Split – prijestolnica koja ne zna što bi sa sobom

split-prijestolnica-koja-ne-zna-sto-bi-sa-sobom-2590.jpg

Mnogi među gradovima koji su na istu ideju došli poslije Splita imaju gotove strategije kulture, s uklopljenim konceptom prijestolnice, njihove web stranice pršte od ideja, napravljeni su vizualni identiteti, neki imaju već i naslovnu temu te godine koja im tako puno može donijeti. Split ništa od toga nema, bar ne javno
Mnogi među gradovima koji su na istu ideju došli poslije Splita imaju gotove strategije kulture, s uklopljenim konceptom prijestolnice, njihove web stranice pršte od ideja, napravljeni su vizualni identiteti, neki imaju već i naslovnu temu te godine koja im tako puno može donijeti. Split ništa od toga nema, bar ne javno
Foto: 
http://static.panoramio.com

Split je bio valjda prvi grad u kojem se počelo pričati o kandidaturi za europsku prijestolnicu 2020. godine. Kako bi to samo bilo sjajno! Sve ono o čemu inače samo čitaš doći će ovdje, i bar tih godinu dana moj će grad biti - uistinu, ne zbog urođene mu samoljubivosti - centar nečega. U međuvremenu smo postali turistički hit, što bi mogli kapitalizirati, samo da je jedne sitnice…

Bila je druga polovica sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Split je bujao ususret Mediteranskim igrama, a od svega što se tada gradilo našoj ekipi s Mažuranićevog šetališta nekako je najviše mašte budilo neobično zdanje koje je nicalo točno preko puta moje zgrade, Dom omladine.

Koncerti, filmovi, izložbe, kafići, kulturni centar... Sve to se nudilo novopečenim srednjoškolcima, plus činjenica da će socijalistički kvart postati novi centar grada, pa će nam dolaziti svi koji su nas dotad izbjegavali.

Nedavno je obilježena 35. godišnjica gradnje - po današnjem - Doma mladih, a jedino što su splitski mladi dosad imali od njega palo je na pleća nekoliko umjetničkih i kulturnih udruga, te Multimedijalnog kulturnog centra. Zgrada - koja bi uskoro napokon mogla dobiti neke europske pare - je i dalje roh-bau nakaza, s nedovršenim (pa i opasnim) amfiteatrima, kino dvoranama, galerijama i klubovima.

Nekako se sjetim ove sage s Domom svaki put kad netko spomene pojam "Europska prijestolnica kulture", kao što je to bilo na konferenciji za novinare u ponedjeljak na kojoj je gradonačelnikov savjetnik i prvi operativac projekta EPK Igor Baković kanio predstaviti dokle se došlo.

Split je bio vjerojatno prvi hrvatski grad u kojem se počelo pričati o kandidaturi za 2020. Kako bi to samo bilo sjajno, bila je jednodušna ocjena. Sve ono o čemu inače samo čitaš doći će ovdje, i bar tih godinu dana moj će grad biti - uistinu, ne zbog urođene mu samoljubivosti - centar nečega. U međuvremenu je Split postao turistički hit, što bi mogao kapitalizirati i preko EPK, samo da je jedne sitnice: strategije. Ili, kako je to nedavno u Slobodnoj Dalmaciji izvrsno ispisao kolega Damir Šarac, "Ne da nema kulturnu strategiju, nego Split nema nikakvu strategiju, gospodarsku, ekonomsku, turističku ili baštinsku. (...) Tako da danas u Splitu nema tog proroka koji bi mogao kazati što će s ovim gradom biti ne za deset, nego za godinu dana. I po tome postaje izdvojena sredina čak u svjetskim okvirima".

Mnogi među gradovima koji su na istu ideju došli poslije Splita u međuvremenu imaju već gotove strategije kulture, s uklopljenim konceptom EPK, njihove web stranice pršte od ideja, napravljeni su vizualni identiteti, neki imaju već i naslovnu temu te godine koja im tako puno može donijeti.

Split ništa od toga nema, bar ne javno, nakon sad već par godina razmišljanja, uključujući i promjene koncepcija.

Za savjetnika Bakovića, to je skoro pa minus za "konkurenciju", jer njegov kreativni tim - inače treći koji se tim poslom u Splitu pozabavio u zadnje dvije-tri godine - radi studiozno i "ne želi biti pod presingom". Što to znači? Prema njegovom "hodogramu" u Splitu će u siječnju sljedeće godine u javnu raspravu krenuti prijedlog kulturne strategije 2015-2025, bez koje ne možete ni podnijeti kandidaturu, otprilike kao da pokušate napraviti osobnu iskaznicu bez Domovnice. Rok za podnošenje kandidature Ministarstvu kulture je 17. travnja. Do tada, dakle, treba donijeti strategiju, praktički gradski kulturni ustav, temeljem nje osmisliti koncept Europske prijestolnice kulture i sve to dovesti na razinu kojoj je u građevinarstvu pandan izvedbeni projekt. U tri mjeseca.

Ajmo se poigrati usporedbi. Primjerice, Rijeka je svoju kulturnu strategiju do 2020. donijela još 2013., dakle na samo početku utrke, koja im je koncept za kandidaturu, a obznanili su i temu pod kojom bi se EPK odigravala. Ukratko, trebaju to sad prekucati, napraviti power point prezentaciju i lagano preko Kikovice do Zagreba na predstavljanje. U sličnoj je fazi, recimo, i Varaždin, tu je negdje i Osijek, a Dubrovnik je nedavno raspisao natječaj za vizualni identitet.

Baković je na pressici više puta isticao da ga zapravo ne zanima što rade drugi, niti zato što ih podcjenjuje, niti zato što ih precjenjuje. Jednostavno, kaže, želi se baviti isključivo splitskom kandidaturom. Naravno, ona će se pripremati "utiho" jer "kreativnom timu treba mir", a i da ne bi otkrivali protukandidatima više karata nego što je to potrebno. Istodobno će vrlo spremno ustvrditi da bi "jednom gradu kandidatu" mogle naškoditi kazališne političke provokacije "na koje EU sigurno neće blagonaklono gledati". Ukratko, Split nikom ne priznaje prednost, posebno stoga što u žiriju s deset europskih i dvoje hrvatskih članova "utjecaji sa strane" sigurno neće biti odlučujući. Ili, malo slobodnog prijevoda: Split je favorit, osim ako se ne uključe kužine.

Baković je bez dvojbe u pravu kad kaže da EPK nije samo kulturni projekt, nije ga tako Europska komisija ni zamislila, nego doista jest - kako je savjetnik rekao - temelj svekolikog razvoja, sve do turizma. Također, tim kojeg je predstavio u ponedjeljak je vrlo dobra reprezentacija splitske kulture: Maja Vrančić, Dan Oki, Boris Škvorc, Joško Belamarić, Branko Franceschi, Saša Antić i Robert Raponja. U priču je kao savjetnik uključen i Neil Peterson, koji je vodio uspješne projekte Liverpoola i Plovdiva za EPK. No, dok drugi gradovi pokazuju svima što rade, gradeći svoju kulturnu budućnost bez obzira na ishod kandidature, sve što splitska javnost četiri mjeseca prije kraja procesa zna o strategiji kulture jest da postoji uvezani prijedlog kojeg je Baković pokazao na pressici. Uz to, znamo samo ono što smo čuli od njega: da će i strategija i kandidatura biti utemeljeni na superbogatoj baštini, njezinoj sinergiji s kreativnim potencijalima u kulturnim ustanovama i u neovisnim kulturnjačkim krugovima, transferu u istinski sveučilišni centar, te interakciji sa splitskom morskom i kopnenom okolicom. U prijevodu, od bračkih kamenoloma do sinjske Alke.

Sve to bit će strpano u tri zimsko-proljetna mjeseca 2015., nakon dvije godine priče o tome da je Split najjači kandidat za Europsku prijestolnicu. Najiskrenije želimo da nam tog 17. travnja netko pljusne u lice gotov proizvod i kaže "eto, a sumnjali ste, vi hejteri".

U međuvremenu, neovisne kulturne udruge okupljene u Platformi doma mladih (opet taj Dom) prije neki dan su ustali u obranu obećanja koja im je dao sam Baković, da će proračunska izdvajanja za njih doseći "čak" dva posto sredstava koja se u Splitu izdvajaju za kulturu.