Radimir Čačić i tri majmuna

radimir-cacic-i-tri-majmuna-1432.jpg

Naricati nad time što se Ratko Čačić, eto, nije mogao braniti pred strašnim sudom stranke jednako je glupo kao u odluci Predsjedništva HNS-a vidjeti manifestaciju nekakve odgovornosti. Moralno i normalno se, naime, u ovoj priči još uvijek nije dogodilo
Naricati nad time što se Ratko Čačić, eto, nije mogao braniti pred strašnim sudom stranke jednako je glupo kao u odluci Predsjedništva HNS-a vidjeti manifestaciju nekakve odgovornosti. Moralno i normalno se, naime, u ovoj priči još uvijek nije dogodilo
Foto: 
FaH/Damir SENČAR

Nije HNS isključio Čačića zbog onoga što je bilo maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj

Turski redatelj Nuri Bilge Ceylan snimio je prije pet, šest godina film Tri majmuna, o siromašnoj tročlanoj turskoj obitelji: domaćici i restoranskoj radnici Hacer, njenom mužu Eyupu i sinu adolescentu Ismailu. Eyup radi kao vozač utjecajnog i perspektivnog istanbulskog političara, koji slučajno sudjeluje u prometnoj nesreći s, kako se to kaže, smrtnim posljedicama. Svjestan da bi mu suđenje, bez obzira na okolnosti događaja u kojem je ubio nekoga, uništilo karijeru, on, taj političar, sklapa deal sa vozačem: Eyup policiji govori da je vozio službeni automobil, dobiva devet mjeseci zatvora i novčanu naknadu za uslugu šefu. „Hoće li problemi nestati, ako se troje ljudi, kao tri majmuna, prave da ih ne vide, ne čuju i o njima ne govore?“, pita se Ceylan u ovoj obiteljskoj drami i pokazuje da, naravno, neće.

Prije tri godine i desetak dana, Radimir Čačić, tada predsjednik Hrvatske narodne stranke, sudjelovao je u prometnoj nesreći u Mađarskoj, nakon koje su od ozljeda preminuli jedna osamdesetogodišnjakinja i njen šezdesetogodišnji zet. Do prije neki dan, do sjednice Predsjedništva HNS-a, Radimir Čačić rijetko je pomišljao kako nesreća, bez obzira na okolnosti u kojima se dogodila, može utjecati na njegovu političku karijeru o kojoj odlučuje sam, a kamoli je uništiti. Kao što, ako ćemo pravo, i nije: u Hrvatskoj njemu nije trebao nikakav Eyup da prihvati tuđu krivnju, pa za nešto novca odleži skoro godinu dana u zatvoru. Radimir Čačić je, prije nego je dokazano da je kriv – ali i da je nevin, jer kao što nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, tako nitko nije nevin sve dok sumnju u krivnju ne obesmisle relevantni dokazi! – postao prvi potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske!

Predsjedništvo HNS-a donijelo je, zapravo, jedinu moguću odluku, samo u krivo vrijeme i iz ništa manje krivih razloga. Radimir Čačić je, da ponovimo, sudjelovao u nesreći u kojoj je dvoje ljudi izgubilo živote i tu svetu činjenicu ne može promijeniti ništa, pa ni to što je bio trijezan ili što mađarski automobil nije imao propisna svjetla. I onaj Eyupov šef je, prema sličnim kriterijima, bio jednako nevin. Tko god kaže kako se Čačiću desilo ono što se može dogoditi svakome, neka u Škodi u koju udara Chrysler registriran na HNS zamisli vlastitu mater ili muža.

Naravno, nekada najuspješnijeg Račanovog i najiritantnijeg Milanovićevog ministra, nije trebalo osuditi kako se sudi onima što pijani provjeravaju mogu li u naseljenom mjestu voziti brzinom svjetlosti i osjećaju kroničnu bol u međunožju zbog posljedica, ali ako dvoje mrtvih Mađara nije, krajnje uvjetno i sasvim odvratno rečeno, barem malo problematično za obnašanje jedne od najznačajnijih funkcija u izvršnoj vlasti, e onda ništa. Veliko - ništa.

Predsjedništvo Hrvatske narodne stranke, međutim, nije Čačića isključilo zbog onoga što je bilo jednog maglovitog dana u Mađarskoj, već zbog onoga što bi moglo biti jednog dana u Hrvatskoj, nakon što bivši stranački predsjednik, a vladin potpredsjednik, izađe iz rekreativno-popravnog centra pored Pule, sa sve štapovima za golf, četkicom za zube, pjenom za brijanje u rukama i spremnošću da se, opet, stodvadesetosmi puta, zamijeni sa Vesnom Pusić na poziciji lidera liberalnih demokrata.

Naricati nad time što se Ratko Čačić, eto, nije mogao braniti pred strašnim sudom stranačkih kolega i kolegica, jednako je glupo kao u odluci Predsjedništva HNS-a vidjeti manifestaciju nekakve odgovornosti prema već nečemu. Moralno i normalno se, naime, u priči dugoj tri godine, još uvijek nije dogodilo. A upravo tako, moralno i odgovorno, nije se ponašao prvo Čačić, kada, i to odmah poslije nesreće, nije podnio ostavku na sve stranačke funkcije, odustao od kandidature na izborima i mogućeg mjesta ministra; ušutio se javno - zadovoljavajući se utjecajem unutar stranke.

Jednako je, međutim, postupalo i Predsjedništvo HNS-a: umjesto da predsjednika, kada već neće otići sam, dovede pred izbor između dobrovoljnog povlačenja i nametnutog marginaliziranja, odabrano je strateško čekanje pogodnog trenutka za manifestiranje hrabrosti bez neželjenih posljedica. Istina, ništa tu HNS nije drugačiji od ostalih hrvatskih stranaka u kojima principijelnost traje do prvog interesa, a odanost do prvog kadrovskog preslagivanja. Imala bi o tome – kako su stranačke kolege, kada im se ukaže zgodna prilika, daleko brutalnije od političkih protivnika - svašta za reći Jadranka Kosor, a imat će i Zoran Milanović, ako ne u bliskoj, svakako ne u onoj budućnosti koja bi se mogla nazvati jako dalekom.

I Radimir Čačić i HNS su se duge tri godine ponašali kao ono troje nesretnika iz nagrađivanog Ceylanovog filma. Na taj način on je, zapravo, svoje izbacivanje činio opravdanim, ali uzalud: kažnjen je, na kraju, iz onih razloga što sa suštinom problema imaju veze koliko i Vesna Pusić sa Željkom Markić. Dakle, niti malo.