Radnik u 21. stoljeću je biće koje trpi sve dok ima nešto za izgubiti

O tome što su nečovječni uvjeti i kako izgleda ropstvo u 21. stoljeću, dalo bi se raspravljati svugdje, osim u Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine, prvom u ovom dijelu svijeta, a i šire, koje je definiralo ono što radnika pretvara u roba.

Bosanskohercegovačko je tužiteljstvo podiglo optužnicu protiv trinaest osoba zbog trgovine ljudima i organiziranoga kriminala, kojima su stekli korist od oko tri milijuna eura, raspoređenih na tajnim računima u stranim bankama. Prema optužnici, njih 13 je odvelo 630 građevinskih radnika iz BiH, Makedonije i Srbije u Azerbajdžan, usput im obećalo svašta, a tamo dalo ništa, i to nakon što su im oduzeli i putovnice. Tako je, u najkraćem, više od šest stotina ljudi radilo za trinaest "poslodavaca" za džabe, koliko treba i bez mogućnosti da daju otkaz, uzmu stvari i vrate se kući.

Kalkulator kaže da je svaki od tih šest stotina i trideset nesretnika društvu trinaestorice zaradio po četiri tisuće, sedamsto šezdeset i jedan euro ili, prema važećem tečaju HNB-a: malo više od trideset tisuća kuna. Također, ako njih trinaest ravnopravno dijele zaradu, svakom pripada po, skoro, dvjesto trideset i jedna tisuća eura ili po veći stan u Zagrebu.

Ne'š ti organiziranoga kriminala i neke stvari – rekle bi im, onim optuženima, nešto starije i iskusnije kolege u poslu i poslovima u kojima se dvanaestosatno radno vrijeme šest dana u tjednu, pravo na neimanje prava i plaća od oko tri tisuće kuna, ne smatraju nečovječnim, a posao za blagajnom u nekom trgovačkom centru, trafici ili zaštitarskoj tvrtki ne naziva ropskim. Može tu sada da se ubaci još poneka djelatnost, samo što, znamo, nema potrebe.

Da, dakle, ponovimo: trinaest optuženih je našlo šesto i nešto očajnika bez posla i prihoda, obećalo im posao i prihode, odvelo ih Azerbajdžan, tamo im oduzelo putovnice, dalo prljave madrace za leći, konzerve isteklog roka trajanja za topli i sve druge obroke, utrpalo im alat u ruke i poslalo da rade dok ne crknu. I tako zaradilo tri milijuna eura.

Vijest iz domaće lige, objavljena u vrijeme podizanja optužnice Tužiteljstva BiH, glasi: radnici Konstruktora u Pločama odlučili su se na štrajk nakon što su im ukinuti naknada za prijevoz i topli obrok te nakon što devet mjeseci nisu primili plaću. Ako, ipak, iz nekog razloga nastave raditi, njih pedesetak će na posao ići kako zna, spavati gdje stigne – ne mogu više ni u kontejnersko naselje - jesti ono što dobiju i ... i ništa, to je to. Prema raspoloživim informacijama, putovnice im nisu oduzete: svakako smo u Europskoj uniji, pa im i ne trebaju, a pri tome nemaju ni za kartu do Metkovića.

Cijela je Hrvatska, ustvari, još jedan, samo manji Azerbajdžan: očajnici bez suvišnih zašto prihvaćaju bilo kakav posao, sretniji među njima primaju crkavicu, ostali ništa; kada poslodavac ne poštuje obaveze, onda je isprika kriza; kada radnici, ali obavezno za tri, četiri, pet mjeseci ili godina, kažu da ne mogu više, onda budu u vijestima, ali samo ako nema ništa atraktivnije: izbora, endehazijskih mumljanja Karamarka Tome ili press-konferencija bivših ministara čiji je, zapravo, najveći uspjeh što su bili tek malo manje neuspješni od kolega iz Vlade.

Trinaest žigosanih, ma kako to nekome sada zvuči, uopće nisu zaslužili otpužnicu! Svakako ne više od, u najboljem slučaju, tri četvrtine bosanskohercegovačkih "biznismena" ili dvije trećine članova Hrvatske udruge poslodavaca. Jesu, tek, drugarsku kritiku, dobronamjerno upozorenje da bi im lijepi novci ostali sve i da su podijelili šest stotina i trideset mrvica i još bi imali mira: radnik u 21. stoljeću je biće koje trpi sve dok ima nešto za izgubiti, bez obzira koliko to malo, strašno malo bilo. Uostalom, da im se nije žurilo, mogli su po "know-how" svratiti do Konstruktora, pa usput otkriti da ne moraju putovati u bratski i prijateljski Azerbajdžan: Hrvatska im je bliže, dok je sve drugo – isto.

U suštini, Tužiteljstvo BiH optužilo je trinaest ljudi zato što su se ponašali uobičajeno, samo što nisu ni pokušali glumiti nešto više od običnih robovlasnika. Nije im se, jednostavno, dalo praviti platne liste za crkavicu, propisivati pravila ponašanja na radnom mjestu i oko njega, nadjebavati s ionako kilavim sindikatima, peglati imidž sponzoriranjem nogometne reprezentacije i hodati uokolo da vide je li, slučajno, netko uzeo još pet minuta pauze da zapali cigaretu. Mrzilo ih je da odgovaraju na novinarska pitanja, pozivaju se na krizu u sektoru, cvile, lažu kako su u pregovorima s nekim oko nečega i, općenito, seru dok čekaju SMS iz banke kojim će biti obaviješteni o novoj uplati na račun otvoren u, neka bude, Beču.   

Njih trinaestero je samo bukvalno shvatilo osnove kapitalizma, sustava u kojem je, inače, prihvatljivo živjeti u dvorcu i zaposlenima davati dvije tisuće i sedamsto kuna za mjesec dana rada, kupiti malom BMW zato što je trojkom završio srednju i otpustiti trudnu radnicu, obaveze ispunjavati s petsto-šesto dana zakašnjenja i najnormalnije uzeti desetke milijuna eura državnih potpora, odvesti suprugu u Pariz ili gdje već na večeru povodom godišnjice braka i nazdraviti joj čašom vina po cijeni prosječne mirovine, neisplaćivati plaće i uredno otplaćivati kredit za vilu u Istri, ukinuti topli obrok i naknadu za prijevoz, pa onda za posljedice vlastite pohlepe optuživati državu čiji namještenici umjesto da dobiju batine, dobivaju nekoliko stotina kuna za autobusnu kartu i sendvič s mortadelom na akciji...

Šest stotina i trideset radnika iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, otišlo je, dakle, do Azerbajdžana, da vidi kako je u Pločama ili u Brazilu, Dubaiju, gdje god, jer svugdje su velebne građevine – bez obzira služe li za povezivanje sjevera i juga, Svjetsko prvenstvo i ugošćavanje budala što misle da ne mogu zaspati ako noćenje s doručkom nisu platili tisuću i pol eura - tek spomenici robovima 21. stoljeća, nečovječnim uvjetima rada i svijetu u kojem je stvoren dojam da postoji velika razlika između nikakve i plaće dovoljne za nekoliko, ne više od pet, dana dostojanstvenog života.

Prije nekog vremena, a po nalogu Tužiteljstva BiH, tamošnja je policija provela akciju hapšenja osumnjičenih za carinske prevare, nazvanu "Pandora". Šteta imena. Otvori li se, nakon optužnice protiv trinaestero robovlasnika, Pandorina kutija, kompletna građevinska operativa i svi majstori ovog svijeta, od Ploča do Azerbajdžana, zidat će isključivo - zatvore. Što, da se ne lažemo, uopće ne bi bilo loše...

radnik-u-21.stoljecu-je-bice-koje-trpi-sve-dok-ima-nesto-za-izgubiti-1970-1979.jpg

Kada poslodavac ne poštuje obveze, onda je isprika kriza; kada radnici, ali obavezno za tri, četiri, pet mjeseci ili godina, kažu da ne mogu više, onda budu u vijestima, ali samo ako nema ništa atraktivnije
Kada poslodavac ne poštuje obveze, onda je isprika kriza; kada radnici, ali obavezno za tri, četiri, pet mjeseci ili godina, kažu da ne mogu više, onda budu u vijestima, ali samo ako nema ništa atraktivnije
Foto: 
Wikimeida.org