Spustite prste i uzmite olovke

spustite-prste-i-uzmite-olovke-7473.jpeg

Kolinda Grabar Kitarović
Kolinda Grabar Kitarović
Foto: 
Privatne fotografije

Pokušavati razmijeniti argumente sa protivnicima pobačaja isto je kao probati odigrati Pick and Roll s volom ili otplesati tango s kravom. Može se probati, nije zabranjeno, samo je malo glupo. Ovdašnji protivnici proklete mogućnosti prekida trudnoće, a ne njihovi oponenti, abortus izjednačavaju sa face liftingom ili kakvom drugom estetskom intervencijom, dakle više hirom nego prijekom potrebom

Onoga trenutka kada je bivša predsjednica Republike, Kolinda Grabar Kitarović, podigla srednji prst, uslikala se i fotografiju objavila kao odgovor na aktualne najave zabrane pobačaja, napravila je točno ono što odgovara Miroslavu Škori, Domovinskom pokretu, ali i svima koji se tom temom koriste kao pokrićem za opću prazninu vlastitog političkog djelovanja.

Često se kod nas, pa točno toliko puta krivo, abortus svodi na nekakvo svjetonazorsko, ideološko ili čisto političko pitanje, iako je riječ o nadasve ljudskom pravu i civilizacijskom dostignuću. Ne znači to, naravno, da je pravo žena na odluku zbog toga manje ugroženo, sasvim suprotno: posljednjih trideset godina uspješno pokazuju da kontrarevolucija koja teče neizbježno podrazumijeva i kontraevoluciju.

Upravo zato, banaliziranje ove teme, odnosno svođenje na demagoške parole o začeću, duljini života i ženi koja sa trudnoćom – željenom ili ne – postaje opće dobro i društveno vlasništvo, za samoodržavanje treba slične reakcije, estradizirane i garnirane vulgarnošću.

Imati stav o pobačaju poput Škorinog, Raspudićevog ili onoga Željke Markić, znači biti u otvorenom sukobu sa dvadeset i prvim stoljećem. Mahati im srednjim prstom, raspuhivanje je dima od kojeg se ne vidi kako taj dio desne političke scene, osim radikalizma i žarke želje da budu bitni, ne nudi apsolutno ništa vrijedno pažnje. Zbog toga, je li, nisu manje opasni, samo što im ne treba pomagati da postanu više.

Davno je prošlo ono vrijeme u kojem se iza glasnih parola krila čvrsta namjera. U eri površnosti, kliktabilnosti i lažnih vijesti, buka dobrim dijelom služi kao i vrištanje djeci: ili da se privuče pažnja ili da se odbije neki zahtjev odraslijih i zrelijih.

Miroslav Škoro u politici produkt je tuđe osvetoljubivosti i svoje samoljubivosti, a Domovinski pokret njegovog nemirenja sa činjenicom da politika, ma koliko bila estradizirana, ipak traži nešto više od dara za unovčavanje žalopojki. Oni što ih je oko sebe okupio, a nema koga tu nema, od rekordera konvertitstva, zločeste djece iz braka Tomislava Karamarka i HDZ-a, pa do pučkih zabavljača željnih stalne plaće i povlaštene mirovine – plus, kako je jedan sličan rekao, društveni talog – nakačili su se na pjevačev rezultat s predsjedničkih izbora, ne kako bi nešto promijenili, već kako bi izbjegli sudbine Brune Esih ili onog Tepeša, uveliko zaboravljenog desničara koji je na vrhuncu lošeg psihičkog stanja nacije bio potpredsjednik Sabora. Oni su Škori trebali jer pokret, bilo kakav i za bilo što, ipak ne može imati jednog člana, a on njima jer sami mogu uspješno nastaviti putovati ka margini kao stalnom mjestu boravka.

Slične, a i to kada nisu isti, stavove o pobačaju imaju Most i, uvjetno kazano, njihov Škoro, dakle Nino Raspudić. I slična je i ta ljubav, samo su postavke obrnute. Božo Petrov i Nikola Grmoja uspješno su svoj pokret – da, Most je isto bio pokret – transformirali u duet za javljanja uživo iz Metkovića, pa su, otkupljujući sirovu kožu mogućim mandatima, Raspudiću dali što je poželio, samo da ne skončaju poput Sinčića i Pernara.

Ta, kako se predstavljaju i jedni i drugi, konkurencija HDZ-u Andreja Plenkovića, dojam o svojoj snazi može održavati tek vlastitom proizvodnjom buke od koje se uspješno i suštinski nekorisno dižu srednji prsti.

Najefikasniji dio svake predizborne kampanje je konflikt, jer se u njemu mogu najlakše i najpreciznije iznijeti vlastiti i ogoliti tuđi stavovi i, što je važnije, argumenti i metode djelovanja. Istovremeno, sukob neku temu podiže na ljestvici važnosti za birače, pa su, htjeli ili ne, i konkurenti koji se obraćaju istom biračkom tijelu i potencijalni koalicijski partneri prisiljeni iznijeti sličan stav. Pobačaj tako prestaje biti i pravo i medicinski opravdan razlog i postaje investicija uložena, kao i svaka, u rast kapitala, naravno onog političkog.

Tom vrstom ulaganja, ne jašući po isključivo po jednoj, ovoj temi, bave se, manje – više svi, samo što se vrijednost investicije mjeri rejtingom investitora. Da, dakle, zabranu pobačaja zagovara netko tko nije siguran hoće li za njega glasati obitelj i prijatelji, onda adekvatan odgovor jeste dizanje srednjeg prsta, ako i to. Kada to radi Domovinski pokret kao treća politička snaga ili Most koji je bio u vladama Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića, onda su važniji neki drugi prsti.

Vrijednost simbola nije u njegovoj efektnosti, već u snazi onoga što simbolizira, a ona, ta snaga, će se mjeriti u Državnom izbornom povjerenstvu nakon zatvaranja biračkih mjesta petog srpnja.

Pokušavati razmijeniti argumente sa protivnicima pobačaja isto je kao probati odigrati Pick and Roll s volom ili otplesati tango s kravom. Može se probati, nije zabranjeno, samo je malo glupo. Ovdašnji protivnici proklete mogućnosti prekida trudnoće, a ne njihovi oponenti, abortus izjednačavaju sa face liftingom ili kakvom drugom estetskom intervencijom, dakle više hirom nego prijekom potrebom. Oni što im ego radi na sva četiri kotača, nepopravljivo su uvjereni da ženama na putu ka ordinaciji upravljaju isti nagoni.

Da bi se, dakle, pitanje prava na pobačaj ostavilo netaknutim, prigovor savjesti sveo na svoju osnovnu, gotovo karikaturalnu mjeru – ginekolog koji ima problema s abortusom je kao pilot sa strahom od visine – a sve skupa učinilo politički irelevantnim, neophodno ga je obezvrijediti kao investiciju u mandate. A to se ne postiže jednim prstićem, već onima kojima se drži kemijska olovka na glasačkom mjestu.

Tko ne razumije, neka se sjeti koliko je snažan nekada bio
Živi zid i procijeni koliko je, ali točno, danas društveno relevantno ono za što se zalažu Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar. Čisto da se kaže: nije niti malo, iako su se nekada i njihove namjere činile opasnim. 

Protivnika pobačaja i teoretičara trajanja života od pettinga do vječnosti ima svugdje i uvijek će ih biti, baš kao i ravnozemljaša i onih što im je David Icke značajniji od Aristotela. Problem počinje kada sa rubova pameti pređu u mainstreama, medijski i, prvenstveno, politički. Takve se, što smo valjda uspjeli naučiti, razumom ne vraća na početne pozicije, već se to radi njihovim političkim obezvrjeđivanjem koje je obrnuto proporcionalno jačanju oponenata koji od adolescentskih reakcija ne mogu dobiti ni blizu onoliko koliko mogu zrelim odlukama na biračkom mjestu.

Zbog toga, eto, uopće nije važno što se pokazuje, već je jedino važno kako se bira kada se već može.