Spaljena djela radničkih ruku, glad ostala

Borba je kompromitirana toliko da je teško, jako teško vjerovati kako od početka „bosanskog proljeća“ neće ostati ništa osim sjećanja na trenutak kada se, na čas, učinilo da odavno nije sve izgubljeno

"Tuzla! Tuzla!", uzvikivali su demonstranti u Sarajevu solidarizirajući se sa sudionicima tuzlanskih protesta i prizivajući iste, a primjenjujući uskoro i gore metode u dugo očekivanoj eksploziji nezadovoljstva.

Pored onih, recimo tako, općepoznatih, međunacionalnih, puna je Bosna i Hercegovina i, nazovimo ih, malih mržnji, kakvih svugdje na svijetu ima: navodno velegradskih i jednako navodno provincijskih lokalnih nepodnošenja u kojima su, ali uvijek, susjedi dobili ono što mi zaslužujemo i u kojima je, naravno, nekome tu pokraj nas bolje zato što je nama gore. Ne vole se, dakle, Tuzlaci i Sarajlije, ni Sarajlije i Zeničani, ni ovi i oni, baš kao što se ni u štampi ne mogu vidjeti Zagrepčani i Dalmatinci, Osječani i Vinkovčani, Šibenčani i ostatak srednje Dalmacije…

Naivnom bi se zbog onog skandiranja Tuzli moglo učiniti svašta, eto, i to da su u Sarajevu priznali kako je Tuzla u nečemu bolja, pa stali uz nju kada to jednako treba i njoj, i Sarajevu i ostatku jedne temeljito podijeljene, do kosti opljačkane, sustavno uništene države čije funkcioniranje, kakvo-takvo, nije najjasnije ni Davidu Copperfieldu.

Tuzla, kada se sve zbroji, jest bila najbolje mjesto za početak nečega što su, uspostavit će se ubrzo, neizlječivi optimisti naivno nazvali „bosanskim proljećem“: za inicijalnu eksploziju socijalnoga gnjeva izazvanog četvrtim jugoslavenskim ratom, kako crnogorski pisac Andrej Nikolaidis naziva tranziciju, proces što ga je nekadašnji novinar Oslobođenja Hamza Bakšić opisao kao prelazak iz ničega u ništa.

Prije devedeset i tri godine u tuzlanskim, rudarskim predgrađima došlo je do oružane pobune rudara protiv vlasti zbog, jezikom ovoga vremena i današnje sindikalne borbe rečeno, nepoštivanja ugovora o radu. Komunistička partija – u čijem su članstvu, ako ne dominirali, onda oko granice većine bili etnički Hrvati, što za ovu priču nije naročito bitno, ali jest za svaku onu o prošlosti u kojoj je komunist i Hrvat bio valjda samo Josip Broz Tito – vodila je ustanak čiji će simboli postati Jure Kerošević, osuđen prvo na smrt, pa onda, pod međunarodnim pritiskom, na 20 godina robije zbog ubojstva žandara, te Pejo Marković, partizan kojem su posvećeni oni stihovi od kojih se koža ježi: Konjuh stenje, ruši se kamenje, mrtvoga drugara, husinskog rudara, sahranjuje četa partizana... Konjuh, da ne bude zabune, jest planina u tuzlanskom kraju, ali i ime nestale tvornice čiji su radnici protekli tjedan proveli na cesti.

Ustašku okupaciju Tuzle pratili su, kao i drugdje, zločini protiv Srba i Židova, samo što su na njih reagirali i muslimanski intelektualci i hrvatski komunisti, pa se iz ta dva naroda regrutiraju protivnici Pavelićeva režima, fokusiranog na one od kojih je, po imenu i vjeri, očekivana podrška.

S druge strane, tuzlanske Srbe od Draže Mihailovića okrenuli su četnici zločinima nad komunistima srpske narodnosti. Drugog dana desetog mjeseca 1943. partizani oslobađaju i tadašnji centar industrije i rudarstva, a Tuzla je u idućih 40 dana bila najveći slobodni grad u Europi. Iako je konačno oslobođenje došlo tek godinu dana kasnije, nije nimalo krivo reći kako se od 1943. vlast nije mijenjala, nego je samo mijenjala ime: od Saveza komunista BiH, preko Saveza reformskih snaga i Unije bosanskohercegovačkih socijaldemokrata, do SDP-a.

Razvijanje starih i izgradnja novih tvornica Tuzlu je činilo ozbiljnim industrijskim i rudarskim te posljedično i univerzitetskim centrom, barem Bosne i Hercegovine, a dijelom i bivše Jugoslavije. Nije, da skratimo ovaj prolazak kroz prošlost, u Tuzli tada bilo zabavno živjeti – nema zabave u radničkim gradovima – ali je bilo teško ostati nezaposlen.

Potomci husinskih rudara i partizanski unuci od predaka nisu naslijedili samo radne navike, nego i osjećaj gađenja na svaki fašizam, pa tako Tuzlaci, mobilizirani u rezervni sastav JNA, polažu oružje 1991. i odbijaju odlazak u agresiju protiv Hrvatske i na vukovarsko bojište, koje im je bilo namijenjeno.

Agresija na BiH za posljedicu u Tuzli nije imala zločine nad nebošnjačkim stanovništvom; u tom je kraju HVO djelovao zajedno s Armijom BiH i u vrijeme bošnjačko-hrvatskog rata; na tuzlanskim grobljima leže i srpski branitelji poginuli po bosanskim gudurama.

U isto vrijeme, Tuzla s okolicom postaje mjesto dolaska izbjeglica iz Podrinja i iz Semberije, stanovništvo se uvećava nevjerojatnom brzinom, siromaštvo još većom... Tako je daytonski mir dočekala uvećana regija u kojoj će uskoro divlja, pljačkaška privatizacija – kako je nazvao gradonačelnik Jasmin Imamović – pojesti ono što nije uništila artiljerija. 

Nasilna deindustrijalizacija nije, međutim, za posljedicu imala i fizičku propast Tuzle: sasvim suprotno, taj je grad od jednog od najružnijih postao najljepši; mjesto je to raskošnih trgova; nekadašnja močvara usred stare jezgre pretvorena je u javno, atraktivno kupalište; u Tuzli se dodjeljuje jedna od najuglednijih književnih nagrada u ovom dijelu svijeta – nazvana po tuzlanskom piscu Meši Selimoviću; u Tuzli je počeo Edo Maajka, a njegovim stazama revolucije nastavio Adnan Hamidović Frenkie; iz Tuzle je Damir Avdić...

Također, nakon nekoliko decenija riješen je problem vodoopskrbe i napokon su prestale redukcije vode. I sve bi, u nakraćem, bilo lijepo da život nije potvrdio ono što se izbjegavalo priznati: bez industrije tuzlanski kraj može imati reprezentativan urbani centar, sjajan hip-hop, u njemu mogu ljeta biti podnošljiva, ali se ništa od toga ne može skuhati za obiteljski ručak. Tako je, dakle, regija s pola milijuna žitelja postala mjesto u kojem svaki peti, da svaki peti stanovnik, bez obzira na dob, spol i naciju, ne radi!

Godinama su u Tuzli radnici pomrlih tvornica demonstrirali ispred zgrade Vlade Tuzlanskoga kantona, smjenjivali su se proizvođači obuće s onim što su pravili namještaj, stolari su ustupali prostor solarima, a nakon njih dolazili oni iz kemijske industrije, da bi im se početkom ovoga tjedna priključili svi oni što još imaju snage da se bore protiv spoznaje da im se sve dobro već dogodilo. Na kraju su i osvojili zgradu na čijem pročelju još piše SODA SO, kako se zvao, modernim jezikom kazano, koncern najuspješnijih tvrtki, mjesto na kojem su sjedili najmoćniji gospodarstvenici, u poratnim godinama otjerani da silna, neefikasna, skupa, partitokratska administracija može biti na toplom i u suhom.

Nerealno je, naravno, bilo očekivati da gnjev gladnih odmah ima jasnu artikulaciju, pa su prvi zahtjevi demonstranata bili koliko lokalni, toliko i besmisleni: na kraju dobivena smjena kantonalnog premijera Seada Čauševića jednostavno ne znači nikome ništa. On je tek jedan u nizu nesposobnih, nepotrebnih kadrova koje je na površinu izbacila bitka za vlast koju vode oni što ne žele napraviti nešto, nego samo hoće postati netko. Uostalom, u posljednjim previranjima na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni ista ta vlada se već mijenjala.  

Ideje nisu krive za ono što ljudi od njih učine. Ideja klasne umjesto međunacionalne borbe bila je, dakle, dobra i krenula je s onoga mjesta na kojem bosanskohercegovački patriotizam nije isto što i bošnjački nacionalizam i na kojem život nikad nije postao suživot: stanje trpljenja drugih bez upotrebe vatrenog oružja.

S prvim bačenim kamenom sve je, međutim, pošlo krivo: umjesto kanaliziranja energije u smislene ciljeve, došlo je do njezine transformacije u nasilje. Djeca ojađenih radnika, naučena na svijet u kojem je sila legitimno sredstvo ostvarivanja ličnog cilja, našla su višednevnu zabavu, pretvarajući u pepeo ionako slabašnu mogućnost da oni što nemaju ništa, promijene sve. Na kraju su, istina, organizatori tuzlanskih protesta objavili svoje zahtjeve i definirali ciljeve – poništavanje nezakonitih privatizacija, smanjenje razlika u primanjima radnika i političke elite, procesuiranje odgovornih za kriminal i korupciju, oduzimanje nelegalno stečene imovine, pokretanje proizvodnje gdje god je moguće, povratak javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju – samo što je do njih borba kompromitirana toliko da je teško, jako teško vjerovati kako od početka „bosanskog proljeća“ neće ostati ništa osim sjećanja na trenutak kada se, na čas, učinilo da odavno nije sve izgubljeno.

Pokazalo se, eto, u nestvarno toplim danima za zimu u BiH, kako revolucija bez liderstva ima smisla koliko i pokret bez stranke spremne na dan poslije. Pobuna na ulici može biti čak i romantična – ova bosanska to nije bila, jer nema ništa romantično u borbi za javno dobro u kojoj javna dobra gore – ali ako ne postoji jasan plan za prvo jutro nakon pobjede, poraz postaje jedina izvjesnost.

Najgore iz Tuzle se, na kraju, prelilo u druge gradove, šteta je golema, glad je ostala, a budućnost je vrijeme u kojem može biti – i to u najboljem slučaju – jednako grozno. Preko radničkih su leđa, dakle, spaljena djela ruku radnika, umjesto borbe u kojoj svi bosanskohercegovački narodi imaju istog, klasnog neprijatelja, nastavlja se ona međuetnička, prepuštena elitama koje, suštinski, kraj sukoba i ne zanima: iz generiranja kriza one, naime, crpe i moć i legitimitet, postižući zavidne uspjehe jedino u ličnom bogaćenju.

U Tuzli su, na njihovo zadovoljstvo, djeca žrtava kontrarevolucije s početka devedesetih, umjesto da pokrenu opću, pojela vlastitu revoluciju i zapalila ionako klinički mrtvu nadu u majci domovini svih svjetskih apsurda koju do kraja ove godine čekaju još jedni izbori na kojima će loše zamijeniti gori, manipulirajući usput podrškom onima koje će nastaviti mrcvariti čim postanu netko.