Razglednica iz Knina pred obljetnicu Oluje: E baš za inat što svi odlaze, ja ću ostati!

„Pazi, da ti kažem nešto – nije to toliko loše što ljudi odlaze masovno iz grada. Na kraju će se pročistiti  i ostaćemo taman mi kojima je stalo do Knina“, priča mi drugar iz djetinjstva između dva srka jutarnje kave u jednom od gradskih kafića, pomalo zaboravljenog zen rituala bez kojeg dan ne može početi u posloženoj harmoniji kakvu nose mala mjesta.

Sa aspekta života ulice, Knin ljeta 2018. zaista djeluje otužno i praznjikavo. Činjenica da je grad napustilo oko 5000 stanovnika u potrazi za boljim sutra u Irskoj i Njemačkoj, osjeti se na svakom koraku. Osjeti se, bar ove godine, i odsustvo lokalnih „turista“, bivših Kninjana otišlih 1991 ili '95. a koji ljeti obično svraćaju u svoj grad. Ali s druge strane ta uočljiva praznina, primjećujem, dovela je i do novog vala empatije među lokalnim stanovništvom, odlučnim da ostane u svom gradu.

„Nekako, imam osjećaj da smo više ljudi izgubili nakon oslobođenja na kraju rata, nego u samom ratu“, nastavlja frend zanimljivu konstataciju kninske realnosti i dodaje: „Čekali smo Evropsku uniju da šmugnemo odavde što prije, a ne da privučemo resurse na lokal pa da ovdje bolje živimo, kad nam se već pruža prilika. Naš problem je što sve radimo naopako, često protiv sebe“.

Dani pred obljetnicu „Oluje“ obično su period kada se Knin bjesomučno razvlači po srpskim i hrvatskim medijima u manje više patetičnim hvalospjevima pobjeda ili poraza, ovisno od perspektive sa koje se na istu gleda. Identitet Knina kao „grada socijalnog slučaja“, „kraljevskog grada“ ili „ulice koja je podjebavala čitav svijet“, tetovaže su koje, izgleda, nijedna promjena ne može maknuti. Etikete koje je Knin nakačio na sebe od balvan revolucije, stvorivši od ušuškanog provincijskog gradića - na idealnom položaju i sjajnog prirodnog okoliša - dvorsku ludu istrošenu od redaljki nacionalne i nacionalističke ekspanzije tokom skoro trideset godina grubog seksa u ime naroda. Svega onoga što Knin, u stvari nikad nije ni bio dok se nisu spustili Oni koji su Kninjane podijelili na Naše i Njihove i pustili crv razdora. Da su se fetivi Kninjani pitali, danas bi imali sasvim drugačiju priču. Ali, pustimo sad naučnu fantastiku, kad smo tu gdje jesmo. 'Ajmo naći malo svijetla u tom naoko vidljivom mraku i praznini.

„Biti Kninjanin nije bilo pitanje nacionalne svijesti“, vozi frend svoju priču i nastavlja: „Za nacionalnost u Kninu nikad nikog nije bilo briga. Mi smo imali svoj đir, svoju stranu ulice, Livadiće koji su bili sinonim za ono što će danas po pitanju mentalne svijesti postati dominantna realnost. Biti Kninjanin predstavljalo je  pitanje kulturnog identiteta, nečeg sa čim prepoznatljivo ideš u svijet, bez obzira da li si rođen ovdje ili te put ovamo naveo u nekom trenutku“. I koliko god je Knin svih ovih godina, u pogromima sa početka devedesetih, sa Olujama ili novom valu ekonomskog tutnja izgubio svojih starih ili novoformiranih Kninjana, taj identitet lokalne autentičnosti i dalje postoji. U nekom svom karakterističnom Zionu,  gdje te samo jedan susret vrati u neke stare dane u kojima je Knin bio sve ono što nije sada, posebno oko dana pred Oluju.

A to je, prije svega, grupa Kninjana koja radi pametne, svrsishodne i korisne stvari. Jer, najlakše je dočekati situaciju na volej i raspaliti priču o tome kako u Kninu ništa ne funkcionira, kako je grad mrtav, kako ne postoji život i kako je Knin zaboravljen od boga i ljudi u svojoj pohabanoj odori smorenog kraljevskog grada na antidepresivima i alkoholu kao utjesi kad mu nazdravljaju na dan pobjede, kiteći ga zastavama, Thompsonima, Škorama i ostalim urlatorima.

I baš zbog tih ljudi koji su se usudili da ostanu i urade nešto korisno i konkretno u svom gradu, neophodno je razbiti taj izlog patetike i predrasuda koje navrnu s početka osmog mjeseca svake godine. Jer kako kaže jedna Kninjanka, dišperana kakvi fetivi lokalci jesu, a što im se često znalo obiti o glavu – „E baš za inat što svi odlaze, ja ću ostati!“ Iz tog inata se i stvorio nukleus onoga što Knin čini prepoznatljivim van mainstream nacionalnih tumačenja.

Stvar je samo u tome šta želiš da vidiš. Kakav vizuelni doživljaj će ti usmjeriti dalji tok priče. Ako vidiš napuštenu Stranu ili stari dio grada, pomislićeš na najgore. Ako upoznaš ljude poput Spomenke Martić koja vodi udrugu Porta, Inge Kukolj iz udruge Krka, Juga Ramljaka koji vodi u hrvatskim krugovima kultni kafe bar „A3“, Ivicu Šimića, novinara, publicistu i autora monografije „2025 godina Knina“ i još mnoge druge sjajne ljude, stvari će izgledati dijametralno suprotno i jednostavno, neće biti prostora za prazninu ili loše momente.

Grad čine ljudi, a dok je god pomenutih boraca , priča o Kninu može imati i ima sasvim drugačiji kontekst. Jer, priča o Oluji je medijska instant senzacija koja bljesne jednom godišnje i ode sljedeća 364 dana u arhivu. Ovi ljudi i oni slični njima drže grad živim sva ta preostala 364 dana u godini. I zbog toga ne bi bilo loše skrenuti pažnju sa ofucanih klišea i upitati se, ima li života nakon ljudi? Ima. U Kninu zaboravljenom od svih, u zarasloj dolini na sedam rječica, gdje bura i podzemne vode kroje specifičan mentalitet od brđanski rudimentarnog do blistavo intelektualnog - ima. 

razglednica-iz-knina-pred-obljetnicu-oluje-e-bas-za-inat-sto-svi-odlaze-ja-cu-ostati-6833-9141.jpg

Identitet Knina kao  „grada socijalnog slučaja“, „kraljevskog grada“ ili „ulice koja je podjebavala čitav svijet“ tetovaže su koje nijedna promjena ne može maknuti. Etikete su to koje je Knin nakačio na sebe od balvan revolucije, stvorivši od ušuškanog provincijskog gradića dvorsku ludu istrošenu od redaljki nacionalne i nacionalističke ekspanzije tokom skoro trideset godina grubog seksa u ime naroda
Identitet Knina kao „grada socijalnog slučaja“, „kraljevskog grada“ ili „ulice koja je podjebavala čitav svijet“ tetovaže su koje nijedna promjena ne može maknuti. Etikete su to koje je Knin nakačio na sebe od balvan revolucije, stvorivši od ušuškanog provincijskog gradića dvorsku ludu istrošenu od redaljki nacionalne i nacionalističke ekspanzije tokom skoro trideset godina grubog seksa u ime naroda
Foto: 
Igor Čoko