Puno prije Torcide jedan je splitski profesor ponudio književnost narodu

puno-prije-torcide-jedan-je-splitski-profesor-ponudio-knjizevnost-narodu-2996.jpg

Reći kako je "Pričigin" jedinstven zvuči točno i, naravno, ne mora značiti ništa. Jedinstven bi, recimo, bio i festival dosade, ali nikako ne bi mogao postati važan, niti bi netko razuman došao gledati sudionike dok se ugodno dosađuju za honorar
Reći kako je "Pričigin" jedinstven zvuči točno i, naravno, ne mora značiti ništa. Jedinstven bi, recimo, bio i festival dosade, ali nikako ne bi mogao postati važan, niti bi netko razuman došao gledati sudionike dok se ugodno dosađuju za honorar
Foto: 
Pricigin.hr

Ne znam za druge, ali ja sam prve godine "Pričigina" bio siguran da će drugi biti održan možda nekada, a treći sigurno nikada. Kao, kont'o sam, prvi će put još netko i navratiti da sluša, drugi put će još biti spremnih da vide što je to ustvari i the end. Niti ima tko pričati, niti će biti netko za slušati treći puta. Veličanstvene su moje procjene...

"'Grad u kojem se priča je priča sam za sebe'" rekao je jednom, nekim povodom, barba Pero. I festival na kojem se priča je priča za sebe. I to dobra priča koju će trebati ispričati još koji put: dvadeset i prvog ovog mjeseca, kada deveti 'Pričigin' završava - i dogodine u ovo doba, kada će početi deseti. Da, deseti, a nekada se i treći činio nemogućim..."

"'Nije točno', replicirao bi Petar Filipić, ekonomist koji, inače, i o ekonomiji govori onako kako to rade dobri pripovjedači...“

"Nije točno!", ponavljao je u posljednjih pet, šest godina Petar Filipić, dok bih ja prepričavao kako nam je, veteranima dalmatinskog storytellinga, bilo one 2007., prve godine postojanja "Pričigina", još dok se ovaj Festival pričanja priča održavao u, bit će, petom mjesecu. "Nije točno", ponavljao bi, dakle, barba Pero, inače ozbiljan čovjek, drug i ekonomist, dok bih ja tvrdio da nas je te prve godine više bilo ispred mikrofona, nego što je bilo publike u splitskom Domu mladih.

Nije mi trebalo puno, pet, šest, možda i sedam godina da shvatim zašto se Pero uvijek smije dok tvrdi da su moja sjećanja ustvari izmišljotina. Eno, na siteu "Pričigina" galerije fotografija iz te godine, dvije i sedme, petog mjeseca: u dnu amfiteatra, gdje nam je i mjesto, nas šest - Olja Savičević Ivančević, Belmondo Miliša, Tahir Mujičić, Nenad Veličković, Kruno Lokotar kao moderator i ja. A publika... Ima i nje, nije da nema, svakako više, uh daleko, daleko više od petero ljudi, koliko sam tvrdio da je bilo.

Na istom mjestu, službenoj stranici Festivala pričanja priča "Pričigin", ima još jedna fotka, nastala kasnije, ne znam kada, a na njoj u prvom planu i dnu amfiteatra Petar Filipić, pokretač, direktor i oba roditelja ovog festivala, dok je u drugom na tribinama silan svijet. Osmjehuje se i tu, na snimku, barba Pero, dok u pozadini nema mjesta ni za mobitel odložiti: pun je Dom mladih svijeta koji je došao slušati pisce koji, opet, tu neće čitati iz svojih knjiga, niti će odgovarati na pitanja o metatekstu i još nečemu što nisu razumjeli, ali se prave da jesu, nego će pričati priče koje nisu napisali ni objavili. Priče o ..., a o svemu, potrude se organizatori da radnicima u neposrednoj proizvodnji teksta – i drugima, kojima pisanje nije posao, recimo Željku Kerumu, također sudioniku jednog od ranijih "Pričigina" - baš otežaju s izborom tema.

Reći kako je Festival pričanja priča "Pričigin" jedinstven, zvuči točno i, naravno, ne mora značiti ništa. Jedinstven bi, recimo, bio i festival dosade, ali nikako ne bi, nema teorije, mogao postati važan, niti bi netko razuman došao gledati sudionike dok se ugodno dosađuju za honorar.

Nema u Hrvatskoj, a ni znatno šire, događaja poput "Pričigina", pokrenutog zato što su se dr. Petru Filipiću, u radno vrijeme makroekonomistu i profesoru na Ekonomskom fakultetu u Splitu, svidjele storytelling-večeri na kojima je bio drugdje. Čudan je to čovjek, očito: ode na službeni put, pa kada nema što raditi, umjesto u šoping ili na pivo, on pravo na pričanje priča. Ne tamo gdje stand up-komičari maltretiraju stare viceve istražujući granice strpljenja publike, nego baš na pričanje priča.

"Nije točno", možda će Pero opet reći, komentirajući navedene razloge zbog kojih je s nekoliko suradnika pokrenuo "Pričigin" prije devet godina. Nama, prvozborcima, rečeno je ovako kako je napisano.

Ne znam za druge, ali ja sam te prve godine bio uvjeren da će drugi "Pričigin" biti održan možda nekada, a treći sigurno nikada. Kao, kont'o sam, prvi će put još netko i navratiti da sluša, drugi put će još biti spremnih da vide što je to ustvari i the end. Niti ima tko pričati, niti će biti netko za slušati treći put. Veličanstvene su moje procjene. Od četvrtog se "Pričigina" osjećam kao vidovnjakinja koja pita tko je nakon što joj netko pozvoni. Ona što joj je jedan Mujo odgovorio: "O, jebem te vidovitu."

Narastao je, dakle, "Pričigin" za ovih devet godina i postao i jedinstven i relevantan književni događaj s različitim programima, od natječaja do burze knjige, od večeri pričanja do promocija knjiga, od javnih intervjua do točke razno, za koju uvijek, bez obzira na vrijeme, postoji kvorum. Toliko je velik taj Festival da se, eto, 2015. tek jedan program održava u Kazalištu lutaka: mala je to dvorana za sve koji hoće slušati u drugom po veličini gradu države u kojoj, inače, slušanje nije uobičajeni način ponašanja jer, eno mu TV dnevnika tko ne vjeruje, svi, baš svi imaju nešto za reći. 

Nije u Hrvatskoj kultura, kako se to već kaže, zadnja rupa na svirali, jer je ni tu, među rupama, nema. I ništa tu, u takozvanoj institucionalnoj kulturi, ne funkcionira kako treba. Rijetki slučajevi u kojima je sve suprotno - od odgovornog načina trošenja proračunskih sredstava, preko inzistiranja na kvaliteti, a ne kvantiteti, do vitalnosti umjesto ugodne uljuljkanosti u sigurnost - ne računaju se jer ionako samo potvrđuju pravilo. Na takozvanoj neovisnoj sceni do pola je još gore, a od pola često puno, puno bolje. U prvu polovicu ulaze, naravno, financije, za koje se prvo valja teško izboriti, pa ih onda trikovima uvećati i, na kraju, nekako preživjeti do idućih natječaja, sastanaka sa sponzorima i objašnjavanja očitog.

U drugoj je, međutim, sve ono zbog čega je "Pričigin" tako uspješan i ne nedostaje mu ni sudionika ni publike: kreativnost, sloboda u odlučivanju, entuzijazam, inovativnost, izostanak bilo kakve potrebe da se sklapaju, uvijek loši, kompromisi s politikom koji počnu kadroviranjem, a završe programima za koje će se moći reći da su loši tek kada se znatno poprave.

Puno prije nego što će "Torcida" zatražiti da se nogomet vrati narodu, jedan je splitski profesor odlučio ponuditi književnost narodu. I usmenu i svaku drugu. Može i na metar. Metar knjiga doneseš na burzu, metar odneseš... Negdje između onoga što je vidio drugdje i FAK-ovskog izvođenja pisaca među ljude, Petar Filipić je sa stalnim – ima ih dvoje: Renato Baretić je urednik, a Viktoria Šižgorić PR - i povremenim suradnicima, Festival pričanja priča odveo daleko preko granice nemogućega. Nemogućim se, naime, činilo prvo to što uopće pokušava, pa to što je preživio prve godine, dok je sada najveći, dobro nije najveći, novac je uvijek na prvom mjestu, problem napustiti ugodno, ali nedovoljno veliko Kazalište lutaka.

"Grad u kojem se priča, priča je sam za sebe", rekao je jednom nekim povodom barba Pero. I festival na  kojem se priča, priča je za sebe. I to dobra priča koju će trebati ispričati još koji put: dvadeset i prvog ovog mjeseca, kada deveti "Pričigin" završava - i dogodine u ovo doba, kada će početi deseti. Da, deseti, a nekad se i treći činio nemogućim... "Nije točno", replicirao bi Petar Filipić, ekonomist koji, inače, i o ekonomiji govori onako kako to rade dobri pripovjedači.