Recimo ne povijesnom revizionizmu!

recimo-ne-povijesnom-revizionizmu-6771.jpeg

Usprkos svemu proklamiranome i nepobitnim povijesnim činjenicama u samostalnoj se Hrvatskoj od njezinih prvih dana, od dana kada je bila prisiljena braniti se od novovjekog fašizma, trpi i potiče odnos prema fašistima iz Drugoga svjetskog rata
Usprkos svemu proklamiranome i nepobitnim povijesnim činjenicama u samostalnoj se Hrvatskoj od njezinih prvih dana, od dana kada je bila prisiljena braniti se od novovjekog fašizma, trpi i potiče odnos prema fašistima iz Drugoga svjetskog rata
Foto: 
Hrvatski povijesni muzej

Iz dana u dan suočeni smo sa sve agresivnijom propagandom povijesnih revizionista koji uvjeravaju kako su pravi zločinci bili Titovi partizani, kako je federativna Jugoslavije u kojoj je Hrvatska kao jedna od federalnih jedinica sačuvala mnoge bitne značajke državnosti – bila tamnica hrvatskog naroda. I nitko da se javno zapita kako je u toj tamnici hrvatski narod, zajedno sa svim građanima Hrvatske iz dana u dan živio sve bolje, kako to da je gospodarstvo napredovalo i razvijalo se, kako to da je broj stanovnika bio u porastu iz godine u godinu, kako to da su ljudi odlazili na rad u inozemstvo, ali sa čvrstom željom da se vrate?

Prije točno 77 godina ovdje se okupila skupina heroja, antifašista i formirala partizanski odred, prvi nagovještaj općenarodnog ustanka koji će uskoro zahvatiti Hrvatsku, kao i ostale dijelove tadašnje okupirane i među okupatorima i njihovim domaćim slugama podijeljene Jugoslavije. Bilo je to u vrijeme kada je naci-fašizam u Evropi bio u naponu snage, kada je nemilosrdno gazio i uništavao sve pred sobom, kada je sloboda cijeloga jednog kontinenta doslovno visila o koncu i kada su mnogi mislili da ona već nepovratno pripada prošlosti.

U takvim vremenima našli su se ljudi koji su imali hrabrosti, snage i vizije da kažu: ne! Mnogi će u narednim godinama slijediti onima koji su se 22. lipnja daleke godine 1941. okupili u šumi Brezovici, ali oni – borci prvog “sisačkog” partizanskog odreda bili su prvi. Bili su vjesnici ustanka što je bio i ostao bez premca u okupiranoj Evropi.

Bili su dokaz da postoje ljudi za koje ideje i ideali slobode i tolerancije vrijede više od njihovih života.

Za te se ljude bez ikakvog pretjerivanja može reći da su bili veći od života.

To je nesporno – i kao činjenica i kao vrijednosni sud. Ali i još nešto: ti ljudi, ti borci prvog partizanskog odreda bili su komunisti. I komunisti će, vođeni kasnijim maršalom Josipom Brozom Titom, ostati na čelu Narodno-oslobodilačke borbe do njezinoga pobjedonosnog završetka godine 1945., privlačeći u tu borbu sve veći broj ljudi, najvećim dijelom nekomunista, ali ljudi spremnih boriti se za slobodu.

Narodno-oslobodilački će pokret na Teheranskoj konferenciji “velike trojice” biti prihvaćen kao dio savezničkih snaga, velike antifašističke koalicije, koja će u završnim godinama rata nerijetko svoje akcije koordinirati s Titovom armijom, ali koja će – u dogovoru s Vrhovnim štabom – i sudjelovati u ratnim operacijama na tlu Jugoslavije.

Najčešće se spominje uloga Crvene armije u oslobađanju Beograda i proboju sremskoga fronta, ali se zaboravlja da su u akcijama u Hrvatskoj, u Dalmaciji i na otocima aktivno sudjelovali i pripadnici britanskih snaga. Rijetko se govori o američkim pilotima koji su spašeni samo zahvaljujući partizanima kada su se morali prisilno spustiti bilo na aerodrom na otoku Visu, bilo iskočiti iz oštećenih aviona negdje iznad oslobođenoga područja.

I to su činjenice, i to je nesporno. I ja se zaista pitam zašto je potrebno sve to ponavljati? No – potrebno je!

I pitam se ne bi li bilo dovoljno reći: ovdje smo da se sjetimo heroja čija je akcija najavila početak vihora ustanka u kojemu će biti poraženi naci-fašisti i njihovi domaći sluge – ustaše, četnici, belogardisti, balisti, nedićevci, ljotićevci i kako su se sve zvali. Nažalost, nije dovoljno i ne bi bilo dovoljno!

Mada je sve što sam rekao i što bih još mogao reći bezbroj puta ponovljeno i rečeno i mada živimo u državi u čijem Ustavu piše kako je zasnovana i na vrijednostima antifašizma i mada je ta država uspostavila Dan antifašističke borbe kao državni blagdan.

Kojeg li licemjerja, koje li goleme laži!

Jer, usprkos svemu proklamiranome i – što je još važnije – usprkos nepobitnim povijesnim činjenicama u samostalnoj se Hrvatskoj od njezinih prvih dana, od dana kada je bila prisiljena braniti se od novovjekog fašizma, i trpi i potiče odnos prema fašistima iz Drugoga svjetskog rata, ovima na našemu tlu, kao prema domoljubima koji su samo opresivnim karakterom kraljevine Jugoslavije bili prisiljeni na savez s Hitlerom i Mussolinijem.

Njihovi se zločini o kojima također nema nikakve sumnje relativiziraju, pa čak i negiraju. Ponekad i s najviših mjesta u državi. Stvara se atmosfera u kojoj se potomci antifašističkih boraca nerijetko boje javno reći na kojoj su strani u Drugome svjetskom ratu bili njihovi preci, dok se potomci suradnika okupatora hvale svojim precima koji su nerijetko bili i zločinci. Sve su to činjenice i sve je to dokazivo.

U današnjoj Hrvatskoj aktualna je vlast pretvorila antifašizam na državnoj razini u privlačno upakirani proizvod izložen u izlogu namijenjenom svijetu.

Iz dana u dan suočeni smo sa sve agresivnijom propagandom povijesnih revizionista koji uvjeravaju kako su pravi zločinci bili Titovi partizani, kako je federativna Jugoslavije u kojoj je Hrvatska kao jedna od federalnih jedinica sačuvala mnoge bitne značajke državnosti – bila tamnica hrvatskog naroda. I nitko da se javno zapita kako je u toj tamnici hrvatski narod, zajedno sa svim građanima Hrvatske iz dana u dan živio sve bolje, kako to da je gospodarstvo napredovalo i razvijalo se, kako to da je broj stanovnika bio u porastu iz godine u godinu, kako to da su ljudi odlazili na rad u inozemstvo, ali sa čvrstom željom da se vrate?

Takva pitanja danas nije poželjno postavljati, baš kao što nije poželjno da se poruke upućene odavde na Dan antifašističke borbe čuju dalje od ove šume.

Naše je da upozoravamo, naše je da kažemo kako stvari stoje. Ali, mi nemamo poluge vlasti, mi nemamo instrumente kojima bismo mijenjali trendove koji polako ali sigurno poprimaju obrise definirane politike. To mogu samo oni koji, voljom građana, obnašaju političke funkcije. Sjećamo se vremena, nije tome baš tako davno, kada ni obilježavanje Dana antifašističke borbe, ni dana proboja zatočenika iz ustaškog logora u Jasenovcu, nije moglo proći bez prisutnosti predsjednika Republike Hrvatske.

Sjećamo se jasnih, bezrezervnih i beskompromisnih poruka što smo ih tada čuli, i u Brezovici, i u Jasenovcu. Unatrag nekoliko godina, međutim, ti dani nisu dovoljno važni za osobe na čelu Hrvatske, a jasne poruke privrženosti ideji i idealima antifašizma na kojima je sazdana današnja Evropa, zamijenjene su revizionističkom floskulom o osudi svih totalitarizama koji se jednaki, bilo da je riječ o naci-fašizmu, bilo o komunizmu, odnosno socijalizmu.

A to je laž!

Ponavljam, mi antifašistički borci i antifašisti možemo na to samo upozoravati. Možemo ponavljati bezbroj puta izrečeno, nadajući se da će netko ipak shvatiti i razumjeti. Možemo podastirati nepobitne povijesne činjenice i dokaze i pokušavati se suprotstaviti lažima kojima se sustavno zagađuje javni prostor, ali i kojima se ne manje sustavno truju mlade generacije.

To činimo i danas i ovdje.

A na onima koji tvrde kako im je na srcu dobrobit Hrvatske, na njima je da napokon za tu Hrvatsku nešto i učine. Jedan od nezaobilaznih koraka je i suočavanje s prošlošću, odnosno prihvaćanje prošlosti takve, kakva je bila. NE toleriranjem ustaških pozdrava koje se uvodi u javni život, NE pohvalama ustašama koji su nakon povijesnog poraza naci-fašizma našli sklonište u dalekim zemljama, NE formiranjem komisija kojima je jedini cilj legitimirati povijesni revizionizam.

Ne!

Da je današnja Hrvatska, odnosno da je aktualna vlast spremna na suočavanje s istinom o prošlosti, dokazat će samo i jedino pokazujući da shvaća veličinu antifašističke borbe, da prihvaća antifašizam kao trajni, neizbrisivi i nepromjenjivi temelj današnje samostalne Hrvatske, da odaje počast i onima koji su pali u antifašističkoj borbi, i žrtvama fašizma.

Ali, ne govorim o počasti što se odaje jednom ili dva puta godišnje u prigodama poput ove. Govorim o počasti koja se odaje svakodnevnom politikom, ponašanjem iz dana u dan, suzbijanjem povijesnog revizionizma, građenjem budućnosti na zdravim, ponavljam: zdravim temeljima prošlosti, umjesto da se te temelje sustavno razara i zamjenjuje ruševinama sistema što je globalno poražen prije više od sedam desetljeća.

Žalosno je da sve to moram govoriti punih 77 godina nakon formiranja prvoga partizanskog odreda.

Ali – moram. Riječ je danas naše jedino oružje.

Neka je slava i vječna hvala herojima iz šume Brezovica!

Neka živi samostalna, demokratska, antifašistička, civilizirana i evropska Republike Hrvatska!

 

Govor predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske u Brezovici 22. lipnja 2018.