Smisao za humor gospodina Boga

smisao-za-humor-gospodina-boga-1844.jpg

Kako su se hrvatski specijalci našli duboko u neprijateljskoj teritoriji: čak stotinu i sedamdeset i jedan kilometar ima od Vukovara do Obrenovca!
Kako su se hrvatski specijalci našli duboko u neprijateljskoj teritoriji: čak stotinu i sedamdeset i jedan kilometar ima od Vukovara do Obrenovca!
Foto: 
Hass.hr

Kada su se rijeke izlile, ispalo je da Srbima ne smeta hrvatska zastava na uniformi hrvatskog policajca nasred zemlje Srbije, dok članovima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara smeta kada u Vukovaru na nekoj zgradi piše – Republika Hrvatska

Ako su, kao što tvrde teisti, a ljuti ateisti samo sliježu ramenima u nedostatku protuargumenata, poplave na Balkanu bile Božja volja, kataklizma s predumišljajem, režirana da malim narodima pokaže kako su i koliko njihove mržnje besmislene, dok su pokušaji života u samoizolaciji nacija manje brojnih od stanovništva ozbiljnijih europskih gradova još dvanaest puta gluplji, e onda gospodin Bog zbilja ima smisla za humor. Dobro, malo je brutalan, ma puno, kakvi malo, ali je vrijedan poštovanja.

„Jutarnji list“ je u subotu na naslovnici objavio fotografiju nekoliko hrvatskih policijskih specijalaca, a na desetoj i jedanaestoj stranici i tekst o njima i njihovom sudjelovanju u misiji spašavanja stanovnika poplavljenog srpskog grada Obrenovca. Tko nije znao, kao recimo ja, mogao je naučiti da to nije prva grupa uniformiranih Hrvata u poplavljenoj Srbiji, već druga.

Na toj fotki i u tom Obrenovcu, hrvatski specijalci u Obrenovcu izgledaju kao hrvatski specijalci u Lučkom ili u kao hrvatski specijalci snimljeni dan – dva prije praznika hrvatskog nogometa, našeg najvećeg derbija,  kojeg znamo, može biti i bez golova, smisla i potrebe, ali bez dobro opremljenih snaga reda nikako. Sve je tu, u tom Obrenovcu, gdje treba biti: hrvatska odora na hrvatskom policajcu, hrvatska zastava na odori, kapa na glavi i kokarda na njoj. Kokarda je, uzgred, da netko ne pomisli kako su naši postali njihovi,  a Ravnogorski četnički pokret dobio kroatizirani dio, francuska riječ za metalnu značku na kapi. U ovom slučaju – metalnu šahovnicu.

Gledajući fotografiju na kojoj policajci glume trenutke odmora, nisam se, sve i da sam htio, mogao ne sjetiti nekih simpatičnih epizoda sa simbolima i tumačenjem istih. Prvo mi je na pamet pao tramvaj. Da, tramvaj, plavi, niskopodni, proizveden u „Radi Končaru“, znate onaj ZET-ov, s, hm, malo čudnim prednjim staklom. Čudnim na srpskom. Na hrvatskom je samo u obliku slova U. Ili je, ipak, obrnuto?

„Ne bih baš volela da se vozim u takvom tramvaju. Znate šta su sve ustaše radile našim Srbima“, rekla je za Radio Slobodna Evropa jedna Beograđanka, komentirajući mogućnost da se po gradu na dve reke putuje u Končarevom tramvaju začudnog izgleda. „Mora se malo obratiti pažnja i na nacionalne simbole. To su simboli koji kod starijih generacija jednostavno bude neke rane koje još nisu zacelile. Taj simbol su ustaše nosile u Drugom svetskom ratu na kapi i tukle i masakrirale Srbe“, dodao je Beograđanin anketiran na tašmajdanskom tramvajskom stajalištu.

Beograd je, inače, drugi grad u povijesti u kojem Univerzijada nije organizirana pod službenom zastavom – Univerzijade. Prvi je, da se  podsjetimo, bio Zagreb. A zastava – stijeg, rekli bi učeni, Zastava je iz Kragujevca – Univerzijade je bijela s, o sudbino kleta, velikim slovom U. Tako je, na kraju, u Zagrebu ustvari održana Ipsilonijada – Y je zamijenio U – a u Beogradu Suniverzijada ili, na hrvatskom, Cuniverzijada: lukavi su se Srbi dosjetili, pa U malo nageli, redizajnirali, da ostane U,  a opet bude i dvadeset pet posto od četiri ćirilična S, odnosno (p)ostane jedno latinično C.

Da je „na ovim prostorima“, kako se to već kaže kada se želi izbjeći spomen Jugoslavije, zdrav razum obrnuto proporcionalan veličini elementarne nepogode, potvrdio je u izjavi za Jutarnji i jedan od članova policijskog tima u Obrenovcu: „Ljudi vide uniforme i znaju odakle smo. I svi su zahvalni što smo im došli pomoći“, rekao je.

Inače, šahovnica, istina nešto drugačija, s prvim bijelim poljem i znakom Univerzijade u pleteru iznad, bila je simbol neke druge, kratkotrajne, ali veće države, koja se nekoliko desetljeća nakon nestanka ukazala Srbima u tramvajskom staklu. Samo što, eto, nema nikoga da kaže: „Mora se malo obratiti pažnja i na nacionalne simbole. To su simboli koji kod starijih generacija jednostavno bude neke rane koje još nisu zacelile“. Izgleda da ga je odnijela voda.

Nije, međutim, gospodin Bog režirao kijamet samo da bi se zajebavao sa Srbima. Znate, već ste čuli, kako Hrvati nisu mogli činiti ratne zločine, jer nisu naši vojnici, redarstvenici i ostali, je li tako, tako je, išli u Srbiju! Kad ono, ne prođe puno vremena, za povijest niti sekunda, a naši – u Srbiji. I u uniformi. I sa šahovnicom na njoj. I? „I svi su zahvalni...“, što reče jedan od tih naših.

Ispade, eto, da Srbima nije problem šahovnica, a Hrvatima jeste ćirilica, iako su pod ćiriličnim U održali Univerzijadu, Ipsilonijadu, kako li je već bilo ime onoga što je imalo maskotu po kojoj će se, nešto kasnije, ne puno, nazvati oružje. Maskota se, ako netko ne zna, zvala Zagi: kao i strojnica domaće proizvodnje.

Gospodin Bog se ovom prilikom naročito odlučio našaliti sa Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara. Jebem li ga, baš je blesavo braniti hrvatski Vukovar koji je u Hrvatskoj, dok su pripadnici hrvatske policije, i to ne obični, već najbolji, duboko u neprijateljskoj teritoriji: čak stotinu i sedamdeset i jedan kilometar ima od Vukovara do Obrenovca!

Istina, s tim Stožerom i njihovim političkim krilima, poput HDSSB-a, nije manjkalo razloga za smijeh: oni su, ti iz stranke Branimira Glavaša, sjećate se, prvi u povijesti matematike izračunali kako pedeset nije pola od sto, već manje, pa su se sjetili kako bi se prava nacionalnih manjina na jezik i pismo u Hrvatskoj mogla ostvarivati tamo gdje je broj pripadnika manjinskog naroda – pedeset posto od ukupnog stanovništva. U prijevodu, ako se to uopće da prevesti, manjina stječe prava ako je broj njenih pripadnika jednak broju pripadnika većine; samo što u slučaju većine, pedeset nije pola od sto, već znatno više.

Poznato je kroz historiju kako uvijek, pa i kada se Bog zajebava, Hrvati prođu gore od Srba. Evo, sada je, kada su se rijeke izlile, ispalo da Srbima ne smeta hrvatska zastava na uniformi hrvatskog policajca na zadatku po sred zemlje Srbije, dok članovima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i njima sličnim smeta kada u Vukovaru, u Hrvatskoj, na nekoj zgradi piše – Republika Hrvatska; i to istim onim pismom pod kojim je u hrvatskom glavnom gradu održana Univerzijada! Ili, kao što reče Tomislav Karamarko, prevodeći onog nesretnika sa Tašmajdana i nekoliko pasusa iznad:  „Moramo upozoriti da su u Vukovaru još uvijek svježe rane...“

Jebi ga, što je puno – mnogo je...

Pored ovako duhovitog Boga, teško je biti ateist. Jedino što mu je humor brutalan: mogao je, ako je već svemoćan, dok se šali s budalama malo pripaziti na pošten svijet, ne ojaditi ga ovoliko. No, to je neka druga priča, o kojoj je ovdje već pisano.

Vrijeme je, konačno, za malo smijeha.