Radnici su manjina koje se valja riješiti

radnici-su-manjina-koje-se-valja-rijesiti-6872.jpg

Radnici su u užem smislu odavno postali manjina. To su oni koji rade, a još uvijek ih zovemo radnicima. Imaju čak i svoje sindikate, za razliku od neusporedivo većeg broja jednako ugroženih ljudi u trgovini ili ugostiteljstvu, koje odavno zovemo djelatnici ili zaposlenici. Oni su druga priča i dok se ne organiziraju nemaju razloga postati neprijatelji.
Radnici su u užem smislu odavno postali manjina. To su oni koji rade, a još uvijek ih zovemo radnicima. Imaju čak i svoje sindikate, za razliku od neusporedivo većeg broja jednako ugroženih ljudi u trgovini ili ugostiteljstvu, koje odavno zovemo djelatnici ili zaposlenici. Oni su druga priča i dok se ne organiziraju nemaju razloga postati neprijatelji.
Foto: 
FaH

Radnik skoro trideset godina šuti, i šutjet će i dalje ako mu isplatite plaću. Šuti jer se srami sebe i svoje nemoći. Živimo u svijetu pobjednika i gubitnika gdje radnik dobro zna gdje mu je mjesto. Javi se samo kad borba za egzistenciju pobjedi sramotu. U međuvremenu slavi sportske uspjehe, jer jedino tako može osjetiti dio pobjede.

Ne trebaju nas čuditi novi napisi i stavovi liberalnih ili čak "lijevih" krugova (o desnima neću trošiti riječi) gdje se radnike proglašava krivcima za propast brodogradnje. Bilo je samo pitanje kad će doći na red. Živimo u zemlji gdje uvijek iznova ponestaje neprijatelja, pa svoju duljinu fronta širi sukladno razvedenosti naše obale. Kako smo u svjetskim razmjerima beznačajni, pa se nitko nama ne bavi, ne uspjevamo namaknuti dovoljno vanjskih neprijatelja i sve češće posežemo za unutarnjim.

Zamislimo sliku hrvatske obale s brojnim otocima, nek mi ne zamjere otočani, na kojoj svaki predstavlja neku manjinu. Zašto manjinu? Da, radnici su u užem smislu odavno postali manjina. To su oni koji rade, a još uvijek ih zovemo radnicima. Imaju čak i svoje sindikate, za razliku od neusporedivo većeg broja jednako ugroženih ljudi u trgovini ili ugostiteljstvu, koje odavno zovemo djelatnici ili zaposlenici. Oni su druga priča i dok se ne organiziraju nemaju razloga postati neprijatelji. Ali radnici u industriji su, zbog konzistentnog, skoro tridesetogodišnjeg uništavanja industrije, pred nestajanjem i postali su manjina. A manjine se uvijek valja riješiti, jer kvari zajedništvo. Za loš položaj si je ionako sama kriva. Razloge je lako pronaći. Recimo, Srbi su si sami krivi za iseljavanje, jer su započeli rat. Homoseksualci su si sami krivi za ustavno smanjivanje prava, jer paradiraju po gradovima i provociraju većinu. "Uhljebi" iz nevladinih organizacija su sami krivi za ukidanje financijskih sredstava, jer kritiziraju društvene anomalije umjesto da propagiraju hrvatsko zajedništvo. A radnici su, eto, krali kliješta i kacavide, godinama šutjeli dok je kako-tako išlo, pjevali Thompsona...

Najčešće su upirači prstom ujedinjeni u zbijene jedinice i pucaju čim netko proviri na svom manjinskom otoku. Ali ima i onih koji biraju samo grupe otoka ili im se iz nekog razloga ne sviđaju samo otočani s Trečića. No, pažljivo biranje ugrožene skupine manjinaca te u osnovi ne čini manjim trudbenikom za traženje neprijatelja među ugroženima. Radi se o istančanijem ukusu.  Samo si zadužen za kraću liniju fronta.

Pitanje zato glasi možemo li predvidjeti iduću manjinu na nišanu? Ili manjinu koja će to tek postati? Jer front se još širi, a manjine množe. Naslućujem poljoprivrednike, zbog primanja poticajnih sredstava. Lako mogu zamisliti i nekog radnika Uljanika da pred televizorom psuje vozače traktora koji su zapriječili cestu. Recimo da otkupljivač žita nije dobio dovoljnu kvotu za državni otkup zaliha i slijedom toga je ostavio ratare na cjedilu ili im je snizio cijenu, pa ovi protestiraju. Ili kulturnjake, koji se nećkaju i često šetaju po prvoj liniji fronta ne znajući bi li se svrstali u većinu ili manjinu. Radnik Uljanika zna da dobar dio njih kupiš za siću, ali i sića je novac. Zašto bi umjetnik dobio za neki svoj umjetnički projekt, a on nije dobio plaću zarađenu varenjem. A zašto ne bi radnik škvera, kad se nađe u većoj gomili sa zaposlenicima i nezaposlenima, manjinca i neprijatelja vidio i među profesorima i učiteljima, s dječjim raspustima preko ljeta umjesto varenja u potpalublju na četrdeset stupnjeva? Neki bi se od tih profesora uskoro mogli i buniti protiv nove izvrsnosti kurikuluma. Ili ga nađe među znanstvenicima što samo putuju na seminare, a ne mogu financijski dokazati rezultat svog rada? Ili doktorima što imaju velike plaće, ali im nije dosta pa odlaze u inozemstvo vodeći sa sobom medicinske sestre željne lagodnog života. Sve su to manjine i potencijalni neprijatelji koji mogu poslužiti. Radnik Uljanika o svima njima zasad šuti. Još mu nitko nije tamo pokazao prstom. A hoće. Neće valjda onaj koji pokazuje pokazati na sebe. Radnik skoro trideset godina šuti, i šutjet će i dalje ako mu isplatite plaću. Šuti jer se srami sebe i svoje nemoći. Živimo u svijetu pobjednika i gubitnika gdje radnik dobro zna gdje mu je mjesto. Javi se samo kad borba za egzistenciju pobjedi sramotu. U međuvremenu slavi sportske uspjehe, jer jedino tako može osjetiti dio pobjede.

A vi što mu se rugate jer šuti, pogledajte tko još šuti? Pogledajte oko sebe svoj radni stol. Svoju firmu, svoju djelatnost, svoj krug ljudi oko sebe… Pa se zapitajte šutite li i vi?

I da, imam moralno pravo govoriti iz perspektive radnika, jer unatoč sklonosti pisanju, novac već dugi niz godina zarađujem kao radnik. Fizičkim radom. Bilo kao radnik vrtlar, bilo kao bauštelac. U prekarijatu.