Svjetonazor nije (više) važan?

U totalitarizmu koji se ogleda u stvaranju društva globalne kontrole svega i svakoga, u "glajhšaltovanim", a navodno slobodnim medijima, u obnavljanju kategorije "moralno-političke podobnosti" u vidu zagovaranja lustracije i borbe protiv navodnih ostataka komunizma, ideje i ideologije zaista ne igraju više gotovo nikakvu ulogu

    

Možete li zamisliti TV-seriju u kojoj domobranski časnik, izvršavajući zapovijed, ubija hicem u glavu zarobljenog i – naravno – i razoružanog partizana? A domobranski vojnici, raspravljajući o tome, govore kako bi i partizani njih strijeljali kao zarobljenike, dok samo jedan kaže: "A ne pada li vam na pamet da oni sada tek uče od nas?" I možete li zamisliti u istoj seriji scenu u kojoj ustaša, ne obazirući se na prosvjed domobrana, hladnokrvno ubija židovsku djevojčicu? A potom opet razgovor vojnika domobrana u kojemu jedan kaže: "Mi ovaj rat ne smijemo izgubiti, jer s obzirom na to što radimo, ne bi nam pomogao ni Bog, ni Poglavnik." Naravno da takvo što ne možete ni zamisliti, niti ćete ikada vidjeti. A zapravo, mogli ste vidjeti u ova protekla tri tjedna, i to u programu Hrvatske televizije (!), ali u njemačkoj TV-seriji "Naše majke, naši očevi", samo nije bila riječ o domobranima i ustašama, nego o pripadnicima Wehrmachta i  SS-ovcima. Dakle, Nijemci su o sebi i svojim povijesnim grijesima, o prirodi nacizma zapravo, napravili objektivnu, okrutno istinitu seriju. Mi niti možemo, niti hoćemo, pri čemu se ovo "htjeti" više odnosi na oportunizam koji omogućava miran život i nezamjeranje bilo "onima gore", bilo "onima koji će doći", nego na objektivnu nemogućnost.

         U takvim prilikama i ne treba posebno čuditi, ako se uvijek kada se želi začepiti usta onima koji se u Hrvatskoj usuđuju govoriti o antifašizmu i antifašističkim temeljima sadašnje države (jer, tako piše u hrvatskom Ustavu), potežu dva argumenta, zapravo dvije šuplje floskule. Prva: dosta nam je rasprava o prošlosti kojima se samo skreće pozornost javnosti od akutnih problema današnjice; okrenimo se onome što nas muči danas i tome kako ćemo živjeti sutra. I druga: dosta nam je rasprava o ustašama i partizanima; to mlade ne zanima. I jedno i drugo svojstveno je ne samo desnici, koja se voli predstavljati u ovčjem runu pučana, ili centrista, nego čak i ne malom broju onih od kojih bi trebalo očekivati razumijevanje za potrebu suočavanja s istinom o prošlosti.

         Te bi se dvije floskule mogle i svesti na zajednički nazivnik: svjetonazori u današnjem svijetu nikoga više ne zanimaju. Čak i ne postoje. Svjetonazor, ili ideologija (od toga pojma bježimo, jer – kao – podsjeća na komunizam) ustupili su mjesto interesu, a iza interesa valja se kao prijeteća lavina ne samo revizija povijesti koja je u Hrvatskoj (a i u susjednim zemljama, mada u različitom stupnju) nepovratno uzela maha, nego i obračun sa svima koji ne misle kao oni koji određuju sudbinom svijeta (u našem mikrokozmosu: sudbinom Hrvatske, a ne zavaravajmo se: to nije ni sadašnja, a neće biti ni buduća vlast). I to nije fraza, ni ustupak nekoj suludoj teoriji urote. Svjedoci smo, naime, koliko zanimljivog, toliko i opasnog fenomena: u ime demokracija, izraslih iz velike antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, istinskih demokracija, nastupaju snage koje su po motivima svojega djelovanja, a i po metodama što ih upotrebljavaju da bi svoje ciljeve pretvorile u realnost, sušta suprotnost demokraciji, snage što su sve bliže naci-fašizmu, odnosno totalitarizmu.

U takvome totalitarizmu koji se ogleda u stvaranju društva globalne kontrole svega i svakoga (a to smo mirno "progutali" uz opravdanje borbe protiv terorizma), u "glajhšaltovanim", a navodno slobodnim medijima, u obnavljanju kategorije "moralno-političke podobnosti" u vidu zagovaranja lustracije i borbe protiv navodnih ostataka komunizma, ideje i ideologije zaista ne igraju više gotovo nikakvu ulogu. U takvome totalitarizmu što sve više uzima maha ljudi koji misle postaju opasni, ljudi koji se sjećaju – još opasniji, a ljudi koji se usuđuju javno artikulirati i ono što misle, i ono čega se sjećaju, takvi su kandidati za listu za odstrel (u doslovnom, ili prenesenom smislu riječi – jer, radi se širom svijeta i jedno i drugo). Pokretačka je snaga "novog svjetskog poretka" što se širi ognjem i mačem, a s proklamiranim ciljem uspostavljanja demokracije i obrane ljudskih prava, želja za gospodstvom nad svijetom, za prekrajanjem svijeta "na svoj način", a sve zbog ostvarivanja što većih profita koji se slijevaju – kako broj stanovnika Zemlje raste – u sve manji broj džepova.

         I kada početkom lipnja ove godine nekadašnji Saveznici na obalama Normandije razviju svoje zastave, obilježavajući 70. obljetnicu invazije što je označila početak kraja Hitlerova tisućugodišnjeg Reicha, neće vjerojatno biti mnogo onih koji će shvatiti, ili htjeti priznati, da se pod tim istim zastavama pod kojima se nekad ginulo u borbi za slobodu i protiv zločinačkog totalitarizma, koji je – uz ostalo – provodio i suludi plan fizičkog istrebljenja cijelog jednog naroda, danas provodi malo, ali samo malo suptilniji plan i opet u osnovi totalitarnog uspostavljanja nadzora nad energentima o kojima ovisi budućnost svijeta i da se svijetu nameće jedan određeni model društveno-ekonomskih odnosa; bez obzira odgovarao on – takav kakav jest – specifičnostima ove ili one zemlje, ili stvarnim željama njezinih stanovnika, kao i bez obzira na to hoće li zemljama kojima se nameće donijeti stabilnost i prosperitet ili neće. Države se svjesno baca u unutarnju anarhiju, milijune ljudi (bez posebnog plana uništenja ovoga ili onoga naroda, to je istina) prepušta se umiranju od gladi i izlječivih bolesti, dok se milijuni i milijarde dolara i eura bacaju u projekte novih oružja i u "projektiranje svijeta" – ako treba i tim oružjem (pri čemu ginu deseci i stotine tisuća ljudi).

         Ima, istini za volju – barem zasad – i mislećih ljudi u mnogim zemljama, uključujući one koje su šampioni križarskog pohoda na današnji svijet, koji upozoravaju na prijeteću opasnost onoga što bismo mogli nazvati "demokratskim totalitarizmom", ljudi koji pokušavaju upozoriti na političko-medijske manipulacije globalnih razmjera čije su žrtve konzumenti informacija kojima je današnji prosječan čovjek doslovno zatrpan (da ne bi uspio ni razabrati, ni shvatiti ono što je bitno). Ali njihovi napori, a u redove takvih idu nedvojbeno i tvorci autentično antifašističke njemačke TV-serije "Naše majke, naši očevi", ostaju tek usamljeni glasovi. Ni oni, ni "zviždači", poput Asangea i Snowdena neće zaustaviti pohod novoga totalitarizma u kojemu od drugačije mislećih i njihovih institucija, kako se u kuloarima već prijeti i u Hrvatskoj, "neće ostati ni kamen na kamenu".

         Svjetonazor? Ne, nego interes što se ostvaruje kroz vlast. Vlast je sve. I profit što ga ona nosi. Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Na žalost.

Tekst je prenesen iz tjednika Novosti (www.novossti.com).