Skoči na glavni sadržaj

Siniša Švec: Slušam Prvi program Hrvatskog radija i Radio Sljeme

Saša Vejnović

<p>Uvjeren da svaki pravi novinar mora biti pošten prema sebi, iskren prema čitateljima, odan činjenicama, nepokolebljiv u otkrivanju istine. Društvo treba prave novinare, u to nema sumnje. Treba se nadati da će doći vrijeme kad će ih ponovno trebati i vlasnici medija</p>

sinisa-svec-slusam-prvi-program-hrvatskog-radija-i-radio-sljeme-1523-1454.jpg

Zaista nemam želudac za rad na mediju gdje se cvrkuće o lijepom vremenu, godišnjim dobima, Valentinovu, stanju na cestama i sličnim maloumnostima, kaže radijski voditelj

Poznati radijski voditelj i nekad zaštitni znak Stojedinice Siniša Švec u Forumovu monovjuu.

O radiju

Odgovor na pitanje "o radiju" trebao bi biti dublja analiza svega što se događalo na radijskoj, odnosno medijskoj sceni unatrag dvadesetak godina, kada je, tijekom 1994., krenula u provedbu famozna "platforma o medijima", koju poznajemo kao aferu "Grupo". Tada su, kao što je pokazala i famozna privatizacija i Tuđmanov plan o 200 bogatih obitelji koje vladaju Hrvatskom, na medijske jasle dovedeni različiti likovi, od trgovaca do mesara, od vodoinstalatera do vozača, i takvim je ljudima u ruke dano vlasništvo nad eterom. Mnogi od njih nisu imali pojma što da rade s tim i što će im to uopće, a sve to samo zato što su bili članovi zna se koje stranke. Plan je bio jednostavan: podijeliti radijske koncesije “podobnima” na dugi niz godina i tako zacementirati i zatvoriti slobodan radijski/medijski prostor. Je li tada radio postao biznis, ne znam, ali jedno je sigurno: tada je postao netransparentan biznis.

Posljedice toga su čujne na svakom koraku: trivijalizirani jukebox-radijski formati sa sumnjivim informativnim programima i nepodnošljivo lošom, izlizanom i neslušljivo zatupljujućom hit-glazbom. Magična riječ je "non-disturbing". Mislim da je sve jasno.

Dugo je javna percepcija Jure Hrvačića kao najjačeg čovjeka u radijskom biznisu bila, recimo, ispravna. Hrvačić je u jednom trenutku imao malo medijsko carstvo u svojim rukama i sve što je imalo veze s radijem, a posredno i s drugim vrstama medija, nosilo je njegov pečat. Sve je bilo skoro pa idealno, a onda je iznenada hrvatski medijski mag odlučio otići u penziju. Ima li to kakve veze s konceptom iznesenim na početku, bojim se da možda nikada nećemo saznati. U svakom slučaju, Jura je, kako ga zovu prijatelji, uveo neke nove standarde u radijski posao i stalno gurao svari prema naprijed. Iako je trenutni prevladavajući koncept formatiranog radija direktno njegova zasluga, nekako nemam osjećaj da će dugoročno takav tip radija biti održiv.  

Radio slušam po vokaciji i po navici iako za zahtjevnijega slušatelja zanimljivog i atraktivnog programa, osim na državnom radiju, nema. I tamo se dobre stvari događaju u bljeskovima, no barem se događaju. Volim slušati "Povijest četvrtkom" na HR1 i mislim da je to trenutno najbolja radijska emisija. Uz bok tome stoji "Aftershock" na Radio Sljemenu.

O Stojedinici

O pokojnicima sve najbolje. Dakle, Radio 101 bio je društveni i kulturni fenomen, no u trenutku kada su privatni i osobni interesi postali dominantni u kreiranju programske politike, stvar je nepovratno krenula prema dnu. Ovo danas nema pravo nositi ime Radija 101 i najpristojnije bi bilo kada bi radio iz Gajeve uzeo neko “non-disturbing” ime jer mu je takav program. Jasno mi je da novi vlasnik želi oblikovati svoju akviziciju po svome afinitetu i sumnjivom ukusu, a istodobno se prepričavaju kuloarski razgovori kako bi "stojediničari" željeli raditi dobar program, ali im "šturmfirer" ne dozvoljava. No budimo iskreni prema sebi samima i recimo da je glavni programski potez te ekipe bilo vraćanje besmislenog “phoneboxa” u program, te se to i takvo prikazivalo kao velika pobjeda nad novim gazdom, ali i bivšom, stečajnom upravom. Prilično bedasto, zapravo. Najtragičnije je što je nestankom "pravoga" Radija 101 nepovratno izgubljen slobodan medijski prostor.

O Zinki i Zrinki

I Zinka i Zrinka su moje bivše kolegice, javne osobe i kao takve izložene komentarima javnosti. Sasvim je sigurno da je jedna od njih pozitivka. Mislim da znate koja.

O poslu

Nisam zaposlen ni na jednom mediju, kao i velika većina izvrsnih ljudi koji su napustili Stojedinicu. Za nas nema posla jer smo ljudi koji misle svojom glavom, kreativni smo i konstantno propitujemo ono što radimo i kao takvi smo konstantan izvor problema za svakog vlasnika medija. Malo ironiziram, ali iskreno, mi zaista nemamo želudac za rad na mediju gdje se cvrkuće o lijepom vremenu, godišnjim dobima, Valentinovu, stanju na cestama (“ako vidite nešto, dojavite nam na besplatni telefon…”) i sličnim maloumnostima kojima je nakrcan radijski eter.

O glazbi

Iako ne radim na radiju, glazba je sastavni dio moga posla i redovito pratim sve što se događa na glazbenoj sceni. Rekao bih da slušam kvalitetnu "non-disturbing" glazbu, ahahahahaha, sve od Arctic Monkeys i The XX do Robina Guthrieja, Briana Enoa i natrag.

Na domaćoj sceni ima izvrsnih izvođača, no njima je praktički uskraćen pristup u radijski eter. Publika uglavnom ne uspijeva čuti ništa novo jer formatirani radiji domaću glazbu vrte isključivo noću, a sve da bi se ispunila zakonska odredba o količini domaće glazbe u eteru, dok se kroz dan emitira ono što je “sigurno” za slušatelje. Dakle, tri jedne te iste pjesme Jinxa, Psihomodo Popa, Hladnog piva i TBF-a. Jadno za program, kontraproduktivno za bendove i ujedno pogubno za domaću glazbenu industriju. Nekako je, po mom ukusu, najbolja glazba na Radio Studentu.

O politici

U društvu u kojem se i nakon šezdeset godina prebrojava komu je djed bio ustaša, a kome partizan, u društvu u kojem je sve pojedinačno i parcijalno važnije od općeg i zajedničkog, u društvu koje će izvući sve kosture iz ormara samo da ne razgovara o ekonomskom prosperitetu nacije, o poslu i zdravoj budućnosti, teško je biti apolitičan. Moji pogledi na svijet su lijevi, no iskreno priznajem, ne mogu više. Ovo nije zemlja koju su sanjali naši roditelji, ovo nije zemlja koju želimo mi i sigurno nije zemlja koju želimo za našu djecu. Tolika količina pohlepe, zatucanosti, jala, gluposti, zla i podlosti nepobjediva je. Osnovno je pitanje – što možemo učiniti? Ne možemo više ništa. Mi smo prokockali sve svoje šanse jer smo povjerenje dali nemoralnim neljudima. Dvadeset godina se ova zemlja pljačka, krade i otima pod blagoslovom krivoustog osmjeha na partijskom licu i nikome ništa. Figurativno, trebalo bi sve te političke razbojnike i krvopije sasjeći ognjem i mačem, ali, na žalost, zakonodavstvo su donosili ti isti beskrupulozni banditi pa takva opcija nije prihvatljiva  u "civiliziranom i sređenom" društvu. Ahahahahaha, molim vas da me ubuduće ne zamarate ovakvim pitanjima. Do sada sam redovito izlazio na izbore, ubuduće više neću. Zašto? Da i dalje sve bude isto? Ne, hvala. Iako me vučeš za jezik, reći ću da je Milanović sigurno bolji od Karamarka, da je gospođa Pusić sigurno dvostruko bolja od Marijane Petir, da je Radimir Čaćić bolji od Branka Bačića, a Josipović od Željke Markić.

O kapitalizmu

Kapitalizam s ovakvim zakonima koji su vladali posljednjih dvadeset godina, koji su prvo omogućili pljačku i bogaćenje odabranih, a zatim sve to legalizirali – nije onakav kapitalizam koji smo, čini mi se, svi očekivali. Cijela tranzicija mogla je proći mirnije i humanije, ali su nacionalistički predatori blagoglagoljaši bili nestrpljivi. Zato im je trebao rat, zato im je trebala patnja naroda, jer kada vodiš brigu o tome da ti ostane glava na ramenu, ne razmišljaš o tvornicama i zemljištu. I to je sva mudrost. Je li socijalizam bio humaniji? Pitajte bilo kojeg čovjeka ove zemlje, a da ne pripada jednoj od famoznih 200 obitelji…