Sindrom američkog instinkta

Sjećate se Trumpove inauguracije? Odgovor je, pretpostavljam i nadam se - ne. Potpuno razumljivo i opravdano: godine koje nas dijele od tog dana ispunjene su s dovoljno (mjestimično dobrog, ali uglavnom jako lošeg) sadržaja koji vrijedi pamtiti.

No, dobro – tu je Google, naša “bezgrešna” kolektivna memorija. Trumpovo ustoličenje, bizarni i tragikomični spektakl za naciju koja se tog jutra konačno probudila iz sna/more (to ovisi od rakursa, socijalno-ekonomskog statusa i, naravno, boje kože) post-rasne, daltonističke Obamine Amerike, iz ove COVID-19 perspektive, simbolički i sadržajno prilično je znakovita povijesna referenca.

Trumpova opsjednutost rejtingom, kao jedinoj bitnoj indikaciji bilo kakve političke vrijednosti, baš kao i njegova nevoljkost da prihvati stvarnost kao takvu (što je dio američkog instinkta - o čemu više u nastavku) nije počela tog dana, ali je baš tada dobila legitimnost. Jedno je kad kandidat Trump manipulira fikcijom. Sasvim drugo kad to radi predsjednik Trump.

To je razlog što su inače (ili do tada?!) razboriti Amerikanci u cijelosti kupili Trumpovu svjesnu zabludu da je na njegovoj inauguraciji bilo puno više ljudi nego na Obaminoj. Tu ni autentične fotografije “istog mjesta, istog rastojanja” iz 2008. u usporedbi sa 2016. nisu pomogle. Tako je počelo.

Nastavilo se sa Zidom (kojeg još nema, niti će ga biti, ali nema veze, ideja je, čini se, dovoljna), bizarnim avanturama s porno zvijezdama, “ti meni, ja tebi” s Rusima, Putinom i Deutsche Bank, nekompetentnom kćerkom i zetom u strateški kritičnim ulogama s razlogom predviđenim za odrasle ljude, otkazima generalima, patriotima i špijunima, debelim Muellerovim dosjeom (kojeg, naravno, nitko nije pročitao), otvorenoj prijetnji pa onda i otkazima svjedocima optužbi nakon opoziva u Kongresu, otvorenom monetizacijom svega i svačega...

Taj dugi spisak dokazanih i (još) nedokazanih transgresija, te još dulji niz moralno i etički dubioznih dekreta, poteza, izjava i osobito twittova nisu Trumpu “odbili ni pera” upravo zbog gore spomenute američke sklonosti da fikciju pretpostave stvarnosti.

Ova zemlja je oduvijek preferirala legendu, a ne istinu.  “Kad legenda postane fakat, štampaj legendu” kaže Charleton Young Veri Miles u John Fordovom “Čovjeku koji je ubio Liberty Walllacea“ (1962). Trump samo nastavlja ovdašnju tradiciju anti-pozitivizma: nauka, logika, statistika i racionalnost uvijek gube bitku s mitskom, gotovo metafizičkom kvalitetom “američkog sna”. U kojem dobri momci uvijek nadjačaju loše, sve u naručju najljepših i, po pravilu, najbijelijih cura.

Kad smo već kod Forda, još jedna njegova mudrost - “Kad si u dilemi, napravi western”- objašnjava zašto je Trump taktički superioran i veoma vješt političar/glumac. Donald je ni prvi ni zadnji tespijan u ulozi američkog predsjednika, u tomu lošiji od Reagana ali bolji od JFK-a, prvog koji je prvi ispravno shvatio hollywoodsku prirodu posla. Nisam siguran da je on ikada u dilemi (Trump se oslanja na nekontrolirani, brzopotezni instinkt), ali kad god osjeti da je javnost neodlučna, aktuelni američki predsjednik “pravi western” i simplificira situaciju do ovdje uvijek kurentne scenarističke dosjetke: mi protiv njih.

Tko smo mi a tko su oni je relativno, i stoga nebitno pitanje. Zato što je to stvar identifikacije, a ne identiteta. Ili, američka publika nije introspektivna nego aspirativna: svi se poistovjećuju s agenticom Sterling (Jody Foster) a ne s Hannibalom Lecterom (Anthony Hopkins), Johnom McClaneom (Bruce Willis) a ne Hans Gruberom (Alan Rickman), Lukeom Skywalkerom (tko god ga glumi) a ne Darth Vaderom (također nebitno tko je u ulozi)...

Kakva su publika, takvi su i birači. Pa Amerikanci mahom glasaju protiv vlastitog interesa. Siromašni, ruralni Jug i zapušteni, industrijski “rust belt” (Pennsylvania, Ohio, Michigan, Winsonsin ) tako po pravilu biraju republikance. Koji im onda sistematski oduzimaju i zadnje mrvice socijalne sigurnost i preostala radna mjesta, u zamjenu za farmaceutske opijate. Ne samo da su ovi glasači izboksani u ono što Noam Chomsky zove “vještačkim pristankom”, farmaceutska industrija i njihovi prijatelji doktori prepisuju im dovoljno opijata da su non-stop “high”. 

Ove države su takozvane “swing states”, mjesta gdje se dobivaju i gube izbori. Upravo tu, u “rust beltu” je Hillary Clington izgubila ključnih 70.000 i kusur glasova. Upravo tu se “rodio” Trump, tip koji bi kod Forda i Hawksa bio negativac. Ali tip koji je danas u ulozi Predsjednika. A to je politički i mitski kapital koje je teško potrošiti. Teško, ali ne i nemoguće (vidi pod Richard Nixon).

Još jedan detalj s inauguracije je vrijedan podsjećanja: za razliku od svojih prethodnika (optimizam... zajedništvo... progres...), Trump je za temu govora izabrao šokantno depresivan lajtmotiv: američki pokolj” (“american carnage”).

To je, razumije se, bio osvrt na Obaminu proslost. Užitak (strast?) s kojim je Trump govorio o “američkom pokolju” danas, međutim, zvuče proročanski. COVID 19 je pravi, činjenični “američki pokolj”, i što bi ovdje rekli, “work in progress” (“proizvodnja u tijeku”).

Krivulja je daleko od spuštanja, Trumpov rejting je tek blago porastao (još je ispod 50%), ali ne u mjeri u kojoj je skakala predsjednička popularnost u prošlim krizama (neposredno nakon 11/9 Bushov rejting bio je 92 posto), gledanost njegovih dnevnih presica/sapunica je tako-tako i u silaznoj putanji, federalna vlada jako kasno kupuje maske, ali zabrinjavajuće rano traži vreće za (mrtva) tijela (body bags), te špekulira o 240.000 zrtava (“100.000 je uspjeh!”)... To nije western, nego horror. Westerni rijetko imaju nastavke; horrori su stvoreni za nastavke, “sequele”.

Što COVID-19 horror dulje traje (a bit će i nastavaka, koliko na jesen) to je Trump dalje od Reagana, a bliže Nixonu.

Nastavlja se...

sindrom-americkog-instinkta-7411-10031.jpg

Nisam siguran da je on ikada u dilemi (Trump se oslanja na nekontrolirani, brzopotezni instinkt), ali kad god osjeti da je javnost neodlučna, aktuelni američki predsjednik “pravi western” i simplificira situaciju do ovdje uvijek kurentne scenarističke dosjetke: mi protiv njih
Nisam siguran da je on ikada u dilemi (Trump se oslanja na nekontrolirani, brzopotezni instinkt), ali kad god osjeti da je javnost neodlučna, aktuelni američki predsjednik “pravi western” i simplificira situaciju do ovdje uvijek kurentne scenarističke dosjetke: mi protiv njih
Foto: 
EPA/Yuri Gripas / POOL