Skoči na glavni sadržaj

Tjera li Mrsić dugotrajno nezaposlene da budu socijalni slučajevi?

Jasminka Filipas

<p>Dugodišnja novinarka kojoj je specijalnost praćenje ekonomskih tema.&nbsp;</p>

tjera-li-mrsic-dugotrajno-nezaposlene-da-budu-socijalni-slucajevi-1310-1218.jpg

Umjesto temeljite analize stanja, ministar Mrsić je pisanje ZOR-a povjerio stručnjaku HUP-a

U Njemačkoj su centri za socijalnu skrb pokrenuli na tisuće tužbi protiv poslodavaca koji su isplaćivali male plaće jer su zbog takvih plaća mnogi bili prisiljeni tražiti socijalnu pomoć. Spor su dobili i sada će poslodavci koji su zakidali radnike centrima koji su ih tužili morati vratiti novac koji je kao razliku do socijalnog minimuma morala isplaćivati država.

A što znači biti siromašan u Njemačkoj, najbolje pokazuje podatak da se tamo siromašnima smatraju i oni koji si ne mogu kupiti automobil i otići na godišnji odmor. U ovoj se priči, objavljenoj u video-prilogu na internetskim stranicama Deutsche Wellea, u kontekstu izvještaja o sporazumu njemačkih socijaldemokrata i Angele Merkel oko formiranja nove Vlade, nigdje kao mjerilo siromaštva ne spominju hrana i stanovanje. Naprosto se podrazumijeva da to ljudi moraju imati ako i ne rade, a ako rade – od tog rada moraju moći i živjeti, a to onda znači imati i automobil i moći otići na godišnji odmor.

Zvuči vam kao znanstvena fantastika? I nama je, pogotovo kada smo shvatili da njemački socijaldemokrati inzistiraju da u koalicijskom sporazumu mora stajati i odredba po kojoj sat rada u Njemačkoj od 2015. ne može biti plaćen manje od 8,5 eura.

Merkel je pristala na zahtjev socijaldemokrata, i to ne samo zato jer drukčije nije mogla sastaviti Vladu nego i zato što je i sama shvatila da njezina politika u kojoj je godinama odbijala pristati na minimalnu satnicu, vodi sve većim izdvajanjima države za socijalu.

Pojedini domaći socijaldemokrati povremeno su znali javno postaviti pitanje o kvaliteti poslodavaca koji ne mogu isplatiti plaću veću od 2500 kuna, ali bi obično tu sva rasprava stala. A da bismo imali o čemu raspravljati, pokazuju i podaci koji su nedavno objavljeni u Jutarnjem listu (podatke je dala Porezna uprava), da čak 43 posto građana zarađuje ili prima mirovinu manju od 2500 kuna.

Primanja od oko 5500 tisuća kuna (koliko iznosi prosječna plaća), ili nešto malo više od toga, ima tek oko 18 posto građana, dok onih koji zarađuju više od 16.000 kuna ima samo 0,6 posto.

Jasno, pad primanja na ovako niske grane nije se dogodio samo za vrijeme ove Vlade. Dogodio se davno prije, a od 2009., otkako smo i službeno u recesiji, prati ga i stalni rast nezaposlenosti. Zato na hrvatskom tržištu jada, a ne rada, kako su to zgodno nedavno nazvali neki mediji, više nema nikakvih pravila: posao je sve teže dobiti bez obzira na razinu obrazovanja, a bijedna satnica lako se izračuna kada se pogledaju ovi prethodno spomenuti podaci.

Umjesto da se odmah na početku krize priznalo kako smo imali klijentelističko-koruptivnu državu, što su pokazale sve dosadašnje afere (mnogo toga još nije otkriveno, a ono što jest pokazuje, između ostalog, da se pod patronatom politike masovno izvlačio novac iz ministarstava i javnih tvrtki te da su neki poslodavci bili „uspješni“ samo zbog povezanosti s političarima) te da pored korupcije, kako pokazuje lista problema zbog kojih je Hrvatska nekonkurentna, imamo i problem s neučinkovitom javnom upravom, nestabilnom politikom (česte izmjene zakona, neučinkovito pravosuđe i drugo) te visokim porezima – u javnosti se već godinama ponavlja uvijek ista mantra kako investicija i opravka gospodarstva nema zbog prerigidnog radnog zakonodavstva koji je na spomenutoj listi problema tek na petom mjestu.

Da je javna uprava najveći problem, potvrdio je nedavno za Media servis i britanski veleposlanik u Hrvatskoj David Slinn. "Potencijalni investitori dolaze u Hrvatsku, ali i brzo odlaze kada naiđu na prepreke u županijama, općinama i gradovima", rekao je između ostalog Slinn, dodavši i kako se Zakonom o strateškim investicijama, kojim se želi spriječiti da načelnici općina, gradonačelnici i župani koče investicije – neće riješiti svi problemi na lokalnim razinama.

Radno zakonodavstvo je također moglo biti promijenjeno, ako ga je uopće trebalo mijenjati jer stranci koji već rade u Hrvatskoj ne traže njegovu promjenu, a i hrvatski radnici koji rade kod njih – uglavnom su prilično zadovoljni. No, ako ga je, ponavljamo, već trebalo mijenjati – ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić mogao je primijeniti drukčiju taktiku.

Umjesto da je njegovo ministarstvo napravilo temeljitu analizu stvarnog stanja na tržištu rada koja bi pokazala da vrlo velik broj ljudi u privatnom sektoru radi za minimalne plaće (i to kod poslodavaca koje mnogi političari vole isticati kao dobre poslodavce "jer daju kruh" – kao da ga besplatno dijele – desecima tisuća radnika)  te da prevladavaju vrlo nesigurni oblici rada i da sindikati vrlo slabo zastupaju one koji su zaposleni u privatnom sektoru, Mrsić je pisanje prijedloga novog ZOR-a povjerio stručnjaku Hrvatske udruge poslodavaca i time izazvao opći bijes u javnosti.

Spomenutu je analizu mogao dobiti i da je inspekciju rada, koju najavljuje od sljedeće godine, organizirao na samom početku svog mandata, a ne tek sada. U svakom slučaju, na jedan od ova dva načina, ministar si je mogao osigurati kvalitetne argumente za pregovore i s poslodavcima i sa sindikatima.

Umjesto toga, Mrsić je, kako je otkrio u nedavnom intervjuu Novom listu, za stol posjeo sindikate koji uglavnom zastupaju državne i javne službe (vrlo ih malo pokriva zaposlene u privatnom sektoru) i poslodavce da postignu konsenzus o promjeni ZOR-a. Dogovor, naravno, nije postignut, što je bilo i logično jer poslodavci zastupaju privatni sektor, a pregovaraju sa sindikatima koji zastupaju radnike koji su još barem donekle zaštićeni, što ne znači da su i svi pravedno plaćeni.

Tako imamo situaciju da medicinske sestre koje su tek počele raditi u bolnici sa smjenskim radom imaju istu plaću kao učitelji i nastavnici s 20 godina staža (kako tvrde zaposleni u školama – bez prijevoza oko 5500 kuna, dok resorni ministar tvrdi da je ta plaća 6137 kuna), da sudac početnik ima gotovo istu plaću kao profesor na fakultetu s 30 godina staža (prva je između 10.000 i 12.000 kuna, a druga 11.800 kuna) te da primjerice fizijatar ili dermatolog zaposlen u bolnici ima veću plaću od kardiologa koji radi u domu zdravlja ili profesora s najvišim stupnjem na fakultetu (profesori u trajnom zvanju – plaća je oko 13.200 kuna).

Kako tvrde pojedini sindikalisti, fizijatri ili dermatolozi s dežurstvima u bolnici mogu zaraditi između 15.000 i 16.000 kuna, dok liječnici obiteljske medicine i kardiolozi, pedijatri, ginekolozi, psihijatri i drugi specijalisti po domovima zdravlja, imaju plaću do 10.000 kuna. Objektivno, nisu plaće medicinskih sestara prevelike (u Njemačkoj bi, primjerice, mogle zaraditi i triput više), kao ni one liječnika  specijalista, ali je i očito da su profesori po školama ili docenti na fakultetima, koji ne uspiju zaraditi više od 6000 kuna, među onima koji imaju najniže plaće među visokoobrazovanima.

Mnogo je toga kod nas nelogično, pa i to da specijalizacija mladih liječnika traje šest mjesec (pritom dobivaju 75 posto osnovne liječničke plaće), a da svim drugim mladim ljudima koji su završili druge fakultete stručno osposobljavanje traje godinu dana i da su pritom donedavno (sada više nema novca ni za taj program), mogli zaraditi najviše 1600 kuna.

U već spomenutom intervjuu Mrsić je otkrio i kako nema pojma koliko zapravo ljudi radi preko Agencija za privremeno zapošljavanje, ali je bez ikakvih dvojbi krenuo u izmjenu zakona kojim se regulira rad preko takvih agencija, i to na štetu radnika. Takav rad bi ubuduće mogao trajati tri godine, a ako agencija radniku ne uspije pronaći posao, radnik je na čekanju bez plaće.

Ima ministar Mrsić još neugodnih iznenađenja jer u gomili zakona čiju je izmjenu pripremio nalazi se i onaj o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti. Njime ukida pravo na produženu naknadu za vrijeme nezaposlenosti (oni koji su na burzi dulje od godinu dana), čime ih tjera da htjeli – ne htjeli, postanu socijalni slučajevi.

Naime, tu je produženu naknadu uvela bivša Vlada u sklopu programa gospodarskog oporavka, s ciljem da se dugotrajno nezaposlene što dulje zadrži u ulozi aktivnog tražitelja posla. Uz simboličnu privremenu naknadu s burze, bilo im je i dopušteno da honorarno mjesečno mogu zaraditi do 2500 kuna. Na taj su način ostajali u svijetu rada te su bili prisiljeni odazvati se svakom pozivu Zavoda za zapošljavanje ne samo poslove koji bi se eventualno ukazali, već i za dodatnu edukaciju, javni rad i slično.

Prema Mrsićevu modelu, oni koji ne budu imali tu produženu naknadu ubuduće će moći tražiti socijalnu pomoć. A prvi uvjet za tu pomoć jest da oni koji je traže nemaju nikakve prihode u posljednja tri mjeseca. To onda isključuje i prihvaćanje povremenih i slabo plaćenih poslova, što dugotrajno nezaposlene gura u još dublji ponor u kojem će s vremenom izgubiti ne samo samopouzdanje, nego i stečena znanja i vještine.

Kao druga opcija ostaje im rad na crno od kojeg najmanje koristi imaju i tako zaposleni i država (ne uplaćaju se porezi i doprinosi i drugo).

Prisjetimo li se primjera koji smo naveli na početku teksta, jasno je koja će zemlja i dalje biti među najstabilnijima u Europi, dok će Hrvatska samo još dodatno "podebljati" broj onih koji su silom prilika završili na socijali.