Svijet po mjeri Zapada ili tko je tu lud?

O Igrama u Sočiju izvještava se na Zapadu (pa i u Hrvatskoj) tako da se naglašavaju nedostaci ruskog unutarnjopolitičkog uređenja, da se inzistira na nedovršenosti objekata (jesmo li zaboravili Atenu?), da se reciklira teza o "neviđenim" mjerama sigurnosti (zaboravili smo i London)… A javnost sve to guta

"Fuck the EU", ili u prijevodu: "Tko je.. Evropsku uniju", bila je jasna, ali i nediplomatska izjava pomoćnice šefa američke diplomacije zadužene za Evropu (!) u telefonskom razgovoru s američkim ambasadorom u Ukrajini. Osim što u ostalome dijelu razgovora koji se našao na YouTubeu (ruska posla, kažu odmah Amerikanci, "zaboravljajući" da oni godinama prisluškuju sve i svakoga širom svijeta) dala dovoljno uporišta za pretpostavku da Sjedinjene Države dobrim dijelom upravljaju nemirima u Ukrajini, ta je konverzacija "otkrila" nešto što i nije nikakvo otkriće; naime, da Sjedinjenim Državama nije stalo do istinski ujedinjene Evrope. Premda je to svakome moglo i ranije biti savršeno jasno. Washingtonu i iz političkih, ali poglavito iz gospodarskih razloga, stvarno ujedinjena Evropa ne odgovara. Jer, ona bi bila u svakome pogledu na globalnome planu pravi i jednakopravni partner (i) Sjedinjenim Državama. Naglasak je na "jednakopravni", što znači: jednake specifične težine. Današnja je Evropska unija još daleko od takve uloge, nesposobna formulirati zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, rastrzana potrebom političkih elita u zemljama članicama da, podilazeći nacionalnim, pa i nacionalističkim interesima, zanemaruju evropske interese, kako bi osigurale reizbor na povremenim "festivalima demokracije", kako izbore voli nazivati aktualni hrvatski predsjednik. Pa je i logična krajnje podcjenjivačka ocjena "fuck the EU", jer Unija je iz perspektive Washingtona dobra tako dugo dok je razjedinjena i dok sluša upute s druge strane Atlantika. I tome bismo se trebali čuditi? Tko je tu lud?

         Što se pak same Ukrajine tiče, odavno je jasno da na ulicama nisu prosvjednici, nego pobunjenici, da na ulicama nije "narod", nego tek manji dijelovi naroda, da politička podijeljenost Ukrajine nije nastala sada, iako je sada dodatno izvana potaknuta. Ipak, izvještava se o narodu, o nasilju nad narodom, sankcijama se prijeti Vladi, premda na televizijskim ekranima gledamo policajce koji gore pogođeni Molotovljevim koktelima.

Moskvu, koja nedvojbeno ima i promiče svoje interese, optužuje se za miješanje u ukrajinske probleme, dok se smatra normalnim da SAD i EU javno podržavaju one koji ruše legalnu vlast. I sve se to mirno, uz asistenciju medija, prihvaća. I samo rijetki pitaju: pa dobro, tko je tu lud?

         U Siriji – odnosno oko Sirije, nakon što se činilo da su na Zapadu ipak shvatili da im "libijski scenarij" ne polazi za rukom i da isporučujući oružje onima koji ratuju protiv Assada, samo jačaju teroriste protiv kojih se bore u drugim krajevima svijeta – novi zaokret. Assad ne može sudjelovati (ni) u tranzicijskoj vlasti, Assadu se ponovo prijeti i vojnim udarima ako se predaja već predanog kemijskog oružja ne dovrši u zadanim rokovima (koje je zbog ratnih operacija teško održati).

Arsenalu optužbi o opasnosti Assadova režima za svjetski mir, dodana je nova koja se do sada nije spominjala. Jer sada odjednom američka obavještajna služba "zna" da on i dalje ima sposobnosti za proizvodnju biološkog oružja, a ako je tome tako, onda . . . i vratili smo se na početak. Svjetski mediji u kojima je – na žalost – sve manje objektivnih novinara koji rade ono što im i jest posao: izvještavaju i istražuju, uredno to prenose. A javnost, izložena kao nikad do sada globalnoj operaciji "pranja mozgova" to mirno prima. I vjeruje. Čak i to da u Siriji postoje "dobri" i "zli" pobunjenici, a da Zapad i saveznici (i poslušnici) naoružavaju samo one dobre, jer ti dobri, to su umjereni islamisti. I nitko da kaže: islamizam je sam po sebi radikalan i ne može se izjednačavati s pripadnošću islamskoj vjeri. Svaki pripadnik islamske vjere nije islamist, ali svaki islamist jest potencijalno opasan, jer prihvaća iskrivljenu i radikaliziranu interpretaciju islama u čije ime je spreman i ubijati, a za interese onih koji ni s islamom, ni s bilo kojom vjerom nemaju nikakve veze, bez obzira na to u kojim crkvama ili bogomoljama skrušeno mole (da ih se vidi, a ne zato što imaju potrebu to činiti).

A da je Sirija bila "opasna" zato što nije ni o kome ovisila i što je bila sekularna država, o tome se šuti. I tko je tu lud?

         O Olimpijskim igrama u Sočiju izvještava se na Zapadu (pa i u Hrvatskoj) uglavnom tako da se naglašavaju nedostaci ruskog unutarnjopolitičkog uređenja, da se inzistira na nedovršenosti objekata (jesmo li zaboravili koliko je toga u Ateni bilo nedovršeno?) iako sportaši govore drugačije. I uporno se reciklira teza o nesigurnosti, odnosno o "neviđenim" mjerama sigurnosti (protuavionske rakete na londonskim krovovima također smo zaboravili). Baš kao što se naglašava i koliko je na Igre potrošeno, kao da nije notorna činjenica da su svake skuplje od onih prethodnih. Ali, i političari i mediji koji ih servisiraju ne umaraju se od ponavljanja. A javnost sve to guta. I tko je tu onda lud?

         O Libiji, državi koja je bila druga na redu za projekt nasilnog uvođenja "demokracije", okrunjenog likvidacijom pukovnika Gadafija, usprkos tome što je bilo poznato kako je on spreman odreći se vlasti i povući, ali samo uz uvjet prestanka bombardiranja, o toj se Libiji danas u svjetskim medijima, tako gladnima senzacija i ekskluzivnih vijesti, praktično više uopće ne izvještava. A Libija je pravo vrelo vijesti – zemlja u rasulu, plemenske milicije koje provode svoju samovolju i teror na područjima što ih kontroliraju, centralna vlast koja jedva da zaslužuje to ime. No, o svemu se tome šuti i javnost, u nedostatku informacija, počinje vjerovati kako je u Libiji sve u redu. Tko je tu lud?

         Egipat je trebao biti krunski dokaz uspješnosti "arapskog proljeća", ali je iznjedrio predsjednika iz redova Muslimanske braće, one iste organizacije koja je odgovorna za atentat na predsjednika Sadata zbog njegova mirovnog iskoraka prema Izraelu. I kada je armija srušila toga predsjednika, prije no što je uspio uspostaviti vjersku državu, zapadni su mediji ustrajavali na formuli o rušenju demokratski izabranog predsjednika (pa bi valjda i atentatore na Hitlera trebalo osuđivati, jer je i on na vlast došao demokratskim izborima), da bi polako počeli mijenjati priču kada su oni koji upravljaju tim "slobodnim" medijima shvatili kako je egipatska armija jedini jamac stabilnosti zemlje i kako samo sekularni Egipat može odigrati svoju ulogu u održavanju jedva skalupljene konstrukcije mira na Bliskome istoku.

I sve se to prihvaća kao nešto normalno. I tome se vjeruje. A na pitanje: tko je tu lud, odgovor je: svi mi, tako dugo dok pristajemo biti objektima doduše neinteligentnih, ali krajnje agresivnih manipulacija.

 

Tekst je prenesen iz tjednika Novosti (www.novossti.com).