Rat Vlaja i fetivih

Otkako se građanin Splita Željko Kerum kandidirao na splitskim lokalnim izborima, objašnjenja za njegovu neupitnu ponovnu popularnost (koju je dokazao ulaskom u drugi krug) traže se u Splitu i Splićanima pripisanom vlaškom mentalitetu, poseljačenju i divljaštvu koje da je izobličilo grad kad ga je naselila „primitivna bagra“.

Sav arsenal „pridjeva“ koji se obično ravnomjerno raspodjeli na cijelu Dalmaciju, ovih se dana, zahvaljujući građaninu Kerumu, usmjerio na Split i na ovog kandidata. Podijelio se, po običaju, i sam Split. Ovaj put po crti „Vlaja“ i „fetivih“ iako je tih „fetivih“ jako malo pa, na primjer, Domagoj Vidović tvrdi da u Splitu danas ima tek oko 5 tisuća potomaka prvih Splićana, odnosno tek 3 posto. Dapače, i određenje „prvi Splićani“ je upitno jer su se, na primjer, „prvi Krstulovići u Split doselili iz Poljica, a dio njih s Brača. Prvi su Karamani pristigli iz Jesenica, dok su kasnije pristizali iz Dugopolja, a prvi su se Blaževići doselili sa Šolte, dok su se kasnije doseljavali i iz Hercegovine, Bosne i tko zna odakle.“

Ipak, „fetivi“ su zadržali obilježja ekskluzivnog kluba, istina, sada – iz očitih razloga - ne više samo zbog porijekla (iako porijeklo ostaje najjači „adut“). Naime, ustalio se običaj da se „fetivost“ dokazuje (veoma maglovito određenom) kulturom, obrazovanošću, asimilacijom (ovdje neupitnim uvjetom iako su drugdje i pojam i praksa asimilacije – i teorijski i realno – višestruko osporavani), „finoćom“, pristojnošću… i svim ostalim atributima kojima se kite pripadnici ove grupe. I s njima drugi kandidat na izborima, građanin Andro Krstulović Opara.

Taj je sukob ponekad otvoren, a ponekad tinjajući i u drugim mjestima, ali se jedino, čini se, baš u Splitu za gradonačelnika ovaj put natječu dva reprezentativna „primjerka“.

Pa pogledajmo o čemu je tu uopće riječ.

Da bismo razumjeli problem primitivnih i za sve nevolje Splita krivih „Vlaja“- i taj diskurs/argument pokušali izbaciti iz rasprave kao netočan i neproduktivan - moramo za početak posegnuti za davnim alatima orijentalizma.

Iako povezan, naime, svijet se pokazao duboko podijeljenim, prije svega kulturno i ekonomski, na dobitnike i gubitnike. I koliko god stajalo da su pobjednici pisali povijest, čvrst hegemonijski diskurs ozbiljno je načet - u sagledavanju problema na globalnoj razini, o položaju i ulozi „drugih“ u ekonomskoj teoriji raspravlja se još od Rose Luxemburg kao prve teoretičarke „tijermondizma“, u historiografiji od škole Annales i zapravo u većini društvenih znanosti, sve do postkolonijalnih studija i orijentalizma kao njegova najpoznatijeg pravca.

Saidov Orijentalizam, dakle, bio je temeljan za razumijevanje načina na koji pobjednici osiguravaju kulturnu hegemoniju. Izmaštani Istok bio ona znanstvena i umjetnička predodžba potrebna za početak, učvršćenje i osiguranje kolonijalne moći i zapadnjačkoga vladanja. Orijent se na Zapadu doživljava kao mjesto romanse, egzotičnih bića i krajolika, ali i kao mjesta zaostalosti, barbarstva i degeneriranosti - koja predodžba onda manje-više otvoreno zagovara to da ih „napredne sile“ trebaju čiste savjesti, dapače, takoreći iz milosrđa, pripojiti ili zauzeti. Hegemonija „civiliziranog“ Zapada nije, dakako, završena formalnom dekolonizacijom.

Sam Said nije ostao tek na dekonstrukciji orijentalizma, nego je istraživanje usmjerio na povijesnu pozadinu cijele „priče“ pa u knjizi Kultura i imperijalizam tvrdi da “kolonijalizam nemoguće do kraja razumjeti bez njegove kulturne projekcije i introjekcije“. Dotadašnjim teoretičarima Said je zamjerio slabu pozornost koju su posvećivali kulturi, u novije vrijeme i medijima koji svjedoče o novoj međunarodnoj „faktografiji moći“.

Na užoj, „unutareuropskoj“ prostornoj razini, također se pokušalo dati priliku „isključenima“, „neciviliziranima“, „barbarima“. Bez obzira na (nemale) razlike između Saidovog orijentalizma i balkanizma Marije Todorove (o čemu je i sama izvijestila - a nama se čini najvažnijim doprinosom Todorove to što analizu diskursa dopunjuje realijama), ona je u Imaginarnom Balkanu pokazala da i ovdje obrazac ostaje posve je isti: prema hegemonom diskursu, Balkanci su upravo genetski predodređeni za zvjerstva, primitivizam i sav ostali prtljag stereotipa koji se već uobičajeno pripisuju podređenima.

Kod nas se ovim problemima sustavnije bavilo više zanimljivih autora, među njima i Nino Raspudić u Jadranskom (polu)orijentalizmu gdje analizira diskurs koji je stoljećima prevladavao u talijanskoj literaturi o Slavenima i Hrvatima, odnosno, prema svim primjerima, primarno Dalmatincima (iako sam izbjegava pojam „Dalmatinci“ i radije ga zamjenjuje riječju „Hrvati“).

Otvoreno je pitanje zbog čega u nas, nakon svega, nije bilo makar pokušaja da se temeljitije i sustavnije istraže i problemi onog što se, po mojem mišljenju, može nazvati unutrašnjim orijetalizmom.

Načelno, Gramsci je, a na njega se kao preteču orijentalizma pozivao i Said, još pred gotovo stotinu godina uočio dominantni način prikazivanja talijanskog Juga čak i od torinskih komunista, dakle, unutar jedne jedine zemlje: „Južnjaci su biološki niža bića, polubarbari ili potpuni barbari, po prirodnoj sudbini; to što je Jug Italije zaostao nije krivnja kapitalističkog sustava ili bilo kojeg drugog povijesnog uzroka, nego prirode koja je južnjake učinila lijenima, nesposobnima, zločincima, barbarima…“

Vrijedilo bi, slijedeći u tomu Gramscija, koji problem zaista i jest uočio upravo na unutardržavnoj razini, u odnosu talijanskog Sjevera i Juga, i u nas istražiti (a nije se tomu pristupilo), čemu služi prevladavajući hegemoni, „hrvatski“ diskurs prema Dalmaciji? Osim toga, možda vrijedi taj naš unutrašnji, minijaturni, lokalni orijentalizam-balkanizam-poluorijentalizam staviti i u širi, evropski kontekst tipičnog odnošenja prema nerazvijenim regijama/državama.

Kojim teorijskim alatom, međutim, pristupiti analiziranju diskursa o Južnom Jugu? (Ovdje se riječ „Jug“ uzima simbolički - označava slabije ili sasvim nerazvijene dijelove jednog dijela države/zemlje/regije bez obzira gdje se zemljopisno nalaze.) Kako, dakle, analizirati situaciju poklapanja stavova hegemonog hrvatskog diskursa o Dalmaciji sa stavovima povećeg dijela stanovništva uzmorskih gradova Dalmacije prema stanovnicima Zagore? Čini se, bit ću prisiljena upotrijebiti različite alate!

Pogledajmo!

Dosadašnja, veoma oskudna istraživanja jasno su ukazivala na elemente orijentalizma odnosno poluorijentalizma u stereotipnom javnom govoru o Dalmaciji u hrvatskoj politici i medijima, gdjegdje i stručnoj literaturi.

Primjera je mnogo, najčuvenija među njima je „analiza“ novinara Denisa. Kuljiša, objavljena 2009. godine, koja je svojom bahatošću i brutalnošću izazvala popriličan skandal te brojne žestoke odgovore. Očito je bila riječ o tipičnom orijentalističkom diskursu iako je autorova nevažnost doprinijela da se, makar u tom slučaju (naglašavamo: na žalost, ne i jedinom takve vrste) sve svede  na incident, na herostratsko izvikivanje da je Dalmacija primitivna, barbarska i zaostala. Dapače, „vlaška“. Njemu suprotstavljeni (tipično: također dijelom novinari) navode su poprilično uvjerljivo osporavali, s tim da se tema „vlaškog“ u odgovorima donekle ipak izbjegavala.

„Slučaj“ bi možda bio ostao na incidentu ne pretjerano utjecajnog novinara. Međutim, u kratkom komentaru za jednu dnevnu novinu, Berto Šalaj odjednom tvrdi da realno postojeća podjela Hrvatske/u Hrvatskoj potvrđuje stanovite, ranije objavljivane tvrdnje, između ostalih, ni manje ni više nego baš Kuljiševe. Dapače, Šalaj je ustvrdio i to da je postojanje dvije različite Hrvatske opće mjesto hrvatske politike te da (valjda znanstvenicima?) jedino ostaje odgovoriti na pitanje o uzrocima takve podjele. Sa svoje strane, Šalaj je kao mogući odgovor ponudio činjenicu da u bogatijem dijelu živi veći postotak građana sa završenim visokom obrazovanjem te je da je taj prostor u manjoj mjeri bio izložen ratnim stradanjima. Ujedno je predložio da se podrobnije istraži politička kultura, odnosno stavovi i vrijednosti građana. Što gotovo da i nije potrebno: ta zna se tko je u nas moderan, razvijen i bogat(iji), a tko konzervativan, nerazvijen i zaostao. Elementi orijentalizma, naime, osobito jasno dolaze do izražaja u govoru o nekakvom navodno postojećem dalmatinskom mentalitetu - nečem nepromjenljivom, nečem trajno prisutnom, nečem što te ljude koji „tamo“ žive čini nesposobnim za razvoj i napredak, a upravo se na to obično svedu analize „stavova i vrijednosti“.

Kuljiš je, dakle, bio ustvrdio da je „Istočna Hrvatska“ (koju, manje-više, čine Slavonija, Lika, Dalmacija) izrazito zaostala, primitivna i ekonomski nerazvijena, da istočna Hrvatska živi od subvencija Zapadne Hrvatske. Da su tu ljudi neobrazovani i da vlada duhovna bijeda. I, što je našao osobito šokantnim, tu „po principu 'jedan čovjek - jedan glas', lumpenproletarijat i primitivci, white trash, imaju isto glasačko pravo kao i obrazovani ljudi, a koriste ga tako da masovno glasaju za one koji se obraćaju njihovim najnižim instinktima. Crkva ih indoktrinira u duhu najcrnjeg nacionalizma…“ Predrag Lucić je odgovorio kako zna da se „tipovi poput Kuljiša mogu osjećati civiliziranim zapadnjacima samo ako sebi nađu nekakav Istok za pljuvanje, jučer u Srbiji, danas u Dalmaciji“. Davor Krile je napisao da je Kuljišev tekst na tragu stereotipa o pametnome sjeveru i kretenskome jugu, te da, kao svaki pamflet i urbana legenda, sadrži puno banalnosti, a premalo utemeljenja („Njegov tekst o kulturološki superiornoj Zapadnoj i nacionalističkoj Istočnoj Hrvatskoj izlazi, inače, netom nakon što su Zlatnu Arenu na filmskom festivalu u Puli pobrale 'Metastaze': bolno istinit film o drugoj strani medalje proeuropske Metropole u kojoj se jednako mrzi, razbija i ubija, kliče poglavniku, prkosi zakonima i parazitira na državnim dotacijama.“).

Lako je vidjeti da je uočena narav diskursa, te da ga se nastojalo osporiti, ali se istodobno ukazivalo i na realije koje stoje iza diskursa. Po mojem mišljenju, to je i bilo potrebno. Naime, unatoč shvaćanju po kojem u orijentalizmu nema ničeg izvan teksta, zapravo je od početka, od samog Saidova rada jasno da ima - i to posve određenih realija: imperijalizma odnosno kolonijalizma ili nekih osvajanja i nekih interesa. Jurica Pavičić također je uočio da je riječ o tipičnom orijentalističkom/balkanističkom diskursu (još jednom naglašavam da su novinari ovdje na inače u nas posve zapostavljenom „terenu“). Međutim, on ide korak dalje pa u priču uvodi „Vlaje“. Kaže da su se osamdesetih godina za većinu Splićana gradski problemi svodili na doseljenike: „'Vlaj' je projekcija svega onoga što nam se oko nas samih nije sviđalo i zbog čega nas je bilo stid. Taj stid bio je utjelovljen u liku kolektivne babaroge.“

Uvođenjem problema „Vlaja“, po mojem mišljenju, na posve smo novom području istraživanja. I dalje će biti stereotipa pa i elemenata orijentalizma, ali to se više ne čini dovoljnim. S „Vlajima“ se, naime, diskurs u bitnom radikalizira. S pukim „drugima“ i „drugačijima“, vremenom, boljim uvidima, povećanom tolerancijom (ako već ne ravnopravnim „pozicijama“), razgovor je u načelu moguć: drugi su ljudska bića. S „čudovištima“, babarogama, a pokazat će se da su „Vlaji“ tipična čudovišta - razgovora nema: čudovišta se istrebljuju, čudovišta se pobjeđuju, čudovišta se uništavaju - ta oni i ne govore ljudskim jezikom, ne hrane se ljudskom hranom, staništa im nisu poput ljudskih! U tomu je, po mojem mišljenju, razlog da u razmatranju diskursa o „Vlajima“, uvedu alati teorije čudovišta.

Moguće je, držim, pokazati da je stav - ne o drugačijosti tih drugih („Vlaja“), nego upravo o njihovoj čudovišnosti - jedna od posljedica okamenjenog orijentalističkog stava i u situacijama kada se taj ni od koga ne dovodi u pitanje - a upravo je to čest slučaj u odnosu na Jug Juga, barbare, divljake i „Vlaje“ u njemu.

Od koristi nam ovdje može biti rad Marine Levanat-Peričić Uvod u teoriju čudovišta i njezina zapažanja o tomu da „definiranje kulturnih razlika kao esencijalnih i nepromjenljivih otvara prostor naknadnim manipulacijama u političkom kontekstu, pa se ovo iskonstruirano tvrdokorno barbarstvo koristi kao opravdanje kolonijalne intervencije.“

Autorica se u ovome, dakako, poziva na čuvene radove Jeffreya Jeromea Cohena koji tvrdi da svaka kultura ima svoja specifična čudovišta. Kao, uostalom, i svoje heroje, a biti herojem znači - ubiti čudovište. Za ovu temu osobito bitnom držim njezinu poveznicu s Cohenovom tezom o tomu da čudovišta mogu biti gurnuta na najudaljenije margine naše podsvijesti, ali da se pritom uvijek vraćaju. Stoga se i pitamo zbog čega smo ih uopće stvorili, odnosno zbog čega su nam potrebna čudovišta? Otkrivamo da čudovišta postoje zbog manipulacije strahom, a da manipuliranje strahom ima za cilj homogeniziranje (dodajem, mimo Cohena: navodno ili stvarno, ali od nekih posve drugih, realnih razloga) ugrožene zajednice, zbijanje redova preplašenih potencijalnih žrtava.

Čudovišnost „Vlaja“, tog našeg (i hrvatskog općenito i dalmatinskog posebno) vlastitog čudovišta, u tolikoj je mjeri prisutno da se uspjelo uobličiti čak i u uzrečicu! Doista, „pusti zeca, ubij Vlaja!“ izrazom je dugotrajnog odnosa prema došljacima iz dalmatinske Zagore koji se odnos „njeguje“ ne samo u metropolskom diskursu, nego i u uzmorskim gradovima Dalmacije. Nalazimo ga u brojnim iskazima, od novinarskih (Kudrjavcevljev „humoristički“ priručnik za prepoznavanje Vlaja, svojedobno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji) do onih u djelima koja se smatraju bitnim za našu umjetnost i kulturu u cjelini, bilo onoj „popularnoj“, bilo „elitnoj“ (uz sve ograde prema toj diobi). Pa je tako Smojin Strikan obrazovan i kulturan taman toliko da u gradu bude „škovacin“ (smetlar), a Strikanov Netjak primjer je plemenskog nepotizma (kojeg, valjda, u gradu inače nema ili ga bez „takvih“ ne bi bilo), Brešanova Mrduša, dakako, nalazi se u dalmatinskoj Zagori, te za većinu nije značajna po kritici partijske diktature i grabežljivosti, nego po mjestu gdje se događa i po tomu što je seljacima Shakespeareov „Amlet“ pretežak i to ne samo zbog složenosti radnje, nego i zbog jezika koji ne razumiju (spomenula sam da čudovišta ne razumiju ljudski jezik!).

Koliko god se trsili pokazati i dokazati da Dalmacija nije „vlaška“, to jest zaostala i primitivna, to jest čudovišna, problem „Vlaja“ pokazao se preteškim za dobar dio dalmatinskih intelektualaca. Upravo, na primjer, Jurica Pavičić, koji precizno uočava orijentalističke elemente govora o Dalmaciji, u svom vlastitom govoru o „Vlajima“ ne vidi te iste elemente. U knjizi Split by night iz 2004. godine, snažno se odupire slici „Dalmoša“ iz poslovica i javnog govora: „Dalmacija je danas u općeprihvaćenoj predodžbi konzervativna, klerikalna i šovinistička brdska zabit, demografski kontejner za primitivizam, lijeni i beskorisni rep opasan poput Sicilije, a politički nepoželjan poput Hercegovine.“ Također: „Ona ne postoji kao priznati kulturni i politički entitet. Ona je tehnički gledano i danas kolonija, jer se njenim resursima upravlja od nekamo drugdje.“

Odnos prema „Vlajima“ posve je ambivalentan. S jedne strane ih se pokušava osloboditi krivnje za splitske neprilike pa se s popriličnim ogorčenjem ustvrđuje da sliku Dalmacije kao retrogradne gudure podržava cjelina hrvatske kulture, za što se dovoljno sjetiti Papićevih Lisica, a i „hrvatska je kultura trajno fascinirana dinarskom Dalmacijom kao mjestom atavizma, hajdučije i predetičke magme koju nije moguće ukrotiti“. Za ipak postojeću civilizacijsku degradaciju, nadalje, kaže se, „Nostalgičari će se dohvatiti stare i strašne parole 'Pusti zeca, ubij Vlaja' i za sve optužiti demografski usud, Morlake i Hercegovce, koji su se doselili, koje nitko nije zvao, a sad nas sramote.“. U svemu Pavičić vidi ponavljanje obrazaca prema navodno „lijenom narodu“, obrazaca poznatih i u drugim evropskim zemljama.

Međutim, s druge strane, sam Pavičić zamjera Partiji (misli se na nekadašnji SKH) na strahu da se suprotstavi dinarskom polusvijetu iz suburbije koji je od istočnog Splita učinio urbanističku smijuriju, a i na drugim se mjestima spominje slabo urbanizirana suburbija koju duhovno oblikuju župnici. Na kraju doista nije jasno je li riječ o neukrotivom dinarskom polusvijetu ili je i po njegovu mišljenju „Pusti zeca, ubij Vlaja“ ipak jedini način se taj polusvijet konačno ipak ukroti.

Ono što uistinu zaprepašćuje - a sada s analize diskursa prelazimo na uvođenje realija - jest to da su istraživanja pokazala da nekovrsni problem postoji, ali da nema baš nikakvih naznaka da bi to bio sukob kultura, uz to, stereotipiziranih, okamenjenih, nepromjenljivih kultura. Naime, prema istraživanju Pilić, Kunac iz 2003. godine, 16 posto građana Splita zaista misle da dalmatinska Zagora ne spada u Dalmaciju, a 25 posto građana Splita - da su pravi Dalmatinci samo oni koji žive uz obalu i na otocima. Nasuprot tomu, samo 4 posto doseljenika iz dalmatinske Zagore izjavljuje da se nije naviklo na Split, a na uistinu delikatno pitanje bi li u slučaju elementarne nepogode prije pomogli gradu Splitu ili svojem zavičaju, tri puta više doseljenika odgovorilo da bi prije pomoglo Splitu, nego svojem zavičaju. Ali ne, ti takozvani Vlaji i dalje nisu oni pravi stanovnici Splita. A budući da „znamo“ kakvi su i da „znamo“ da su takvi oduvijek i da će takvi ostati zauvijek, oni jesu čudovišta koja treba ukloniti.

Naime, je li komunikacija s čudovištima uopće moguća? Što radimo u susretu s njima? Kako se odnosimo prema njihovom ponašanju, kulturi, govoru, političkoj artikulaciji? Sudeći po ponašanju dobrog dijela „civiliziranih“ građana, predmetom su izbjegavanja i izrugivanja. Ovdje smatram potrebnim podsjetiti na Šiberovo razlikovanje stupnjeva u očitovanju predrasuda: ocrnjivanje ili ogovaranje, izbjegavanje odnosno socijalna distanca, zatim diskriminacija, fizički napad i, na koncu, istrebljenje. Koliko smo daleko od dramatičnijih oblika iskazivanja neprijateljstva prema „Vlajima“? Uostalom, tko je tim navodno „civiliziranima“ dao pravo, osim položaj moći, da sude o ljudima o kojima - uglavnom - ništa i ne znaju?

Uzmimo, primjerice, samo jednu Pavičićevu tvrdnju, onu da je strah gradskih vlasti od suprotstavljanja dinarskom polusvijetu iz suburbije od istočnog Splita učinio „urbanističku smijuriju“. Nije potrebno, a i nekorektno je, Pavičiću pripisati sva moguća (pod)značenja ove tvrdnje: od toga da je, dakle, riječ o dinarskom polusvijetu genetski sklonom divljoj, jeftinoj, neurednoj i naprosto ružnoj gradnji, da je propušteno tu rulju disciplinirati ili joj otežati doseljavanje, da im osnovna infrastruktura niti ne treba jer im ništa ni ne znači - ta oni ionako znaju živjeti samo uz komin i svjetlo uljanica, da im ne trebaju vrtići i škole niti bilo kakvi objekti kulture jer su ionako nezainteresirani i za obrazovanje i za kulturu... Da bi urbanistička smijurija bila posljedicom krajnje nesređenosti vlasti u Splitu (nepostojanja planova, kompliciranog i skupog postupka dobivanja građevinskih dozvola, nemogućnosti dobivanja stana u vrijeme kad su „civilizirani stanovnici“ to pravo imali), da je posljedicom naglašenih socijalnih razlika (nemogućnost doseljenika da kupe skuplja i komunalno opremljenija zemljišta za gradnju, da kvalitetnije grade, da vode računa i o često skupoj „estetici“), da bi velik broj doseljenika bio posljedicom strašne bijede sela dalmatinske Zagore, da bi, dakle, za sve to bili odgovorni oni, urbani, oni koji imaju vlast, oni koji upravljaju te da iza diskursa o „Vlajima“ zapravo stoji odricanje od vlastite odgovornosti - to iz orijentalističkog gledanja na ovaj Jug Juga - nije vidljivo.

Objašnjenje inzistiranja na „čudovišnosti“ dijela stanovnika Dalmacije možemo naći u saznanjima političke psihologije po kojima se strah od drugih i drugačijih potiče zbog toga što koriste vladajućoj grupi da održi svoje pozicije. Naime, time se nezadovoljstvo usmjerava u pravcu koji za vladajuću grupu nije opasan. Uistinu, kako, objasniti to što unutar predrasudama obojene regije također postoje „drugi“? Možda riječima Franca Morettija (u Građanin - Između povijesti i književnosti) o nevoljama kompradorske buržoazije (a građani, stanovnici uzmorskih gradova jesu bili, a i danas su, privilegirani u odnosu na zaleđe) na europskoj poluperiferiji gdje iracionalno ponašanje postaje vrsta refleksa - refleksa koji reproducira tijek svijeta na razini pojedinačna postojanja? Uistinu, prezirom prema drugima, označavanjem drugih čudovištima, reproducira se tijek svijeta: kako na nebu, tako i na zemlji. Kako metropola/e prema nama, tako i mi prema ovdje slabijima. Osobito u vremenima krize, kada je potrebno bilo kojim sredstvima homogenizirati zajednicu - makar izmišljenim čudovištima.

Kad je, pak, riječ o građaninu Kerumu, dovoljno je, mislim, napomenuti da je Split i u ovom slučaju bio nesretnom avangardom: imali smo ga za gradonačelnika čak i prije nego što je izabran Donald Trump, a možda ga dobijemo opet.

Je li, međutim, problem s njim u onome što se ovih dana kao ljetni šumski požar širi Splitom, Dalmacijom i Hrvatskom, naime, u tomu da je „Vlaj“?

Kako je primijetio i u ovom slučaju i lucidni i ambivalentni Jurica Pavičić, „i Donald Trump je pobijedio ne unatoč tome što su novine, intelektualci i društvena elita bili protiv njega, nego upravo zato. Pobijedio je zato što je vlastitim glasačima uspio prodati mitsku sliku o korumpiranom klupku, premreženoj i odnarođenoj eliti koju sačinjavaju uzajamno isprepletene stranke, političari, mediji, banke i kulturnjaci.“

Uistinu, ako uspije, i građanin Kerum će uspješno prodati tu sliku. Na žalost, međutim, ne mitsku kako misli Pavičić, nego istinitu. Isto tako, pobijedi li građanin Bandić u Zagrebu, dominantni uzrok ni tamo neće biti srednjoklasna neuroza Zagrebačkih frajlica, nego to što su, kao i kod Trumpa, njegovi protivnici podcijenili dubinsku frustraciju građana: kod Trumpa zapadnog svijeta, u Splitu i Zagrebu radništva i gradske sirotinje. Radništvo je u Hrvatskoj pretežno desnog političkog usmjerenja i trebat će godine da se ljevica i centar prvo oslobode beskorisnog patroniziranja, a zatim razmisle o strategijama i taktikama bitno drugačijim od dosadašnjih.

Kad je pak riječ „fetivima“, u slučaju Kerumove pobjede nemaju razloga za strah. Odlično je uočio i opet Pavičić: „Kada je Kerum postao gradonačelnik Splita, strelovito se vezao s oligarhijom 100 obitelji s Meja i Firula koja Splitom vlada desetljećima.“ A u jednom ranijem tekstu: „Do Keruma, bio je to klijentizam dvjesto mejskih i firulskih obitelji, Rotary i sličnih klubova, 'fetivih' i bogatih. Kerum taj klijentizam nije niti zagrebao, samo mu je dodao svoj vlastiti, a krug 'korisnika privilegija' proširio se na poslovni polusvijet, mišićave kabadahije, Želine drugove sa seansi ćevapa i dom perignona, ljude za koje moji kolege novinari koriste autentičnu formulaciju 'kontroverzni poduzetnik'. Nakon godinu dana Baldasarove vlasti, ta dva klijentizma življa su nego ikad. Istodobno, mejska i bačvička 'ivy league' pregrmjela je 'provalu barbara' i življa je nego ikad.“

I tako, dok dio glasača koluta očima nad primitivnosti jednog, a dio nad strankom kojoj pripada drugi, propustili smo postaviti elementarno pitanje koje bi postavio svaki zdravorazumski Vlaj: U situaciji kad oba kandidata imaju ozbiljnih mana, a jedan će ipak biti izabran, kojeg ćemo se lakše i brže riješiti?

Pristojna i civilizirana elita tu i tamo će izjaviti poneki „oh“ i poneki „ah“, a onda će se, kao i do sada – dogovoriti. Na obostrano zadovoljstvo, a na štetu građana, radnika i sirotinje. A ja bih jako voljela da se varam.