Sustavno mi je kao izbjeglici uništavano samopouzdanje i osjećaj identiteta

Roman Nikole Leskovara „Tijelo od soli“ govori o djetetu vojnog lica, pilota koji se u doba raspada Jugoslavije s obitelji seli iz Bosne i Hercegovine u rodnu sjevernu Hrvatsku, pa je već po tome, po tematizaciji sudbine vojnih lica, prvi i jedinstven, stoji u obrazloženju nagrade Prvi prozak koju je dobio ovaj autor. Razgovarali smo s Leskovarom povodom objavljivanja njegovog prvijenca i gostovanja na festivalu Prozak u četvrtak, u caffe bar „U dvorištu“, Jurja Žerjavića 7/2, u Zagrebu.

Nikola, tvoja životna priča je iznimno zanimljiva. Koliko je bilo teško prenijeti je na papir?

„Mnoge sam stvari iskusila tek kad sam ih zapisala.“, jedna je od misli književnice Herte Müller koje je izrekla nedavno na Filozofskom teatru Srećka Horvata. Kad sam pisao tekst, nisam znao da ispisujem životnu priču, ali u procesu pisanja osjetio sam da se emotivno vežem za tekst, na trenutke gotovo opsesivno, s matoševskim libidom. Naknadnim čitanjem i nakon povratnih informacija ljudi na koje se oslanjam počeo sam spoznavati da sam pisao o sebi. Pisanje nije uvijek bilo teško, uživao sam pišući pojedine dijelove, teže mi je bilo odvojiti se od teksta.

Koliko te odredila činjenica da si dijete pilota JNA? Biti dijete tzv. vojnog lica nije bila baš najsretnija karakteristika za odrastanje devedesetih.

Odgajan sam u duhu bratstva i jedinstva, s gotovo religioznom vjerom u rad. Nikad nisam morao kao dijete fizički raditi, no bake i djedove seljake poštovali smo gotovo kao svece. Za Prvi maj zahvaljivali smo im u pismima na njihovom radu koji nam svima omogućuje život kakav živimo.

Najednom – rez, preko noći sam se mentalno i fizički našao u drugom svijetu, najednom su me krstili, sve vrijednosti prema kojima sam odgajan i za čije smo tekovine na školskim natjecanjima dobivali nagrade postale su opasne i nazadne.

Sustavno mi je kao izbjeglici uništavano samopouzdanje i osjećaj identiteta i pripadnosti. Ne mogu uperiti prstom ni u koga, u neku osobu s JMBG-om i OIB-om, ali u susretima s ljudima koji su površno znali ili poznavali moje roditelje često bi mi ostajao neopisivi dojam da sam kriv zbog nečega. Vjerujem da su taj emocionalni sadržaj roditelji prenosili na mene. Stvorila se i glasina da je stari htio bombardirati selo, što meni kao mladiću nije bilo svejedno jer sam susretao ljude koji bi postajali agresivni kad bi čuli za takvo nešto. Brata i mene roditelji su u početku odgajali da budemo intelektualci, a kasnije su nas preodgajali u seljake. Na seljački rad gledam s poštovanjem i simpatijama, kao i na grubost i neuglađenost koju oblikuje u ljudima, koja je na kraju i dio mene, no teško mi je bilo prilagoditi se preseljenju sa Stupina na oranicu.

U romanu dočaravaš odrastanje junaka okruženog prijateljicama i prijateljima u Tuzli čiju nacionalnost tek kasnije doznaje. Međusobno se razlikujete tek po tome kuha li tko kavu, kahvu ili kafu. Tuzla je i inače važila za oazu međunacionalne tolerancije, susretljive prema "melezima", kao što sebe junak predstavlja.

Sjećanjima ne treba previše vjerovati. Fikcionalizirao sam osjećaj prijateljstva i prizore koje pamtim s dvojicom prijatelja različitih nacionalnosti s kojima sam živio u istoj zgradi. Pamtim zbunjujuće situacije s djecom kad bismo razgovarali. Nismo uvijek razumjeli jedno drugog. Dženerike su riječ koju povezujem s uzbuđenjem koje su djeca u Tuzli prenijela na mene dok smo trčali u voćnjak. Riječ dženerika zvučala mi je kao da je došla iz transcendencije prije nego što sam vidio da su to nezreli, zeleni okrugli plodovi kojima se djeca slade premda su kiseli. Povezujem osjećaj ugode s tim sjećanjem.

„Imam škare, ali ne krojim, vrele vode ja se bojim.“, postavio sam pitalicu sestri prijatelja koja me gledala u čudu. „A šta su to škare?“ „Makaze.“, objasnio bi drug. To su ljudski odnosi.

Međunacionalna tolerancija apstraktan je, krut izraz. Ne znam što znači.

Hoće li biti opet rata? Kako kaže otac junaka, lakše je ratovati, nego kopati. Ilustracija jedenja BiH sa zapada u knjizi prilično je, kako bih rekao, ilustrativna, baš kao i doživljaj planine Ivančice iznad Varaždina, koja jako podsjeća na onu tuzlansku Majevicu.

Pogledao sam nedavno u varaždinskom HNK-u predstavu „Malograđani“ prema drami Maksima Gorkog u režiji Helene Petković. Maksim Gorki „Malograđane“ je napisao 1901., u trenutku u kojem se osjećao dolazak novog vremena i novih vrijednosti i taj duh je danas aktualan. Ne vjerujem da prevratničke ideje mogu promijeniti nešto izvana, one se premetnu u nasilje, ali mislim da se njima umjetnost treba baviti.

Planina Ivančica prvo je što vidim kad izađem iz kuće, kao što je Majevica bila prvo što sam vidio s balkona stana. Nekad gledam u planinu i podsjeti me na Majevicu. Istražujem i bilježim osjećaje koje mi pobuđuju takva meditativna stanja, kad me iz vudinke, zagorske sieste, splet asocijacija probudi i odvede do minobacača na Majevici i stisnutosti u podrumskom skloništu.

Više sam filozofski mistik nego političar pa sam se tako i izrazio u knjizi. Ilustracija Zmijskog cara koji jede slona simbolizira državu koja je bombardirala grad u kojem sam živio.

Tko su amebe, tko su duhovi, koji tako lako ulaze u mozak i tijelo?

Spomenuo sam primjere u kojima smo kao djeca jedni druge učili nepoznate riječi. Takve su me situacije uzbuđivale zbog eureka fenomena, senzacije koja nastaje zbog otkrivanja nečega novoga. Amebe su oni kojima drugačije riječi ili drugačije pismo zvuče opasno. Riječi su hrana i ljubavi i mržnji.

Ponekad kontempliram nad mislima pjesnika Tomaža Šalamuna koje mi je otkrila draga prijateljica Olja Savičević Ivančević. Napisao je da mu se čini da živi sve što ima u genima i sve što je ondje mitološki natrpao, znači seljake, generale, fantaste, siromahe...

Mislim da je time bolje objasnio što sam mislio pod duhovima nego što ja mogu.

Roman se zove "Tijelo od soli". Što je sol? Bez nje praktički nema života, ali što ako je ima previše?

Sol je provodni motiv romana. Višeznačna je. Sol je simbol Tuzle. Kad se kaže za nekoga da ima soli u glavi, znači da je pametan. Junak boluje od poremećaja koncentracije soli u krvi, zbog čega ima nesvjestice. Sol se rasipa. Povezao sam rasap s padanjem u nesvijest. Kad netko padne, obično se kaže: „Kako se rasuo...“ Sol su sjećanja koja su preživjela. Soli su važne da bi tijela mogla rasti. Kod biljaka znaju koliko vode treba poslati iz korijena kroz stabljiku, koliko dušika u list ili magnezija u žile. To sam naučio uzgajajući paprike. Ako soli ima previše, nešto se ošteti u organizmu.

Muke s preseljenjem iz BiH u Hrvatsku tek započinju. Jesi li podijelio svoja iskustva s drugom djecom vojnih lica?

Nisam znao da muke tek sad počinju, a baš sam se opustio :-) Nisam upoznao još ni jednog potomka prezrenih vojnih lica. Imam na društvenoj mreži prijatelja s kojim smo se brat i ja družili u Mostaru. On je stariji, sjeća me se više nego ja njega. Između je pukotina od trideset godina. Nedavno sam se povezao s djevojkom s kojom smo se družili. Njezina majka radila je u radnji za brijanje i podrezivanje brade, u kojoj radi i otkad se vratila. Njezin muž stradao je za vrijeme vježbe, Galeb se srušio odmah nakon polijetanja. U Mostaru živjeli smo u jednoj od zgrada koje su zvali Zvijezde, a oni u kvartu pored.

Čitao sam roman u društvu čovjeka iz BiH. Moram priznati da se i on mučio s nekim bosanskim izrazima s kojima si "napunio" svoj prvijenac. Istina, objavljen je i rječnik, ali, posebno mlađi čitaoci bez iskustva čitanja Andrića i Selimovića, po kojem se škola tvog junaka i zove, imat će problema u prohodnosti. Čini mi se da te to ne opterećuje?

Kad smo se doselili u kajkavski kraj, učio sam starinske dijalektalne riječi koje koriste ljudi u selu. Slično sam se osjećao kad sam tražio izvore za jezik knjige. Pronašao sam raspravu na kojoj se mladi iz Bosne prisjećaju arhaizama svojih djedova i baka. Prenio sam njihovu predaju u knjigu. Potvrde za značenja kasnije sam tražio u rječnicima. Na kraju knjige je Rječnik manje poznatih i stranih riječi.

Služiš se kratkim rečenicama i crticama preko kojih oblikuješ završnu sliku. Tko su ti uzori?

Za vrijeme studija od prijateljice sam na poklon dobio knjigu „Odraz u bijelom“ malo poznatog autora Darka Desnice. Riječ je o knjizi iznimno kratkih priča, u kojima autor priču gradi oko detalja i osjetilnih senzacija povezanih s prizorima u kojima se zatekne. Doimlje se kao fotografsko bilježenje, nema fabuliranja. Nedugo zatim polazio sam tečaj kreativnog pisanja književnice Daše Drndić, kod koje sam učio štedjeti riječi. Nakon vježbi i zadataka, poput odlaska na javno mjesto, gdje smo opisivali ljude i zapisivali doživljaje, nastajale bi crtice. Metoda je to po kojoj sam počeo pisati kratke priče od kojih je svaka nosila ime ili nadimak osobe. Prestao sam kad sam shvatio da nesvjesno opisujem ljude koje poznajem ili u priču unosim vlastite skrivene želje. To me preplašilo.

Živiš od novinarstva? Što ti znači nagrada Prvi prozak? Pretpostavljam da već pišeš novi roman.

Živim kao golubovi i galebovi, od zrnaca koje mi bacaju s neba. Troškove pokrivam novinarstvom. Kad mi je Kruno Lokotar javio da sam ušao u uži izbor, napisao sam već dobar dio teksta. Vijest me ohrabrila i doživio sam ju kao priliku da literariziram paradokse koje nosim u glavi. Radim na fragmentima tekstova koji zasad podsjećaju na dnevničke zapise. Vidjet ću u što će se to pretvoriti.

sustavno-mi-je-kao-izbjeglici-unistavano-samopouzdanje-i-osjecaj-identiteta-6739-8918.jpg

Ne mogu uperiti prstom ni u koga, u neku osobu s JMBG-om i OIB-om, ali u susretima s ljudima koji su površno znali ili poznavali moje roditelje često bi mi ostajao neopisivi dojam da sam kriv zbog nečega, kaže Nikola Leskovar, autor romana „Tijelo od soli“
Ne mogu uperiti prstom ni u koga, u neku osobu s JMBG-om i OIB-om, ali u susretima s ljudima koji su površno znali ili poznavali moje roditelje često bi mi ostajao neopisivi dojam da sam kriv zbog nečega, kaže Nikola Leskovar, autor romana „Tijelo od soli“
Foto: 
Osobna arhiva