Sreća pa je fašizam pobijeđen

sreca-pa-je-fasizam-pobijeden-2953.jpg

Naravno da nije sporno to što je policija procijenila kako treba čuvati antifašiste u Zagrebu, već što se uopće antifašisti u Zagrebu moraju okupljati. A moraju. I nisu bili tamo u subotu, posljednjeg dana veljače, zato što ih mrzi ići u kupovinu, usisavati ili brisati prašinu, niti zato što im je bilo usput, a ranije su krenuli na uobičajenu, dnevnu vikend kavu i besplatno čitanje novina
Naravno da nije sporno to što je policija procijenila kako treba čuvati antifašiste u Zagrebu, već što se uopće antifašisti u Zagrebu moraju okupljati. A moraju. I nisu bili tamo u subotu, posljednjeg dana veljače, zato što ih mrzi ići u kupovinu, usisavati ili brisati prašinu, niti zato što im je bilo usput, a ranije su krenuli na uobičajenu, dnevnu vikend kavu i besplatno čitanje novina
Foto: 
FaH

Ako o vitalnosti ideja komunizma najbolje govori histerični antikomunizam, onda, zdrava pamet kaže, o tome da je fašizam poražen ima sedamdeset godina, ako ne sve, onda dosta toga, govori slika s Trga bana Jelačića, na kojem je nekoliko stotina antifašista osiguravalo nekoliko desetaka policajaca, dok su pokraj mirno - subota je, majku mu, nema razloga za žurbu i nervozu - prolazili građani koji znaju rješenje problema i adresu za to. "Sve ih treba zatvoriti u Auschwitz i spalit", poručio je jedan dobro uhranjeni, stariji gospodin

Sreća je, velika i neopisiva, to što je fašizam pobijeđen prije ravno sedamdeset godina. Dobro, fali još koji mjesec do službenog datuma na koji se ta pobjeda obilježava i još malo više do okrugle godišnjice kapitulacije Japana, pa još još malo više do nestanka i posljednje naoružane četničke grupe, koja je negdje po bosanskim brdima čekala i nadala se da će... A nečemu kao i oni budalaši iz Bugojanske skupine što su, već je bila 1972., došli da podignu ustanak, sruše Jugoslaviju, Tita objese za primjer i tako dalje i tome slično.

Sreća je, dakle, da je evo sedam desetljeća prošlo od konačne pobjede nad fašizmom, jer da nije, bilo bi najnormalnije, uz ostalo, poručiti neistomišljeniku odlazak do Auschwitza, ne u turističkom, već u onom aranžmanu u kojem organizator posjeta pokriva transport, smještaj, radnu odjeću i troškove plina. Da, i hranu ako se otegne red pred komorom.

Tko zna što bi bilo i na što bi ovaj naš svijet, baš ovaj naš, sličio da prije sedamdeset godina nije pobijeđen fašizam. Puna je povijest svakojakih primjera i primjeraka teških manijaka i još gorih režima što su polako, zbilja polako, popuštali. OK, Enver Hodža i Nikolae Čaušesku se ne računaju, kod njih je to uglavnom išlo obrnuto,  ali nismo, valjda, tako loše sreće da bi nas zapao netko tko je svakoga dana u svakom pogledu sve veći kreten.

Da prije sedamdeset godina, mjesec-dva manje, nije konačno poražen taj fašizam, možda bi famozno vrijeme učinilo svoje, biologija bi sigurno, pa bi nova generacija i nova tehnologija... Ma vidjeli ste to u kakvom dokumentarnom filmu ili možda pročitali u vikend-izdanjima novina: za razliku od očeva nacija kojima se, jednostavno, nije dalo glumiti imanje razumijevanja za one s drugačijim mišljenjem, sinovi nacija su shvatili kako i nije tako strašno svako malo održati nekakve izbore, dopustiti da na njih izađe stranka čiji je predsjednik dan-dva prije glasanja grubom administrativnom pogreškom upisan u evidenciju pogrebnog poduzeća, pa se, eto, dogodilo da birači nemaju druge nego odlučiti jesu li za aktualnog vođu ili su za nevažeći listić.

Tako to obično krene: danas dopustiš izbore, sutra kablovsku televiziju, prekosutra društvene mreže i odjednom se pojavi sto, dvjesto, tristo ljudi na centralnom gradskom trgu, mašu nekim zastavama, pjevaju o slobodi i poručuju pizdarije.

Vrijeme, rekosmo, ali da ponovimo, čini čuda, a još su i čuda tehnike dostupna svima. U ona doba kada nisu bila, sve je išlo jednostavnije: lociraš, uhitiš i transferiraš te neke budale da od njih ostane pepela za napuniti pepeljaru. Danas, jučer, neki dan, uvijek se, ali uvijek, gdje ne treba nađe netko s mobilnim telefonom i u njemu kamerom, snimi ono što ne treba nitko saznati i vidjeti i za dva, tri, osam sati, po bespućima interneta kruži snimak na kojem policajci izbijaju budalaste ideje tako što u onima koji ih imaju - ubijaju boga.

Eto, da fašizam nije pobijeđen prije cijelih sedam desetljeća, možda bi, fakat, bilo moguće da se na centralnom trgu milijunskog grada okupi sto, dvjesto, ma cijelih petsto antifašista, a kako je, je li, vrijeme učinilo čuda, dok su čuda tehnike dostupna svima, policija bi ih još morala čuvati od gnjeva pravovjernih, osmjehujući im se, pravovjernima, ne ovima drugim, dok poručuju kako se neki problemi najbolje i najtrajnije rješavaju plinom na za to predviđenim mjestima, U, recimo, Auschwitzu.

Ako o vitalnosti ideja komunizma najbolje govori histerični antikomunizam, onda, zdrava pamet kaže, o tome da je fašizam poražen ima sedamdeset godina, ako ne sve, onda dosta toga, govori slika s Trga bana Jelačića, na kojem je nekoliko stotina antifašista osiguravalo nekoliko desetaka policajaca, dok su pored, mirno, subota je, majku mu, nema razloga za žurbu i nervozu, prolazili građani koji znaju rješenje problema i adresu za to. "Sve ih treba zatvoriti u Auschwitz i spalit", poručio je jedan dobro uhranjeni, stariji gospodin, mašući ortopedskim pomagalom. Poslije je, kao i svake subote, doma odnio crveno-bijele torbe napunjene kod kumica.  

Ne, naravno da nije sporno to što je policija procijenila kako treba čuvati antifašiste u Zagrebu, već što se uopće antifašisti u Zagrebu moraju okupljati. A moraju. I nisu bili tamo u subotu, posljednjeg dana veljače, zato što ih mrzi ići u kupovinu, usisavati ili brisati prašinu, niti zato što im je bilo usput, a ranije su krenuli na uobičajenu, dnevnu vikend kavu i besplatno čitanje novina.

U antifašizmu ima šezdeset i četiri posto fašizma, izračunao je brački umjetnik opće prakse, Ivica Jakšić Čokrić Puko. Koliko bi tek bilo da fašizam nije pobijeđen ima već sedamdeset godina, ne treba se pitati.

"Još jedna ovakva pobjeda i propali smo", rekao je Pir poodavno, puno prije nego je fašizam konačno pobijeđen tako da, eto, policija čuva antifašiste kao rijetke zvijeri, kao vrstu u izumiranju u državi čiji su, kažu, temelji antifašistički. Inače, mjesta na koja se postavljaju, temelji se u građevinskoj struci, vrlo znakovito zovu – jame...