Skoči na glavni sadržaj

Tomislav Karamarko / U svoja četiri zida

u-svoja-cetiri-zida-2034.jpg

Kako stvari stoje, uskoro bi nam gaće mogao krojiti čovjek čije lice zasja na spomen Kevine jame, koji grmi o povratku Bleiburga pod državno pokroviteljstvo, bulazni o jugofiliji i komunjarama, lustraciji, protivi se istospolnim obiteljima, tuče se s Titovom bistom, izdaje zapovijedi da se javno ima štovati Tuđmanovo djelo i Šuškova doktrina, a u svoja četiri zida smijemo piliti što hoćemo
Foto: FaH / Denis Cerić

MALI TOMICA Zlosretni je slučaj i podrugljiva ironija sudbine htjela da je malom Tomici pupčana vrpca prerezana 25. svibnja, na njemu valjda najomraženiji datum od svih 365 dana u godini. Na taj dan 1959. godine, kada je ugledao svijet u Zadru, po njemu - komunistički diktator i jedan od najvećih zločinaca svih vremena rođen, doduše u Kumrovcu, slavio je 67. rođendan. Ni ne sluteći da će mu taj zlotvor, bjelosvjetska protuha, hulja i hohštapler u srednjoj životnoj dobi postati opsesija i okosnica političkog djelovanja, iako više od 30 godina obitava u zemlji sjenki, mali Tomica bezbrižno raste u Kruševu kod Obrovca.

TOMICA U ŠKOLI Lako moguće budući premijer države koja tada nije ni postojala, Tomica je, nesvjestan toga, loptu naganjao i koljena krvavio na igralištu u Kruševu, gdje je završio osnovnu školu. S obitelji se preselio na zagrebačku Peščenicu, gdje je završio srednju školu, a potom i diplomirao povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Otac mu je bio među preživjelima s Križnog puta, pa je i ta činjenica vjerojatno utjecala na odabir studija. Privržen vjeri, u mladim je danima pjevao u Katoličkom zboru MI. Optužen od komunističkih vlasti za širenje kleronacionalizma, 1982. ostaje bez pasoša, koji mu je vraćen 1989. godine.

KAD NARASTEM, BIT ĆU FRANJO U Državnom arhivu 1987. godine zapošljava se kao arhivist povjesničar na odjelu za Kaptolski depozit. Aktivan je u osnivanju zagrebačke podružnice Hrvatske demokratske zajednice 1989. godine, kao i u pripremama prvih višestranačkih izbora. Srčani angažman kapitalizirao je mjestom šefa kabineta predsjednika Vlade Josipa Manolića, nakon izborne pobjede HDZ-a 1991. godine, a zatim i premijera Franje Gregurića. Anali bilježe da je 1993. postavljen za načelnika Policijske uprave zagrebačke, a razdoblje od 1996. do 1998. provodi na dužnosti pomoćnika ministra unutarnjih poslova. I tada još ne znajući da u njemu čuči budući Franjo Tuđman, da vjerojatno nasljeđuje Manolića, Gregurića, Matešu, Račana, Sanadera, Kosor, Milanovića...

STIPIN TOMO Prije odlaska u PU zagrebačku kratko se zadržao na mjestu šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Sabora Stjepana Mesića. Vodio mu je i izborni stožer u predsjedničkoj kampanji 2000. godine, nakon čega postaje njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Razišli su se brzo, za dvije godine. Nekad bliski suradnici, puni međusobnog povjerenja, danas su ljuti protivnici koji ne biraju riječi jedan za drugoga. Mesić će danas za Karamarkovu najavu borbe protiv jugofila i jugonostalgičara te zagovaranje lustracije i Bleiburga reći da je to teško bulažnjenje koje prolazi samo među njegovim članstvom. Poseban boj vode oko antifašizma – Mesić, koji se upire dokazati kako država dopušta da ta tekovina padne u zaborav, i Karamarko, kojega vrijeđa kada mu kažu da je antifašist. Posebno je Mesiću stao na žulj izjavom da bi, da je predsjednik države, s Pantovčaka izbacio bistu Josipa Broza Tita. "Karamarko je bio moj šef kabineta dok sam obnašao dužnost predsjednika Sabora, a vodio je i izborni stožer uoči predsjedničkih izbora godine 2000. I to je bio jedan drugi Karamarko, mada je i tada bila primjetna doza nerazumijevanja zbivanja iz naše novije povijesti. Tako da ja zaista s punim pravom mogu reći kako sam se u gospodinu Karamarku razočarao, ali sam iz toga i naučio. A naučio sam u prvome redu to, da on nije ništa naučio, niti je, čini se, sposoban išta naučiti, dapače da svojim neznanjem i uskogrudnošću izravno šteti interesima države, predstavljajući Hrvatsku takvom kakva ona nije, niti kao članica ujedinjene Europe smije biti", strahuje Mesić od Karamarka na čelu države.

TAKO JE ZBORIO KARAMARKO 2000. U nizu intervjua koje je kao predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost 2000. godine dao, ne biste vjerovali, Feral Tribuneu, Karamarko je kao danas ljuti zagovaratelj lustracije i iskorjenjivanja mrskih mu udbaša nadugo i naširoko objašnjavao svoj koncept ustroja tajnih službi oko kojeg je bio u sukobu s tadašnjim ravnateljem HIS-a Ozrenom Žunecom. O desetogodišnjoj vladavini Franje Tuđmana ne trepnuvši, u dahu je u diktafon Ferala izgovorio: "Među indikativne segmente društva, koji bitno određuju njegovu demokratičnost i slobode u društvu, spada i način organiziranja i djelovanja obavještajne zajednice, takozvanih tajnih službi, koje napokon trebaju prestati biti tajne i postati transparentne, osim u dijelu specifičnih načina obavljanja svojega posla. Znamo da smo u proteklih deset godina i u tom dijelu organizacije države i društva bili u devijantnoj situaciji, jer su tajne službe bile organizirane primjereno autokratskoj vlasti, koja je k tome baštinila boljševički način organiziranja tajnih službi. Bili smo svjedocima brojnih zloupotreba obavještajne zajednice, čije je djelovanje bilo podređeno interesima jedne stranke, pojedinim njezinim frakcijama i pojedincima koji su ih predvodili. Ti repovi boljševizma i autokratskog upravljanja tajnim službama vuku se do danas i mi ih moramo konačno presjeći, jer one ne smiju više biti u funkciji represije i zastrašivanja građana, nego moraju djelovati u granicama svojih ustavnih ovlasti u zaštiti državne i nacionalne sigurnosti". Ima još, sačuvaj Bože i zakloni: "Ovlasti koje je imao predsjednik Tuđman u području djelovanja tajnih službi bile su pretjerane, autokratske i primjerene totalitarnom sustavu, i jasno je da ih se mora radikalno smanjiti i prilagoditi parlamentarnoj demokraciji." 

Na spomen udbaša i lustracije Karamarku danas udari pjena na usta i vjerojatno je spreman provesti je dekretom, trenutačno, čim podnese premijersku prisegu, no, kao arhivist bi trebao znati da, avaj, postoje i novinske arhive, a one otkrivaju da je 2000. godine u druge gusle Feralu guslao: "Moram priznati da sam i sam pobornik koncepta preobrazbe obavještajne zajednice njihovom adaptacijom u hodu. To znači da se njihova preobrazba k djelovanju primjerenom demokratskim društvima mora događati s istodobnim održavanjem vitalnih funkcija sustava. Mi nismo mogli podvući crtu i reći da službe više ne postoje, da nitko u njima ne valja i da od tog i tog datuma počinjemo izgrađivati nešto novo".

STIGLA JE I 2004. Sada već kao privatni poduzetnik, koji je napustio špijunske vode, ponosni je vlasnik tvrtke Soboli d.o.o., koja se bavi sigurnosnim konzaltingom i business intelligenceom. Prozivalo ga se za sukob interesa jer je radio s nekim državnim tvrtkama, a sporan je bio i angažman s EPH-om, za koji je radio "sigurnosnu arhitekturu zgrade u Koturaškoj". Tamošnji novinari sumnjali su da je gazda Nino Pavić od Karamarka naručio njihovo prisluškivanje.

TOMICA 007 Baškarenje po poduzetničkim vodama nije bilo duga vijeka. Protuobavještajnu agenciju preuzima 2004., a 2005. godine vlasnički izlazi iz Sobolija. Premda bez stranačke iskaznice, ondašnji premijer Ivo Sanader kao asa iz rukava dovlači ga na mjesto ministra unutarnjih poslova 2008. godine, kada su u kratkom vremenu u centru Zagreba ubijeni Ivana Hodak, Ivo Pukanić i Niko Franjić. Procesi su provedeni, izvršitelji zbajbočeni, naručitelji i dan-danas neotkriveni. Na istoj dužnosti ostaje i u Vladi Jadranke Kosor koja mu važno uručuje iskaznicu HDZ-a 2011., ne znajući da će je upravo taj čovjek već iduće godine izbaciti iz stranke.

Za SDP-ovce, posebno Slavka Linića (doduše, i on sada bez stranačke iskaznice) bio je to "špijunčina Karamarko" kojega su teretili da im tovari na vrat gospodarske afere, od Rijeke do Koprivnice.

KAKO TOMICA ZAMIŠLJA POLITIKU Tračevi kažu da ga u stranci poskrivećki zovu Mrmi, jer stalno nešto nerazgovijetno mrmlja sebi u bradu. Na stranački tron je zasjeo istoga dana u svibnju 2012. godine, kada i njegov imenjak Nikolić u predsjedničku fotelju u Srbiji. Jedno veliko predizborno obećanje s unutarstranačkih izbora već je prekršio. Stranačke je drugove prevario obećavši im da će izbore po modelu "jedan član, jedan glas" sazvati već za godinu dana, nakon lokalnih izbora. Naravno, nije. Objasnio je da stranka ima druge prioritete.

Danas vodi stranku osuđenu za neviđenu korupciju i krađu državnog novca. Na sreću, ima Zorana Milanovića, koji ga biračima svesrdno gura na mjesto prvog čovjeka u državi. Unatrag dva mjeseca Karamarko je uspio izgubiti i mjesto najnepopularnijeg političara u državi. Milanović se jako trudio.

Unatoč tome što se Karamarku ozari lice na spomen Kevine jame, grmi o povratku Bleiburga pod državno pokroviteljstvo, potpisuje referendum protiv ćirilice, bulazni o jugofiliji i komunjarama, lustraciji, protivi se istospolnim obiteljima, tuče se s Titovom bistom, iz taktičkih razloga prima plaću tamo gdje se ne pojavljuje na poslu, izdaje zapovijedi da se javno ima štovati Tuđmanovo djelo (da, onog totalitarnog i autokratskog boljševika) i Šuškova doktrina, a u svoja četiri zida možemo piliti što hoćemo – e, unatoč svemu tome, taj će nam čovjek, kako stvari stoje, uskoro krojiti gaće. Hvala Zoranu Milanoviću. Kaptolu pogotovo. Nešto malo zasluga ide i Karamarkovoj družici Ani Šarić, koja ga je uspjela natjerati da se uslika s napuštenim kučićima i mačićima, uz grimasu koja bi valjda za potrebe fotografije trebala glumiti osmijeh. S ozbiljnim i učinkovitim programom eventualne HDZ-ove vlade ionako ne računamo.

JEDNA PURA, DVA PANDURA Tako politički nekorektni zlobnici, s jakim seksističkim prizvukom (poveli smo se za našim predsjednikom, od najboljeg među nama smo učili), brojalicom iz kultne Babajine Breze ilustriraju predsjednički aranžman Kolinde Grabar Kitarović s Karamarkom i Milijanom Brkićem Vasom, obojicom duboko ukorijenjenim u policijskom i obavještajnom miljeu.

Ipak, Stjepan Mesić posredno će svom bivšem suradniku odati priznanje na izboru predsjedničke kandidatkinje: "Bila je dobra ministrica vanjskih poslova, ja sam je poslao u Washington kao veleposlanicu, sama je izborila svoju poziciju u NATO-u, nije sudjelovala ni u jednoj aferi, nema iza sebe nikakvih repova. Jedino što joj može škoditi je da je podrže radikalni elementi u HDZ-u, ili neofašističke grupacije. U svakom slučaju, aktualnom predsjedniku bit će ozbiljan konkurent i mislim da on ne može sasvim mirno čekati izbore". A Kolinda Grabar Kitarović karta je na koju je Karamarko stavio sve, ponajprije svoju političku karijeru. Ona je ulog iz kojeg će biti razvidno iscrpljuje li se njegova politička taktika na nedolasku na radno mjesto u Sabor ili je ipak u stanju sagledati širu sliku. Ona mu je ulaznica na veliku scenu. Zavjesa pred Kevinom jamom i Bleiburgom. Dilema svih dilema u ovom trenutku glasi - hoće li se gospođa Grabar Kitarović zadovoljiti samo rolom stranačkog smokvinog lista ili je ipak veća igračica i od šefa stranke i od šefa države. Obojica će ubrzo saznati. A nama se ionako ništa ne mijenja, nama je potpuno svejedno, neovisno o ishodu - mi dobivamo isto. Zato ćemo samo nezainteresirano gledati utakmicu i grickati kikiriki.

14. LIPNJA 2016. - UPDATE! Danas je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa odlučilo da je Tomislav Kramarko bio u sukobu interesa kada je njegova supruga Ana (Šarić) Karamarko ugovarala suradnju, a potom i surađivala s MOL-ovim lobistom Josipom Petrovićem. Tomislav Karamarko potom je podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade. Da, potpredsjednika, jer nakon izbora u studenome 2015. ipak nije postao premijer. U pregovorima s Mostom to je mjesto ustupio Kanađaninu Tihomiru Oreškoviću. I dalje je, međutim, na čelu HDZ-a.