Sume svetog Lovre

sume-svetog-lovre-7194.jpg

Kao što je Isus pretvorio vodu u vino, tako je i naš sveti Lovro Kuščević pašnjake i kokošinjce pretvorio u luksuzne vile.
Kao što je Isus pretvorio vodu u vino, tako je i naš sveti Lovro Kuščević pašnjake i kokošinjce pretvorio u luksuzne vile.

Prošlo je već previše vremena od upozorenja sada već bivšeg glavnog državnog odvjetnika o korupciji masovnih razmjera na lokalnoj razini, a da se s njom nikad nije razračunalo. Poziv na nacionalno zajedništvo samo je poziv da građani mirno istrpe pljačku na njihov račun jer je korupcija u samim temeljima ove države za koju HDZ prečesto tvrdi da je njezin stvoritelj, a građani su sami pristali biti samo bijednim Hrvatima koji će za male pare i nikakvo dostojanstvo čistiti vile vlastitih šerifa 

Ravno 1968 dana prošlo je od izjave tadašnjeg ravnatelja USKOK-a Dinka Cvitana da su "lokalni šerifi opasniji u korupciji nego što to izgleda“. Istu rečenicu, uz obećanje da će borba protiv svemoćnih "lokalnih šerifa" postati težište njegove borbe, ponovit će desetak dana kasnije, ovaj put kao novi glavni državni odvjetnik. Prošao je tako i njegov puni četverogodišnji mandat, Cvitan se povukao sa svojeg položaja ostavivši nam samo upozorenje bez ikakvih rezultata vlastite najavljene borbe, a lokalni su šerifi istodobno samo dodali još sumnje u totalnu korupciju.  

Jedan od njih nedavno se našao u centru pozornosti. Riječ je, dakako, o ministru uprave "Faljen Isus" Lovri Kuščeviću, dugogodišnjem načelniku Općine Nerežišće. Nećemo sad o svemu što su mediji do sada otkrili o njemu, samo ćemo konstatirati da je Lovro Kuščević ulaskom u HDZ i smještanjem u načelničku fotelju postao nešto poput Isusa što vodu pretvara u vino, pa je naš sveti Lovro kokošinjce i pašnjake jednim potezom općinskih vlasti pretvorio u skupocjene vile na moru. 

Nećemo posebno o njemu jer Lovro Kuščević, daleko mu vile, nije jedini šerif koji je nakon upisa u stranku i pentranjem po stranačkim ljestvama došao do basnoslovnog bogatstva. Popis je previše dugačak da bismo ga sad mrčili na papir ili ekran jer koncentracija današnjeg prosječnog čitatelja sve je manja. Baš kao i memorija, pa se - dao ostavku ili ostao na mjestu ministra - Lovre Kuščevića za mjesec dana nećemo ni sjećati i trebat ćemo Google da bismo provjerili što je točno taj čovjek uradio, jer će se vrlo brzo, kao na traci, u nekoj novoj aferi naći neki novi stranački mu drug ili drugarica.  

Kakva god mu bila ministarska sudbina, Kuščeviću će ostati silno bogatstvo kojim je do svoje 44. godine namirio i rodbinu i svoje potomke. Dočekat će sigurno opet svojih pet minuta u stranačkoj hijerarhiji, baš kao što je u Zadru dočekao Božidar Kalmeta, ili "kninska kraljica" Josipa Rimac, koja je nakon slične aferice svoje mjesto našla baš u Kuščevićevu ministarstvu. Ako i nekim čudom dobije kaznenu prijavu, Lovro Kuščević dočekat će duboku starost i svoju biološku smrt, a da nikad neće saznati pravomoćnu presudu.

Tako to ide jer cijeli sistem, odnosno "suverena i neovisna Hrvatska" – kako se to već pompozno naziva, i izgrađen je da bi stvorio pa zaštitio sve te kuščeviće. "Projekt stvaranja hrvatske države", koji nam HDZ svakog dana servira, ulazi već u tridesetu godinu, a cilj mu je od početka bio isti – stvaranje malobrojne kaste bogatih na račun javnog ili općeg dobra. Korupcija je upisana u same temelje stvaranja džave i same temelje HDZ-a. Zato očekivati od Andreja Plenkovića da reagira i riješi se Kuščevića prilično je naivno. Da je drukčiji, Plenković se ne bi ovako visoko uspeo u HDZ-u.

Sve ministre, načelnike, donačelnike i ine krasi jedinstveni prijezir prema općem dobru, ali i javnim funkcijama koje obavljaju. Zar nije donedavna ministrica Martina Dalić u svojim danas legendarnim mailovima "grupi Borg" s prijezirom govorila o državnoj upravi dok je bila u njezinom samom vrhu? Martina Dalić na kraju je otišla iz Vlade, ali kao vrlo bogata žena, baš kao što su jednako bogati otišli članovi njezine male, moćne gomilice. I dok se mediji uglavnom fokusiraju na visoke plaće ministrica i ministara, zastupnica i zastupnika, županica i župana, gradonačelnica i gradonačelnika te načelnica i načelnika, iz vida gube da su te njihove visoke plaće samo džeparci u odnosu na cijene njihovih lobističkih usluga kojima izlaze u susret bogatim pojedincima i poduzećima na račun javnog interesa i općeg dobra. Na račun građana.

Dovoljno je sjetiti se recentnog primjera Ivana Jakovčića, sada već bivšeg zastupnika u Europskom parlamentu, koji je, uz svoju golemu plaću, bio na platnoj listi kontroverznog poduzetnika Danka Končara. Jakovčić i dalje smatra da nije učinio ništa loše. I Kuščeviću treba vjerovati da je iskren kad kaže da nije učinio ništa loše. Oni iskreno vjeruju da se tako radi i da tu nema ništa skandaloznog. I u pravu su, jer je to postala norma ponašanja čelnika bilo čega u Hrvatskoj. 

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić periodično na radijskoj postaji javne radiotelevizije uredno prima pozive građana i traži od njih da mu ostave broj telefona kako bi im preko reda sredio komunalne probleme. Nitko, a najmanje novinar koji s njim prima pozive na istom radiju, ili građani koji ga zovu, da se zapita nije li njegov posao da komunalne službe funkcioniraju taman toliko da građani ne moraju tražiti od gradonačelnika da im preko veze sredi nešto za što su zadužene institucije kojima bi on trebao upravljati i za koje građani plaćaju skupe poreze i prireze. To je jedna od bizarnijih emisija i događaja na političko-medijskom nebu Hrvatske, ali ništa plastičnije ne opisuje kako šerifi vide svoju javnu funkciju: nije bitna orgnizacija, nije bitno načelo jednakosti pristupa javnim službama - bitno je što šerif sredi preko veze za odabrane.  

A sjećate li se Milijana Brkića? Taj uzima milijunske kredite i uredno ih prijevremeno vraća pa bi trebalo baš te banke zapitati na temelju kojeg kriterija daje tolike kredite bivšim policajcima koji su se u novoj Domovini domogli diploma, stanova, dionica i novca. Sve, navodno, na kredit. Sigurni smo da nije neko pranje novca u pitanju jer je poznato da su Porezna uprava i ostale institucije daleko od domašaja političkog utjecaja i da nezavisno rade svoj posao. Osim toga, poznato je da Porezna uprava vrlo teško može utvrditi porijeklo nečije imovine, pogotovo ako se bazira na kreditu. I dok su njegovi bivši kolege policajci prisiljeni raditi dodatne poslove da bi preživjeli, Brkić uredno vraća milijunske kredite. On nam dijeli lekcije kako biti veliki domoljub iako prosječni glasač s Brkićem i njegovim bogatstvom ima zajedničkog koliko i s Billom Gatesom.

Da biste, naime, zgrabili koju koku viška, prvo morate namiriti druge koji su moćniji od vas i imaju već razvijene farme sa stokom krupnijih zuba. Kad ste njih namirili, onda možete mirne duše namiriti sebe. Tako su prodavane banke, telekomunikacije, mirovinski sustav... Tko se danas sjeća bivših ministara koji su nakon privatizacija uskakali u bogate fotelje banaka ili telekomunikacijskih kuća?

Pa onda krenete uništavati tvornice jer su na atraktivnim zemljištima gdje bi se više isplatila pokoja vila, stanovi, trgovački centar, resort ili hotel, pa prenamijenite zemljišta kako biste zadovoljili apetite svojih sponzora. Ako se pritom i dobro zabavljate na račun građana, onda te privatne projekte nazovete "Manhattanom" ili "Gradom na vodi".

Da bi ovaj priprosti plan uspio, morate dodatno zaglupiti sve te silne građane. Prvo im prodajete priču da su lijenčine koje ne žele raditi i samo čekaju da im država, grad ili općina da socijalnu pomoć. Mogli su biti vrijedni kao šerifi, koji počesto u sebi nose sveto trojstvo – načelnika, poduzetnika i člana udružene kriminalne organizacije.

Pa im prodate priču o nacionalnom zajedništvu, jer kad ste svi Hrvati, onda vam je u genetskom kodu upisano da morate trpjeti pljačku pred svojim očima, silno bogaćenje šerifa i njihovih sponzora dok ste vi osuđeni na 12-satno radno vrijeme za minimalnu plaću, mirno prihvaćate da ste svi skupa pretvoreni u potplaćene konobarice i konobare, čistačice i čistače, kuharice i kuhare, pa na kraju prihvatite da ćete na sve nesigurnijim nogama provesti cijeli svoj život sve dok, ako imate sreće, slomljeni ne napunite 67 godina, a oni vas bace na smetlište nakon što ste napunili džepove menadžera privatnih mirovinskih društava.

Vi ste, međutim, ponosne Hrvatice i Hrvati i u tom zajedništvu morate, u skladu s dobrim kršćanskim odgojem, krotko trpjeti vlastiti jad i bijedu dok njima gradite vile, servirate im doručke i šaljete njihovu djecu na najprestižnija američka sveučilišta, a svoju istodobno jedva prehranjujete.

Jer ste vi Hrvatice i Hrvati.

Još jučer ste mogli predahnuti na plaži, ali ste shvatili da su ih svojim sponzorima, prijateljima i rodbini dali u koncesiju i da se tamo besplatno kupati više ne možete. Ili su svojim sponzorima prenamjenom dopustili da sagrade čudovišne zgrade i ogradom zatvore ulaz u more. Nakon njih ne samo da trava više ne raste, nego više nema ni kamena na kamenu. Nakon što im šerifi kimnu glavom, brzo se pojave sa strojevima i melju onaj kamen dok ga ne pretvore u pijesak jer njihova klijentela voli pješčane plaže, a ne ovaj kamen što žulja. Kamen kao kušin rezerviran je za vas, a ne za njih ili njihovu klijentelu. Za njih su kušini punjeni perjem, što su im omogućili kokošari iz svojih kokošinjaca.  

Vi ste samo Hrvatice i Hrvati, niste radnice ili radnici. Taj pojam, kao i pojam općeg ili javnog dobra, rezerviran je za socijalizam.

Vi ste djelatnice i djelatnici koji će se pokloniti na spomen svetog Domovinskog rata u kojem su dojučerašnji pljačkaši ili monteri centralnoga grijanja preko noći postali generali ili pukovnici. Da bi bili poslušni i ne talasali novi poredak, taj rat i izvanredno stanje koje ono nosi mora neprekidno trajati pa će vas imena ulica, državna televizija ili stranačka vojna garda veterana na to podsjećati svakoga dana. Na spomen njegove svetosti trebate biti tiho, a ako vam padne na pamet da se pobunite zbog svojeg vlastitog jada i bijede, tu su uvijek Crkva ili plinske boce veterana koji će vas podsjetiti da ste time prešli među komunjare, jugoslavene i ostale crvene, žute ili zelene vragove.

U skladu s nešto modernijim vremenima, generali nisu vječno mogli biti u maskirnoj uniformi te su danas obukli crna odijela, crvene kravate i bijele košulje pa su preko noći postali bogati naftni magnati, uzgajivači skupe hrane ili vlasnici zaštitarskih tvrtki. Prema današnjem ideološkom narativu, nekadašnji hrabri ratnici, uz pokojeg osuđenog ratnog zločinca, morali su postati investitori i poduzetnici kao moderna nepogrešiva božanstva koje se toliko štuje da su i gradove nesmetano pretvorili u privatna mjesta za tulumarenje na kojem se njihovi gosti prežderavaju sirovom ribom i oblokavaju skupim vinima.

Ako ste njihovi rođaci, kumovi i slična bratija, nema problema, samo otvorite firme - hoćete građevinske, hoćete turističke, softverske ili trgovačke - i budite sigurni da će vaš poslovni pothvat procvjetati, a dotadašnji život na minimalcu činit će vam se kao iz nekog prošlog života. Jučerašnji fiat tipo star 20 godina, za čiju ste registraciju jedva skupili novac, činit će vam se kao ružan san dok danas vozite mercedes od kojih 60 tisuća eura. Vi ste sada poduzetnik pun posla za kojeg rade ljudi za ispodprosječnu plaću, božanstvo čiji se status na hrvatskim sudovima uzima kao olakotna okolnost.

Socijalni sustav je toliko uništen da u slučaju bolesti ili nezaposlenosti prosječni građanin može očekivati da će gladovati, ma što neki mediji servirali da su danas socijalni slučajevi lijenčine koje trebaju zaraditi za onu bijednu pomoć koju primaju. Da bi kuščevići uspjeli, trebalo je, osim socijalnih, uništiti i sve druge institucije, poput pravosuđa ili zdravstva. Trebalo je uništiti povjerenje u sve te institucije kako bi oni slobodno mogli raspolagati javnim dobrima. Trebalo ih je pretvoriti u svemoćne šerife koje je potrebno zvati telefonom da preko veze srede usluge zbog kojih i postoje i za koje dobivaju novac iz poreza.

I uspjeli su. Dapače, ostat će kao kuriozitet da je baš Lovro Kuščević bio istureno lice Vlade kad je gurala reformu lokalne uprave i samouprave, koja se svela na jačanje uloge lokalnih šerifa pa je i zato nazvan "Lex šerif". Jasno je i zašto. A sve zato, da se ponovimo, jer većina nije htjela biti građankama i građanima, jer su odbili biti radnicama i radnicima. Jer su prihvatili biti bijedni i poslušni Hrvati koji će za male pare već sutra biti prisiljeni čistiti onu Kuščevićevu vilu dok se on, zavaljen s prekriženim rukama na glavi, bude odmarao na stijeni pokraj mora i u mislima brojao goleme sume koje je zaradio. U prijevodu – jer su zarad HDZ-ovog nacionalnog zajedništva poslušno pristali biti potplaćeni sluge svojih šerifa.

Jer su Hrvatice i Hrvati.