Sređivanje računa najgrubljim sredstvima

Ušli smo u godinu kaosa, borbe za interesne sfere najprizemnijim manipulacijama, gaženja ljudskih i manjinskih prava, uz istodobno licemjerno zaklinjanje u njihovu zaštitu. Bit će to godina uspostavljanja novog međunarodnog poretka kakav nitko, osim onih koji ga nameću, nije želio

U neka bolja, naravno, stara vremena, nije bilo baš odviše teško napraviti analizu svijeta u idućih dvanaest mjeseci, polazeći od onoga što jest i onoga što se može nazrijeti. Danas, međutim, živimo u takvome svijetu da se s punom sigurnošću može reći samo to da ćemo na isteku godine 2014. biti godinu dana stariji nego što smo bili na njezinu početku. A čak i ta sigurnost vezana je uz jedno golemo "ako". Da, bit ćemo godinu dana stariji, ako tu godinu preživimo, pri čemu ne mislimo na uobičajene uzroke odlaska na "vječna lovišta", kao što su starost, smrt ili prometna nesreća. Godina 2014. bit će godina kaosa, sređivanja računa najgrubljim sredstvima, borbe za interesne sfere najprizemnijim manipulacijama, gaženja (premda selektivnoga) ljudskih i manjinskih prava, uz istodobno licemjerno zaklinjanje u njihovu zaštitu. Bit će to godina uspostavljanja novog međunarodnog poretka kakav nitko, ama baš nitko, osim onih koji ga nameću, nije želio.

Ne samo u protekloj godini, nego i u onima što su joj prethodile mogli smo se početi privikavati, ili zdvajati nad time, na "izvoz demokracije" po svaku cijenu, na tzv. humanitarne vojne intervencije u kojima je humanost bila "zadnja rupa na svirali", na razna "proljeća" i "ustanke", odnosno "borbe za slobodu" koji svi zajedno onima koji su ih doista u dobroj vjeri i krajnje naivno poveli, nisu donijeli nikakvo dobro. Upravo suprotno. Riječju: mogli smo se početi privikavati, ili zdvajati nad time, na potpuno urušavanje onoga što smo desetljećima znali kao načela međunarodnih odnosa i ponašanja na svjetskoj sceni. Jedino načelo koje je bez i najmanje dvojbe izronilo iz dima i plamena zgarišta što ih ostavljaju ratovi diljem svijeta, bilo je načelo zadovoljavanja vlastitih interesa, bilo je načelo da jači ima sva prava, a da slabiji ima samo jedno "pravo": prihvatiti ono što mu jači nameće.

O ravnopravnosti u međunarodnim odnosima ponekad se, doduše, još govori, ali nje – budimo objektivni – već dugo nema, pa ni u Ujedinjenim narodima. O nemiješanju u unutarnje poslove drugih više se i ne govori, to načelo svrstali smo olako u preživjele postulate vremena hladnoga rata, kada je komunistički svijet, tako nas danas uče, pod krinkom toga "nemiješanja" osiguravao svoj privilegij da u vlastitoj kući radi doslovce što hoće. I premda je to do neke mjere istina, nismo li odbacivanjem načela nemiješanja u unutarnje poslove drugih širom otvorili vrata upravo drugima da se miješaju u naše unutarnje poslove, da nam nameću poredak za koji oni "znaju" da je za nas najbolji (Irak, Libija, Tunis, Sirija), da nam nameću ili pokušavaju nametnuti predsjednike, vlade i premijere (Libija, Sirija, Grčka, Italija)? Pritom se "mi" odnosi na sve  osim na najveću svjetsku silu i skupine poslušnika koje od slučaja do slučaja prikupi kako njezine intervencije ne bi ipak izgledale kao samo njezine. Što one zapravo i nisu, jer u svijetu kaosa postoji ipak određena zakonomjernost: svime upravljaju oni koji kontroliraju tokove novca i izvore energenata. A to nisu ni predsjednici, ni vlade, ni parlamenti. Sve te institucije tzv. zapadne demokracije koja je uz veliku pompu zamijenila kako realni socijalizam na istoku Evrope, tako i jugoslavenski model socijalizma (po mnogo čemu različit od onoga istočno-evropskoga, odnosno sovjetskoga) danas su samo instrumenti, lutke na koncu, produljene ruke otuđenih centara gospodarske moći, odnosno vojno-industrijskih kompleksa. Bez ikakva podlijeganja kojekakvim teorijama urote, oni su ti koji upravljaju svijetom i oni su ti koji će nas u 2014., u godini kaosa, baciti u novi hladni rat.

Financijski centri i njihova neutaživa glad za ovladavanjem izvorima energenata već su uspjeli destabilizirati krajnje neuralgično područje Bliskoga istoka. Financijski su centri uspjeli prisiliti države (Evropska je unija savršen primjer za to) da prihvate model rješavanja višegodišnje krize koji one koji su krizu proizveli, a to su upravo ti centri, odnosno banke, čini dobitnicima, a one koji zbog bankovnih manipulacija najviše stradavaju, dakle, građane –definitivnim gubitnicima (Cipar!).

Apologeti neoliberalnoga kapitalizma, a zna se gdje oni sjede, uspjeli su nametnuti model rješavanja krize kojim se spašava sistem, uz "kolateralnu žrtvu" građana koji ostaju bez posla, bez krova nad glavom, bez egzistencije. Sistem, dakle, mora opstati, iako je i čovjeku koji nije odviše teorijski potkovan danas jasno kako je to sistem što ciklički proizvodi krize, a njegov je credo –  stalni rast – doveo do globalnog zatopljenja i uništavanja okoliša s posljedicama koje se danas mogu tek naslutiti, ali – opravdavaju ocjenu da i na tom području idemo u kaos nesagledivih razmjera.

Socijalizam kao poredak (ili ono što smo poznavali pod tim imenom) bačen je na koljena upravo na području gospodarstva. One kojima je to uspjelo ta je u osnovi globalna pobjeda opila do te mjere da su posegnuli za gospodstvom nad cijelim svijetom. I nekoliko im je godina išlo sasvim dobro. Dok nije postalo jasno kako se na Dalekom istoku rađa novi div – Kina, a uz nju i Indija, kako se na razmeđi Evrope i Azije budi Rusija, drugi div, posustao pod nerijetko alkoholiziranim Jeljcinom, ali s primjetnom ambicijom da diljem svijeta ostvaruje svoje interese, ako treba i ne baš nježno, premda pravilu kao reakcija na drugu stranu (Sirija, Ukrajina), pod hladnim i proračunatim Putinom, kako se u Africi i Latinskoj Americi javljaju divovi sutrašnjice – Južna Afrika, Brazil i Argentina.

Monopolarni svijet, nastao na radost onih koji su srušili bipolarni svijet iz vremena hladnoga rata, ustupa mjesto multipolarnome, s tim da će u prijelaznom razdoblju svjetske tokove u znatnoj mjeri određivati odnosi u trokutu Amerika – Rusija – Kina.

A gdje je tu Evropa? Budimo iskreni, nigdje! U Evropi postoje države koje po svojem i ekonomskom i vojnom potencijalu nisu zanemarive (Njemačka, Francuska, Velika Britanija), ali ujedinjena Evropa kao značajan faktor na međunarodnoj sceni postoji samo od slučaja do slučaja (pregovori Srbija – Kosovo) i u onoj mjeri u kojoj to odgovara nekome od "velikih igrača". Ujedinjena Evropa do dana današnjega nije uspjela definirati svoju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a da o stvaranju evropskoga profila, o utemeljenju onoga što bismo mogli nazvati općeevropskim interesom, i ne govorimo.

A Hrvatska? Mala Hrvatska koja nema ni snage, ni ambicije ni sposobnosti progovoriti svojim autentičnim glasom (i) o onome što je se tiče, koja nije u stanju spriječiti one koji je vraćaju u prošlost, iako se zaklinju u budućnost, ta je Hrvatska osuđena da dijeli sudbinu svijeta u kaosu. I da glavinja, tražeći izlaz iz krize, koja nije više samo ekonomska, načinima koji do tog izlaza ne vode. Godina 2014. – godina kaosa. Na žalost, sve govori u prilog tvrdnji da će biti upravo tako.

 

Tekst je prenesen iz tjednika Novosti (www.novossti.com).