Tko tu koga ucjenjuje?

Grčka ne ucjenjuje, Grčka se oduprla višegodišnjoj ucjeni što je za nju imala pogubne posljedice. I postala tako potencijalni primjer za ne mali broj evropskih zemalja. Još malo, pa će se netko sjetiti parole "Proleteri svih zemalja, ujedinite se", ili početnih riječi Internacionale "Ustajte, prezreni na svijetu . . ."

"Njemačku se ne može ucjenjivati", rezolutno se oglasio odmah po formiranju nove grčke vlade, berlinski ministar financija Wolfgang Schaueble. I nitko nije ni primijetio da je Nijemac prisvojio pravo da govori u ime Evropske unije, jer spor - ako se to tako može nazvati - postoji između vlade Aleksisa Ciprasa i Unije, a ne između Atene i Berlina. Istina je, Njemačka je jedna od najutjecajnijih i vjerojatno ekonomski najmoćnija članica Unije, ali to joj ipak ne daje pravo govoriti u ime svih 28 zemalja članica evropske integracije. No, rekosmo, to je prošlo nezapaženo, kao posve normalno, napokon sjetimo se samo kako hrvatski mediji vole tepati kancelarki Merkel kao "najmoćnijoj političarki svijeta". Pa zašto si onda Wolfgang Schaueble, njezino "drugo ja", kada je u pitanju tvrdo zastupanje politike štednje pod svaku cijenu kao rješenja ekonomsko-financijske krize, ne bi mogao dozvoliti i ovakav, što bi Krležin barun Lenbach rekao, "Formfehler" (grešku u formi, odnosno načinu ponašanja).

Ima, međutim, još jedan aspekt izjave njemačkog ministra financija koji naprosto traži da mu se pokloni više pozornosti. "Njemačku se ne može ucjenjivati", rekao je on, nakon što je novi grčki premijer, u skladu sa svojim predizbornim obećanjima, prekinuo razgovore s famoznom trojkom (Evropska komisija, Evropska središnja banka i Međunarodni monetarni fond) o načinu otplate dosadašnjih dugova i - o ulasku u nove, kako bi se mogli vratiti stari. Ne, rekao je Cipras, odnosno njegov u Sjedinjenim Državama školovani i "atestirani" ministar financija, Grčka više neće surađivati u provođenju neprovedivog programa, programa koji ju je bacio u bijedu, ali je spremna na odvojene razgovore i s Evropskom komisijom, i s Evropskom središnjom bankom i s pojedinim članicama Unije. Primjećujete: nedostaje Međunarodni monetarni fond, što znači Sjedinjene Države. I tu se odmah javlja Njemačka i kaže: "Nas se ne može ucjenjivati." A s kojim pravom to kaže?

Godinama Njemačka je, kao čelna zemlja Evropske unije, ucjenjivala Grčku, namećući joj kroz "trojku" sve teže uvjete otplate dugova, sve rigoroznije mjere štednje. Da je pri tome rastao broj nezaposlenih, da je sve više Grka zbog nemogućnost otplate dugova doslovno završavalo na ulici, da je dramatično porastao broj samoubojstava (za više od 50% u samo nekoliko godina), da oko 40% djece živi ispod granice siromaštva, sve to arhitekte politike štednje nimalo nije zanimalo. Pa, kada su Grci u nevolji još više stegnuli remen, za nagradu im je obećana mogućnost - pogađate već - novoga zaduživanja. I tu dolazimo do srži problema.

Financijski centri moći, jer oni su ti koji kroje evropsku, ali i svjetsku politiku, svjesno su u odnosu na siromašne, odnosno siromašnije članice Evropske unije vodili politiku "gušenja kreditima", dakle: davali su zajmove šakom i kapom. Sličan se scenarij, samo usput da primijetimo, svojedobno primjenjivao i u odnosu na jugoslavensku federaciju. Živeći na kredit siromašni, odnosno manje razvijeni članovi Unije malo-pomalo došli su u klasično dužničko ropstvo. Da bi mogli dalje živjeti, bili su upućeni na injekcije financijske pomoći od bogatih koji su onda, naravno, diktirali i način života onih koji pomoć primaju. Njemačka, što zbog vlastitih interesa (njemačka privreda usred krize iznimno dobro stoji), što uslijed nedostatka vizije i sposobnosti dugoročnog sagledavanja stvari, slijepo je ustrajavala na štednji pod svaku cijenu kao jedinom, spasonosnom lijeku za krizu koja je tresla cijeli Stari kontinent, ali osobito bolno njegov manje razvijeni jug.

Na toj osnovi razvio se najprije antagonizam obespravljenih i poniženih "južnih Evropljana" (a nisu u pitanju samo Grci) prema bogatom Sjeveru, osobito prema Njemačkoj. A potom na plodnome tlu krize i sve akutnijeg siromašenja i gubljenja ne samo nacionalnog suvereniteta, nego i dostojanstva, iznikle su stranke čiji se program mogao sažeti u jednoj riječi: "Ne!". Siriza se pojavila doslovno ni iz čega, da bi na nedavnim izborima za samo dva zastupnička mjesta promašila apsolutnu većinu u parlamentu. Podemos (Možemo) u Španjolskoj koji je prošle subote usred Madrida organizirao zaista impresivni skup svojih pristaša od kojih mnogi govore: "S kapitalizmom je gotovo", već danas u anketama vodi u odnosu na vladajuću konzervativnu stranku. A izbori su ove godine. Što se događa u Grčkoj i sa Grčkom s pozornošću prate u Portugalu, ali i u Italiji, pa i Francuskoj (a i u samoj Njemačkoj stranka Ljevice likuje, jer Siriza ide kursom koji odgovara njezinim idejama).

Dotle Cipras ne gubi vrijeme. Svoju lijevu opredijeljenost demonstrirao je time što je kao prvi čin što ga je obavio u svojstvu predsjednika vlade, položio cvijeće na mjestu strijeljanja 300 pripadnika Pokreta otpora (dobrim dijelom komunista) u vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu. Potom je "otpilio" trojku i zatražio odvojene razgovore sa svima koji bi trebali imati neku ulogu u vraćanju dugova, a na stolu je i dalje njegova ideja o dužničkoj konferenciji. Potom je na konferenciji EU ministara vanjskih poslova upravo grčko protivljenje ublažilo rezoluciju kojom se htjelo najaviti nove sankcije protiv Rusije (pa se ostalo na formuli o "novim akcijama", što je posve nedefinirano). U Grčkoj počeo je zapošljavati ljude i ublažavati rezove na polju socijale zbog kojih su prosječni Grci do sada doslovno grcali. Zapadna Evropa u njegovom se liku suočava s fenomenom što ga je licemjerni Zapad koji voli za sebe reći da je demokratski, gotovo već i zaboravio. Cipras je, prema svemu sudeći, političar koji je prije izbora govorio ono što je mislio, a koji - nakon što je na izborima osvojio vlast - počinje provoditi ono što je najavljivao. Samo to.

I to je ta ucjena koju njemački ministar financija s indignacijom odbija. Ne razmišljajući pri tome da Grčkoj ostaje i posljednji izlaz - da proglasi bankrot i prestane vraćati dugove. Budući da državni bankrot nije isto što i bankrot pojedinca, ili tvrtke, Grčkoj se u tome slučaju ništa neće dogoditi. A da će naći izvore za financiranje toliko potrebnog uvoza i povećavanje proizvodnje, to je više nego sigurno. Jer, Njemačka (ipak) nije Evropska unija, a Evropska unija je daleko od toga da bi bila cijeli svijet.

Grčka ne ucjenjuje, Grčka se oduprla višegodišnjoj ucjeni što je za nju imala pogubne posljedice. I postala tako potencijalni primjer za ne mali broj evropskih zemalja. Još malo, pa će se netko sjetiti parole "Proleteri svih zemalja, ujedinite se", ili početnih riječi Internacionale "Ustajte, prezreni na svijetu . . .". Što nema nikakve veze s komunizmom, ali itekako ima veze s pravima radnika i ljudskim dostojanstvom, što su kategorije na koje su neki moćnici očiti zaboravili. Sada će se sjetiti. Morat će.

Tekst je objavljen u tjedniku Novosti