Savjest se uvijek može oprati Ustavom: od ratnog profiterstva do političkih ubojstava

Ustaše, partizani, udbaši i komunjare uvijek su na političkom tržištu kurentnija roba od gladnih, nezaposlenih, očajnih i besperspektivnih koje paralelni svemir naše politike ne bilježi kao postojeće. Da bi se moglo govoriti o povlaštenima, mora se šutjeti o pokradenim i uništenim poduzećima kao i o stotinama tisuća ljudi koji su zbog toga završili na ulici. Cijeli taj cirkus izvodi se isključivo zato da nekome ne bi palo na pamet zapitati naše poduzetničke tajkune - otkud im onaj prvi milijun

Malo onoga oko čega se SDP, HDZ i Crkva slože, na dobro i korist izađe.

Sva je prilika da će takav ishod zabilježiti i lijevo-desno-klerikalne snage ujedinjene oko proširenja Ustava uvođenjem nove odredbe o ukidanju zastare za politički motivirana ubojstva, što se, unatoč gorućoj i našoj vlasti nerješivoj gospodarsko-socijalnoj krizi, prometnulo u političko pitanje par excellence.

Kriza i besparica su očito postale naša rutina i svakodnevica na koju se više ne obaziremo, niti je registriramo, pa je sezona kiselih krastavaca učinila svoje i u prvi plan izbacila prilično nevažnu temu pomoću koje politički moćnici peru savjest.

Vlada Zorana Milanovića, iz samo njoj znanih razloga, u fotofinišu ulaska Hrvatske u Europsku uniju donijela je zakon kojim je izigrala ispregovarane preuzete obaveze prema zajednici u koju ulazi i spriječila provedbu europskog uhidbenog naloga koji je počeo vrijediti 1.srpnja. Iz petnih se žila upeli iz Vlade objašnjavati da to nije zbog bivšeg udbaša Josipa Perkovića čije izručenje traži Njemačka, ali malo se tko upecao na tu ješku.

Neuvjerljive premijerove eksplikacije da je za ubojstvo koje se Perkoviću stavlja na teret nastupila zastara pa se zato mora intervenirati u Ustav samo je migoljenje za skrivanje nečista obraza. Osim što smo se voljom aktualne vlasti izblamirali već prvog dana brucoškog staža u Europskoj uniji, ima tu i povjesnijih razloga, točnije, nedoumica i strahova kome bi još od "naših" poštivanje preuzetih europskih regula moglo doći glave.

HDZ i Crkva također su duboko ukopani u povijest te sve što nije "njihovo", komunjarsko je, nepoćudno i vapi za lustracijom do sedmog koljena. Šef HDZ-a Tomislav Karamarko osobno se proglasio glavnim kopačem mora grobova koje su za sobom ostavili ljuti komunistički dušmani, i time se diči. Pa tako nema ništa ni protiv uvrštenja procesuiranja političkih zločina u Ustav. Nije jasno, doduše, kako će se postaviti kad pod tu odredbu potpadnu i zločini koje su počinili veliki Hrvati u ime nacije i Domovine, a znamo da i njih ima neprocesuiranih.

HDZ će na promjenu Ustava pristati, iako će vam svi u toj stranci ispotiha objašnjavati da SDP to radi samo da zadovolji formu, a ne da kazni komunističke zločine, podsjećajući na superbrzo i učinkovito domaće pravosuđe, koje intenzivno radi samo na rastu industrije namještaja, nabavljajući silne ladice za predmete koji nikada neće ugledati svjetlo dana.

Istina, Karamarko bi mogao odgovoriti i na pitanje zašto nije inicirao rješavanje tog problema dok je bio na najvišim mjestima u raznim granama vlasti, od obavještajnog do ministarskog resora. Zadovoljio se samododijeljenom titulom prve lopate Hrvatske, a ne treba sumnjati da za to ima debele razloge.

Ustav je tako još jednom poslužio kao moneta za dnevnopolitičko potkusurivanje. Da je iskrene i dobronamjerne političke volje za rješavanje problema koji su vladajući sami sebi stvorili, a da ih nitko nije tukao po ušima, dovoljno je bilo na vrijeme ići samo prema Kaznenom zakonu, u njega uvesti novo kazneno djelo – političko ubojstvo, zastaru postaviti na 50 godina, tako da ju je nemoguće eskivirati, i problem riješen. Ali ne, oko čega bismo svi pjenušali cijelo ljeto? Ustaše, partizani, udbaši, komunjare i ostali uvijek su na domaćem političkom i medijskom tržištu kurentnija roba od gladnih, nezaposlenih, očajnih, besperspektivnih i svih onih koje paralelni svemir naše politike ne bilježi kao postojeće.

I ove će ustavne promjene prema svemu sudeći biti šarena laža, kao i prethodne od prije tri godine kada je glavna zvijezda širenja temeljnog akta države bila odredba o nezastarijevanju pretvorbenog i privatizacijskog kriminala. Mahalo se njome kao zastavom velikog političkog iskoraka, iako je poznato da je SDP tada pristao uz HDZ ponajprije da bi okajao grijehe neispunjenog obećanja o reviziji pretvorbe i privatizacije na kojem je 2000. dobio izbore.

Od silne volje i želje da se isprave i kazne svi pretvorbeni i privatizacijski lopovluci jedini je ratni profiter, još uvijek nepravomoćno, ispao Ivo Sanader, i to zbog ugovaranja visokih kamatnih stopa u austrijskog banci dok je zemlja u bila ratu.

O tisućama pokradenih i uništenih domaćih poduzeća, stotinama tisuća onih koji su zbog toga završili na ulici, predugom nizu onih koji ne znaju objasniti svoj prvi milijun naše drago pravosuđe ni zuc, iako ga je i Ustav lijepo zamolio da ponešto vremena utroši i na njih.

I što, uostalom, ako vladajućima od jeseni propadne sva pravna akrobatika i fiškalije kojima nastoje onemogućiti ustavni referendum o braku i ipak ga budu prisiljeni raspisati, i ponovno u relativno kratkom razdoblju zadirati u Ustav?

Eto, tako to izgleda kad se Ustav tretira kao WC papir. Teta Violeta, čudo jedno. I milina prava kakva se sve bratija u ovoj državi zaklinje na njega kada se dočepa funkcije.