Stotine razloga za smjenu Dubravke Vrgoč s kormila Haenkaova tonućeg broda

stotine-razloga-za-smjenu-dubravke-vrgoc-s-kormila-haenkaova-tonuceg-broda-7020.jpg

Repertoarni probir u HNK-u takav je da se očekuju divovi hrvatske lake književne konjice poput npr. Josipa Eugena Tomića, Ferde Becića i posve sličnih "Vragolija" Pecije Petrovića koje su onomad zgadile život gledatelju u sedmom redu lijevo Miroslavu Krleži
Repertoarni probir u HNK-u takav je da se očekuju divovi hrvatske lake književne konjice poput npr. Josipa Eugena Tomića, Ferde Becića i posve sličnih "Vragolija" Pecije Petrovića koje su onomad zgadile život gledatelju u sedmom redu lijevo Miroslavu Krleži

Neka za početak Dubravka Vrgoč objavi koliko je točno naših kuna nedavno plaćeno za nepotrebne sudske troškove, a koliko ih je u eurima sjelo pod bor uvaženoga kolege Schildknechta, kojem je operni ansambl HNK-a i dalje jedan od najdražih od svih s kojima surađuje širom Njemačke, Švicarske i Austrije i koji bi se onomad gospodski bio odrekao većeg dijela te svote samo da može raditi u Zagrebu

„Kada kazalište nije umjetnička govornica svoga vremena, onda gubi svaki razlog za svoj opstanak.“

(Marijan MATKOVIĆ, Dramaturški eseji)

 

Iako je izvan naših opernih krugova ime Kurta Josefa Schildknechta uglavnom nepoznato, uvjerena sam da intendantica zagrebačkoga HNK-a Dubravka Vrgoč ovih dana moli sve glazbeno-scenske bogove da se ono u Hrvatskoj zavije još dublje u mrak i zaborav.

Nije šala, tisuće i tisuće naših eura slilo se nekidan na račun ovog istaknutog redatelja, a da on svojim umjetničkim prstom nije u Zagrebu mahnuo već godinama. Koliko se sjećam, taj je fini švicarski gospodin s austrijskom adresom prvi put poslom došao u naš grad u zimu 2011. kad je u HNK-u postavio Wagnerova Parsifala – po mome skromnom mišljenju, najbolju predstavu predugog mandata intendantice Ane Lederer. Potom je u zagrebačkoj Operi postavio i Lohengrina (2013., objema je ravnao Mo Bareza) te je sve bilo spremno i za njegovo treće potpisivanje ugovora s HNK-om što je i ostvareno u proljeće 2015., kad počinju pripreme za Kavalira s ružom kojim se i u nas imala obilježiti Straussova godina.

Naime, prijelazna uprava na čelu sa Sanjom Ivić ostvarila je dobru prethodnu sezonu, a do kraja godine imala je i odličan repertoarni plan u kojem je već gotovo uvježbani Der Rosenkavalier po svemu imao biti događajem sezone u Zagrebu. Kako ni djelo ni njegov redatelj nisu iz nepoznata razloga bili po volji budućoj intendantici, u dogovoru s moćnim šefom Kazališnog vijeća Duškom Ljuštinom uglavljeno je, čim je dotična prošla na natječaju da ga se skine s repertoara jer je – preskup!?

Pa umjesto da se u dogovoru s Schildknechtom pregovara oko sniženja troškova produkcije, što bi iskusan intendant učinio na jednome brzom ručku na svoj račun, vođen je radije za HNK skupi, trogodišnji sudski proces zbog povrede ugovora koji – pokazalo se pravomoćnim nekidan – čak i u našem urušenom pravosuđu još uvijek stoji iznad svega. Tako je neostvarena, navodno skupa predstava iz 2015.  postala još skupljom, i to za sudske troškove i redateljev honorar s kamatama.

Unatoč tomu, i dalje se, kao i prethodnih pet i pol godina, naširoko vrti suluda priča o milijunskim uštedama i opjevanoj menadžerskoj supersposobnosti Dubravke Vrgoč, iako račun HNK-a za intendanticu i uži krug oko nje predstavlja tek jedan rastrošan konvivij na štetu poreznih obveznika, ansambala i ostalih zaposlenika HNK-a. Njezin, blago rečeno, nehajan stav prema zakonskim aktima i financijskom sustavu još je od stolovanja u ZKM-u vidljiv svakomu tko zna računati tek na prste.

Ipak, u našim razularenim kulturno-političkim prilikama u zaborav su pale brojne rastrošne eskapade ove uprave: tko bi osim protektora Ljuštine i Bandića – navedimo samo jedan drastičan primjer – mogao tolerirati kao dobrodošle dvije diletantske „koprodukcije“ s francuskim teatrima koje su nas svojevremeno stajale 4 milijuna kuna za OSAM (8) izvedaba, tj. pola milijuna kuna po večeri? No, programsko-pretencioznim litanijama D. Vrgoč tipa da je „kazalište materijal koji se neprestance mijenja“ predstavnicima osnivača HNK-a teško je odoljeti.

Pa kad usto, uz pomoć neprestanih ljigavošću premazanih panegirika i neukusnih lauda plaćenih novinarčića iz preostalih naših dvaju tiskanih dnevnika i pokojega visokotiražnog portala svoju intendanturu po milijunti put opiše kao vrhunac našega kazališta 21. stoljeća, a svoju metodu vođenja kazališta kao supermarketa jedinom mogućom, svi vrapci u nadzornim tijelima i mnogo šire u to i povjeruju u skladu s onom izrekom o izigranoj istini i stoput ponovljenoj laži.

Povjeruju osobi koja ne zna čitati ni uobičajeno sročene članke najobičnijeg ugovora o autorskim i sličnim pravima.

Pa da ukratko rekapituliramo taj navodno do nebesa uspješan mandat.

Dočekana od mnoštva svojih medijskih i inih apologeta kao spasiteljica i reformatorica zapuštenoga devetnaestostoljetnog pogona, Vrgoč je, podsjetimo se, već u svome pobjedničkom programu, uzgred bez financijskog i kadrovskog plana i valjana programa te još više odlukama u prvim danima mandata, sama najavila tekući brodolom našega središnjeg kazališta. Osim visokonacifranih fraza o „promjeni smjerova kako bi se dostigli zajednički ciljevi da se opera prevede u naše stoljeće“ lupetalo se bez ikakva argumenta da će HNK „preuzeti jednu od vodećih uloga u rasporedima europskoga glazbenog teatra“, čime će se „snažno naglasiti europska perspektiva i nov izgled modernosti i umjetničke avangardnosti zagrebačkoga HNK“.

U te je prazne tlapnje najjače povjerovala bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, tada u kratkotrajnom, ali intenzivnom političkom zagrljaju s gradonačelnikom Bandićem, čiji je Vrgoč dugogodišnji odani kadar. Iščitala je ministrica u tome frfljavom programskom oblaku niz razloga za „repozicioniranje“ HNK-a na razinu europske i svjetske produkcije te obećala bez ikakve utemeljenosti čak i otvaranje nove scene na koju se btw čeka već šest i pol dugih desetljeća.

I dok je mandat Zlatar Violić neslavno završio teškim padom koji se i dalje povlači po sudnicama, mandat njezine intendantice, na zgražanje mnogih na sceni i oko nje, još uvijek traje. Uskoro je svenacionalna uzdanica osvojila i podršku aktualne ministrice Obuljen iako joj je višekratno ukazivano na drastično napuštanje jasne misije našega središnjeg kazališta i na činjenicu da su kazališta uspješna samo onda kad njihove uprave uživaju povjerenje svojih članova (koje se uvijek teško stiče, a brzo gubi) i kada imaju autoritet stvoren izričito umjetničkim kvalifikacijama, a ne političkim virmanima ili bilo kojim stvorenim umjetnim putem, odozgo i izvana.

Naime, kazalištem se može upravljati samo iz kazališta, a u ovom smo slučaju zbog povrede svih mogućih dobrih kazališnih običaja svjedočili kašnjenju i otkazivanju izvedaba, polupraznu gledalištu, klanjanju predsjednice među labudicama, patetičnim estradnim priredbama umotanim u humanitarni celofan, čak i sramotnom 3D marketingu jeftinoga trgovačkog lanca na fasadi zgrade. U njezinu kazalištu brojnih nekazališnih čudesa pojačanih debelim lapišima kupljenih press-biltena kojima bi pozavidio svaki prosječan Agitpropov autor raporta iz cca 1947., slušali smo da je sve što se pojavi na toj sceni već unaprijed „maestralno“ „iznimno“, i „nikad prije viđeno“, iako ondje gotovo ništa (osim nekoliko kvalitetnih opernih i baletnih produkcija te prerijetkih dramskih) nije bilo onako kakvim se predstavljalo.

Npr. prije ravno dvije godine, trebala je na scenu u liku Nikole Tesle zakoračiti glavom i novom frizurom oskarovka Tilda Swinton u režiji Boba Wilsona, lupalo se u talambase o toj grandioznoj produkciji kakvu svijet nije vidio sve valjda od pojave Euripida, samo što za nju nikada nisu čuli ni Wilson ni Swintonica radi kojih je Vrgoč potegnula na naš račun u deset hiljadarki dolara vrijednu šoping negocijaciju do New Yorka, dok se tinta na dekretu o njezinu imenovanju nije ni osušila.

Nadalje, niz očajnički estradno-populistički repertoarnih i inih poteza uprave, uz debelu količinu fake newsa à la spomenuta Swinton, dostigao je nekidan vrhunac kič-premijerom bulevarskog autora Gavrana i njegovim nemuštim dramoletom po narudžbi Uprave Svaki tvoj rođendan ne bi li se time odobrovoljilo jednoga nezgodnog člana Kazališnog vijeća i vladajuću stranku kojoj pripada ministrica kulture.

Takav je to repertoarni probir da se nakon njega očekuju slični divovi hrvatske lake književne konjice na repertoaru HNK: poput npr. Josipa Eugena Tomića i njegova Baruna Trenka, Ferde Becića i njegove vesele igre u četiri čina s pjevanjem Lajtmanuška deputacija ili npr. Sirene skroz gavranovskoga stila Julija Rorauera i posve sličnih Vragolija Pecije Petrovića koje su onomad zgadile život gledatelju u sedmom redu lijevo Miroslavu Krleži te možda najidealnija za ovaj slučaj vesela igra u tri čina Laka služba ovoj Upravi ipak nešto poznatijeg Milana Begovića – ima takvih „remek – djela“ u zaboravljenom nacional-fundusu koliko ti srce želi!

Ovo je ujedno i prva uprava HNK-a koja je imala prazno gledalište na Eri s onoga svijeta, najizvođenijem našem opernom djelu uopće, a čak i jedan oduvijek omiljeni Orašar (nekidan ojačan ukazanjem drona iznajmljena u pravom momentu u slavu lažnog boga marketinga D. V.) postaje mjestom ustoličenja velebnih ideja Uprave, koja ne zna organizirati ni nešto tako temeljno kao što je – kazališna blagajna.

Onda, lažni biser zvan Festival svjetskog kazališta, fantomska manifestacija bez obilježja festivala, a zapravo privatni biznis intendantice i ravnatelja Drame, koji uz obilnu Bandićevu subvenciju nadmašuje proračun cijele hrvatske plesne scene dok se poslušni ansambl Drame polako, ali sigurno pretvara u lošu kopiju ZKM-ova ansambla. Nadalje, sve glasniji unutarnji glasi o rastućem mobbingu nad zaposlenicima, koje intendantica muštra i vrijeđa na najniže načine pa se mnogi spašavaju odlaskom na duga bolovanja ili običnim bijegom od torture – pouzdani izvori tvrde da je HNK tijekom ovoga falš-mandata napustilo više od 150 ljudi! I tako dalje, i tako dublje… tone brod naočigled, a rezultati ove Uprave ukratko se mogu svesti na pet točaka:

- samovolja i autoritarni hedonizam kojim se postavila iznad umjetnika

- zatrovanost radne atmosfere i netrpeljivost

- uzajamno nepovjerenje ansambala, tehnike i administracije

- otklon od umjetnosti i rastrošnost, nepoznavanje temeljnih zakonskih akata RH

- sprega s pojedinim medijima i vladajućim moćnicima u Zagrebu i državi.

Već samo jedna od navedenih poguba kazališnog upravljanja à la D.V. and Comp. bila bi dovoljna za odlučnu akciju i za prozračivanje njezine zadimljene kuhinje i zaustavljanje tog epskog diletantskog igrokaza, uz obvezno pročišćavanje zagađenih voda i močvarne atmosfere u kazalištu i oko njega s jednim jedinim ciljem: povratka u kazališno-stvaralačko ozračje.

U tom procesu (ne znam ima li itko od osnivača, umjetnika i publike snage da ga pokrene) neka za početak Dubravka Vrgoč objavi urbi et orbi koliko je točno naših kuna nedavno plaćeno za nepotrebne sudske troškove, a koliko ih je u eurima sjelo pod bor uvaženoga kolege Schildknechta, kojem je operni ansambl HNK-a i dalje jedan od najdražih od svih s kojima surađuje širom Njemačke, Švicarske i Austrije i koji bi se onomad gospodski bio odrekao većeg dijela te svote samo da može raditi u Zagrebu.

Dotad – sretniju novu godinu poželimo umjetnicima i ostalim djelatnicima HNK-a u njegovo, razveseljeno ime!