radio na svojoj kreativnosti i bio stalno u akciji. Problem koji si spomenuo se pokušava riješiti na HRT-u, a generalni je problem cijele kuće da ne smiju zapošljavati...

Što općenito misliš o politici da se ljudima ne pruža nužna sigurnost – zaposlenja – je li to trend za sve nas? Je li to rješenje za budućnost?

Ako govorimo o prekarijatu, sredina iz koje ja dolazim – a to je Italija – taj je razvoj doživjela već prije 10, 15 godina... Ugovor na neodređeno, koncept doživotne pozicije je izumro odavno. Došli smo do situacije da je starija generacija, od 45 godine na dalje, u daleko povoljnijem položaju od generacija ispod tog praga.

Govorilo se, poslovično, o 'generaciji 1000 eura', zar ne?

Da, no u međuvremenu se prosjek smanjio na 600 eura, dakle, već smo na toj razini... Što, naravno, nikako ne zagovaram. S druge strane, u muzici, što se tiče orkestralnih glazbenika i što se tiče pozicije na akademijama i tome slično, nisam previše sklon doživotnim ugovorima. Mislim da bi dobar balans bio s ugovorima na četiri do pet godina, koji umjetniku pruža neku sigurnost, a da ne sjedi besposlen. Ta se situacija vidi u Hrvatskoj, kao i u podosta orkestara da su se stariji muzičari prilagodili toj situaciji. Bilo je tako i u Njemačkoj i u Austriji, ali se tamo mijenjao način poslovanja, a kako su se mijenjali tipovi ugovora, vidi se kako se mijenjao i nivo – općenito – tih orkestara. Mislim da bi to moglo biti jedno dobro rješenje.

Možeš li ukratko predstaviti svoje male sastave?

Trenutno mi je dosta stalo do GIIPUJA, što je kratica za „Glazbu Istre i Istarskog primorja u jazz-aranžmanima“ što je bend mojeg prijatelja Damjana Grbca, basista iz Kastva koji je studirao u Trstu. Od tog je projekta upravo izišao drugi album, „Gerbaz“ kao dosta jedinstven spoj jazza, ali i punka i rocka, podosta slobodnih improvizacija. To je jedan projekt koji je otpočetka krenuo od toga da nikome nije stalo koliko će ljudi to slušati ili će biti pitko, zbog čega mi je užasno prirastao srcu. Drugi je međunarodni projekt Pão e Circo, u kojem iz Hrvatske Ivar Roban Križić svira na basu, uz kolege iz Brazila – Marco Antonio da Costa na gitari i Mattheus Jardim na udaraljkama i bubnjevima s kojima spremamo prvi album autorske glazbe. Tu je i zagrebački jazz-sastav Jazz Hunters s kojim redovito nastupamo u Potepuhu, subotom većinom, u sastavu Regis Kattie, klavir, Janko Novoselić, bubnjevi, te Zvonimir Šestak, kontrabas.

Pišeš li pored toga i primijenjenu glazbu, za film ili kazalište?

Jasno, trudim se biti angažiran na više strana, kao skladatelj, ne samo u formatu big banda za koji pišem već nekoliko godina. Prošle sam godine počeo pisat za zagrebački kvintet Simply Brass, rezultat čega je ispao podosta udaljen od jazza. Zatim, pišem za jedan kvartet saksofona u Italiji koji se zove Sax 4 Fun, a uskoro će izdati album. Pokušavam sve više pisati za raznorazne ansamble i u Hrvatskoj i vani i mislim da mi je to jedan od više ciljeva za blisku budućnost.

Po čemu će posebnom, što misliš, biti zapamćena produkcija Zagreb Jazzorkestra u Kinu Mosor koji svoj premijerni koncert ima u ponedjeljak?

Nisam dovoljno dugo u Zagrebu da bih znao kakvim je duhom zračio stari BP Club, klub Boška Petrovića, ali sa svih strana čujem da otkako je Boško preminuo, pravi jazz klub u gradu više ne postoji. Što sve, naravno, ovisi o definiciji jazz-kluba... ima dosta kafića i barova u kojima se svira jazz-club, a to što je trebao biti VIP Club na Trgu, pravi jazz club s atmosferom i svime što takvo što uključuje on nije postao... Ali će, vjerujem, to postati Kino Mosor, dvorana koja ima savršenu akustiku za te prilike, koja ima dušu, koja ima atmosferu, koja će privlačiti i mlađu publiku, ali i stariju, tradicionalnu jazz-publiku. Dakle, mjesto u Zagrebu koje će biti najfer prema muzičarima, koje neće odugovlačiti s plaćanjem honorara, koje neće muzičare manje plaćati od konobara itd, je nešto do čega mi je dosta stalo jer sam kao i svi drugi jazz-muzičari doživio onu drugu stranu biznisa. Mislim da će svi koncerti, kao velikih i onih malih, biti svi na nekom umjetničkom nivou koji se u Zagrebu ne može toliko redovito čuti i zato mislim da taj projekt toliko i vrijedi i zato će se ići na te koncerte.