Trumpov Eichmann u Rovinju

trumpov-eichmann-u-rovinju-6597.jpg

„Ako objašnjavate, gubite, a naši su glasači htjeli osjetiti što znači biti Amerikanac, što znači pobijediti i što to znači biti na pravoj strani.“ Bilo koja pristojna osoba da je ovo javno priznala, od srama se više ne bi smjela pojaviti na licu zemlje. Parscale se, međutim, ne samo usuđuje izgmizati, nego se besprizornošću takve rabote još i hvali
„Ako objašnjavate, gubite, a naši su glasači htjeli osjetiti što znači biti Amerikanac, što znači pobijediti i što to znači biti na pravoj strani.“ Bilo koja pristojna osoba da je ovo javno priznala, od srama se više ne bi smjela pojaviti na licu zemlje. Parscale se, međutim, ne samo usuđuje izgmizati, nego se besprizornošću takve rabote još i hvali
Foto: 
Dani komunikacija.com.hr

U Rovinju je neka nepojamna nalarfana budala nalazila da to što je vodila ili vodio Trumpovu kampanju – samo zato što je kampanja bila "pobjednička" – predstavlja stvar za hvaliti se, a neki domaći likovi iz bajke su nalazili da je dobra i normalna ideja dovesti hrpu ljudi da mirno i šutke, bez ikakve kritičke distance u polumraku kongresne dvorane slušaju tu budalu

Sva sreća pa u posljednja 24 sata nije bilo nikakvih posebnih vijesti. Dobro, možda je malo počeo treći svjetski rat. Atlantida izronila na površinu Atlantika nakon tuce milenija potopljenosti. U Rovinju je neka nepojamna nalarfana budala nalazila da to što je vodila ili vodio Trumpovu kampanju – samo zato što je kampanja bila „pobjednička“ – predstavlja stvar za hvaliti se, a neki domaći likovi iz bajke su nalazili da je to dobra i normalna ideja dovesti hrpu ljudi da mirno i šutke, bez ikakve kritičke distance u polumraku kongresne dvorane slušaju tu budalu koja misli da mu je "pobjednička" Trumpova kampanja pozitivna referenca u CV-u.

I nitko ni da ga najuri, ni da baci trula jaja na njega, ni da ga potegne za zulufe dok cvili i jauče – ne, ništa konstruktivno, svi samo sjedili i pažljivo upijali.

Samo sam jednu od ove tri nadrealne vijesti iz nesvijesti upravo izmislio.

Da pojasnim potonju: Jutarnji je izvijestio o jučer održanom predavanju u sklopu Dana komunikacije u Rovinju izvjesnog Brada Parscalea („voditelj digitalnog dijela Trumpove pobjedničke predsjedničke kampanje i upravitelj njegove kampanje za reizbor na mjesto američkog predsjednika u 2020. godini“).

Kužimo li da prizor zapravo spada u fenomenologiju banalnosti zla?

Što je zagelirani kravataš Parscale ako ne Eichmann?

Pa kaže: "'Mi u kampanji nismo objašnjavali kompleksne geopolitičke odnose između Meksika i SAD-a te zašto Trump smatra da se između tih država treba sagraditi zid. Mi smo im rekli da ćemo napraviti zid', rekao je Parscale. „Ako objašnjavate, gubite, a naši su glasači htjeli osjetiti što znači biti Amerikanac, što znači pobijediti i što to znači biti na pravoj strani.“

Bilo koja pristojna osoba da je ovo javno priznala, od srama se više ne bi smjela pojaviti na licu zemlje. Parscale se, međutim, ne samo usuđuje izgmizati, nego se besprizornošću takve rabote još i hvali.

Za njega, naime, nije pitanje što je radio u smislu svrhe posla, kome ili čemu je radio kampanju, nego je jedino pitanje kako ju je odradio u zanatskom smislu. Kao i cijelom časnom skupu: nikome u toj kongresnoj dvorani nije, izgleda, dovoljno smetalo što je obavljeni posao kojem aplaudiraju u svojoj naravi zločinački, plaćeničko zločinaštvo, jer je asistiranje Trumpu da dođe na vlast sudioništvo u obliku zločina prema čovječanstvu.

Nitko, izgleda, nije imao riječ prigovora ni na služenje kao sredstvom za taj i takav cilj poglupljujućim, zaglupljujućim manipulativnostima tipa "ako objašnjavate, gubite" i pucanja na proizvodnju niskih, slaboumničkih (nacionalističkih) emocija.

Ne, evo, ni riječi o tome, ne čitamo da je išta od toga problematizirano u velebnom rovinjskom hotelu. Jedino što je okupljenima predstavljalo temu –  te osnovu da Parscale uopće bude uvaženi uzvanik i govornik kojem se aplaudira i od kojega se uči – činjenica je da se kampanja pokazala "pobjedničkom", za valjda skinuti neke djelotvorne marketinške tehnike. Redukcija na respekt za uspjeh posla prethodi ikakvom problematiziranju naravi posla.

Max Weber opisao je ulogu protestantske etike u genezi duha kapitalizma, s luteranskim obratom koji svjetovni, materijalni prosperitet veže kao odraz osobne vrline ("vrednovanje ispunjenja dužnosti u svjetovnim poslovima kao najvišeg oblika koju bi moralna aktivnost pojedinca mogla poprimiti"). Umjesto redovničkog života – koji da je proizvod sebičnosti u napuštanju dužnosti ovoga svijeta, izvlačenja od svjetovnih obaveza – reformacija traži okretanje privređivanju, stjecanju, ali ne kao van-etičkom faktu, nego kao mjeri morala

Kapitalizam je za Webera čedo ne politike ni ekonomije, nego puritanske religije, zato što mu u srži leži obrtanje smisla rada: kad ne radimo više da bismo proizveli što trebamo, već rad postaje sam sebi svrha.

Jedna od ranih taktika za povećati produktivnost radnika bila je povećati im nadnicu (po logici da bi bili motiviraniji na više sati ako im se sat rada više isplati), ali to nije upalilo: radili su manje, a ne više. Zato što bi za kraće vrijeme zaradili onoliko koliko im je bilo potrebno (svrha po defaultu; Weber to zove "tradicionalizmom"), a nisu se sjetili pomisliti: zapravo bi nam svrha trebala biti maksimalizirati zaradu, steći što više, jer mora se htjeti imati što više i točka.

U rano doba kapitalizma, teško je bilo naći radnu snagu koja bi razmišljala kapitalistički (kad "ekonomsko stjecanje nije više podređeno čovjeku kao sredstvo zadovoljavanja njegovih materijalnih potreba") – pa tu uskače protestantska etika: "šanse za nadilaženje tradicionalizma su najveće na temelju religioznog odgoja". Onog aspekta da religija zadovoljenje dužnosti gleda kao samosvršno. "Vocatio je na tradicionalnom latinskom značio božanski poziv na svetački život, osobito u samostanu ili kao svećenik. Ali sada je, pod utjecajem te dogme, život u svjetovnom zvanju Lutheru počeo imati istu konotaciju." Čovjek je na svijetu da bude upregnuti konj; posvećivanje toga da "obavlja posao tako kao da je on apsolutno svrha samome sebi, 'poziv'".

Kalvinistička doktrina o predestinaciji uči da će Bog spasiti izabranu manjinu predodređenih za blaženstvo i svetost, u prokletstvo bacajući ostale, predodređene svojom pokvarenom ljudskom prirodom za nepopravljive grešnike. Kako uspjeh u poslu i stjecanju dobara biva vezan uz etičku vrlost puritanskog tipa (čednost, šparnost, marljivost, poslovnost), postaje i jedan od bitnih znakova izabranosti, tendencije svetosti, rođenosti s Božjim blagoslovom, nasuprot čemu je sirotinja očito sama kriva za svoje stanje, u grešničkom pomanjkanju bogomdanih vrlina ("God helps those who helps themselves", "Pull yourself up by your bootstraps" – etos sposobnosti uspješnog oslanjanja na samog sebe kao lakmusa Božjeg odobravanja osobe). "Kada sam zaposlen, imao sam jednog zaposlenika, sebe i budžet od nula dolara", razmeće se tako i Parscale obaveznim nabožnim tonom.

Destilirani duh kapitalizma Weber pronalazi u "filozofiji škrtosti" Benjamina Franklina – čuvenog Domovine oca, ali i sina strogog oca kalvinista – koji objavljuje priručnik za bogaćenje (Necessary hints to these that would be rich, 1736.), sa savjetima i opomenama tipa da je vrijeme novac (pa onaj tko bi mogao tog dana zaraditi 10 šilinga, a zaradi samo 5 i ostatak dana u birtiji potroši 6 penija, zapravo je "potrošio, ili bolje rečeno bacio, pet šilinga uz to"), da onaj tko beskorisno potroši jedan srebrnjak dnevno, godišnje potroši beskorisno 6 funti, a zbog samooplođujućeg potencijala novca efektivno gubi 100 funti, i sl.

Franklin Weberu dođe kao prototip sekularizirane protestantske etike: taj čovo nije više praktično religiozan, mimo samoodređenja u bezbojnom deizmu, ali ostao je u njemu zagriženo internaliziran baštinjeni jezgreni religijski etos.

A zato što se u Novom svijetu radilo o difoltnom kodeksu svakodnevnog morala dominantne društvene skupine, kapitalistički duh se baš u Americi najbolje i primio – otrgavši se od izravne vezanosti uz religiju, ali ostavši jezgreno usidren u njoj, u puritanskom mentalnom obzoru.

Franklinov priručnik zvuči naglašeno utilitaristički, s praktičnim savjetima, prividno kao da su sve vrline preporučljive samo zato što su dobro ulaganje i donose dugoročnu korist, no prisutni su momenti koji ga izdaju. Recimo – podvlači Weber – "okolnost da on svoje prepoznavanje korisnosti vrline pripisuje božanskom otkrivenju, koje je bilo namijenjeno da ga vodi po putu pravednosti". Ili da istura citat iz Biblije utuvljivan mu od oca čitavo djetinjstvo: "Jesi li vidio čovjeka vična poslu svom: takav ima pristup kraljevima i ne služi prosjacima."

Ono što je tu bitno je da Franklin, unatoč prividu utilitarističkog tona, zapravo nastupa kao moralist, vođen je osobitom etikom – onom u kojoj je "iznad svega ideja dužnosti pojedinca prema povećanju svoga kapitala, a za koju se pretpostavlja da je svrha sama po sebi". Nije puko pitanje poslovne racionalnosti, nego "radi se o etosu". Zakazanje u bogaćenju "ne tretira se kao glupost, nego kao zanemarivanje dužnosti". Zarađivanje novaca nije samo do imanja više novaca nego "rezultat i izraz vrline i znanja u pozivu; i ta vrlina i znanje su, kao što sada nije teško vidjeti, stvarni Alfa i Omega Franklinove etike".

Dužnost u svom pozivu je, kaže još Weber o Franklinovoj etici, "obveza koju bi pojedinac trebao osjećati i osjeća prema sadržaju svoje pozivne aktivnosti, bez obzira u čemu se ona sastoji, osobito nije važno izgleda li ona površinski kao korištenje svoga osobnog talenta, ili samo svoga materijalnog imetka (kao kapitala)". 

To je to: banalnost zla.

Webera treba nadograditi spoznajama kasnijeg 20. stoljeća – naime, da se Arendtičin koncept smješta u istu tu strukturu svijesti. Na suđenju u Jeruzalemu Eichmann se branio obranom vojnika koji je učinio što je učinio ("arhitekt holokausta") čisto po službenoj dužnosti.

Kad su ga pitali zašto je podavio milijune, rekao je "ništa osobno, samo sam slijedio naredbe". On je bio samo vojnik, nije ni o čemu odlučivao. Nije on sad išao sa svoje strane problematizirati kompleksne geopolitičke odnose. Puki veliki logističar.

Genocid je naprosto bio njegov posao, a što se kaže: nijedan pos'o nije sramota. Ako se revno angažirao na genocidu – čak i preko tražene norme – to ipak (istinu je rekao braneći se) nije bilo iz nekog revnog krvoločništva: naprosto se radilo o čovjeku s izraženim mentalitetom dobrog, savjesnog zaposlenika, od onog udvorničkog tipa koji prebacuje normu zato što strasno žudi biti potapšanim po ramenu od strane nadređenih – jer su ga učili da se respekt i vrlina kriju u samoj činjenici savjesnog, dobrog i uspješnog obavljanja posla koji ti je povjeren, svoje pozivne aktivnosti bez obzira u čemu se ona sastoji – i posljedično biti društveno promoviranim, zadobiti status unutar svog socijalnog okruženja.

Samo to i jedino to je u njegovom životu predstavljalo vrijednost (za razliku od tričarija poput života nekih tamo Juden, koji su, i to je ono glavno, ne u njegovoj osobnoj nego u kolektivnoj savjesti sredine bili otpisani kao bezvrijedni). 

Strelovit uspon: 1932. primljen je za SS-ovca, '33 postaje Scharführer, '34 prelazi u Sigurnosnu policiju, '35 je unaprijeđen u Hauptscharführera, '37 u Untersturmführera, '38 u Obersturmführera (a dobio je i funkciju vođenja Centralnog ureda za židovsku emigraciju), '39 u Hauptsturmführera (uz funkciju vođenja Centralnog ureda za sigurnost), '40 u Sturmbannführera, '41. u Obersturmbannführera.

Zar čovjeku zaraženom takvim alpinizmom može na pameti biti išta doli vlastitog statusa u karijernoj piramidi? A '42 je dobio i tu ultimativnu funkciju "Transportnog Administratora". Zapovijed koju je dobio bila je ona o Konačnom rješenju, i nije bilo njegovo da kritičkim okom preispituje zapovijedi. 

"Ima ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu", reći će Ilija Čvorović – i zbilja, nije nam bilo potrebno upoznati Eichmanna u Budimpešti '44, na vrhuncu djelotvornosti, da bi nam bio poznat onaj mentalitet koji najviše prezire "filozofiranje", kao neku vrstu parazitstva, a poštenje i vrlinu i zaslugu i aplauz gleda u tome da pojedinac efikasno obavlja posao (i ponaša se sve kako propisani red kolektivnog kodeksa nalaže).

Kad ti majstor pun zadovoljstva sobom kaže: pusti ti te svoje priče, radiš li što kako treba ili ne? A on, Eichmann, kao ipak nekakav izniman pojedinac, koji se oduvijek gdje god je bio isticao u sposobnosti, vrlini i savjesnosti – neće dopustiti da ljudi kažu kako je samo nezainteresirano odradio, preko neke stvari – ne, on se mora pokazati. To je njegov jedini moral: posao kao posao, a pitanje je tek - tko je u svom poslu zabušant i luzer, a tko daje sve od sebe i zna raditi!

Ili kako je ono mladog Franklina tata učio Svetom Pismu: čovjek vičan poslu svom ima pristup kraljevima i ne služi prosjacima.

Izvjesno je da je Eichmann, nasuprot pretpostavkama o ciničnoj besavjesnosti, do samog kraja u svojim očima bio visokomoralna osoba, pojedinac baš izuzetne savjesti, iskreno očekujući da bi i drugi u njemu mogli prepoznati osobu vrijednu najvišeg poštovanja, zato mu i nije bilo jasno da ga istražitelji ne razumiju u frustraciji zbog zaobiđenosti u promaknuću. 

Budućnost pripada Uspješnima. Franklin je Eichmann, zato što je i veleštovani Franklin, kao i zloglasni Eichmann, u svom naviještanju etosa savjesnosti u dužnostima i pratećeg svjetovnog uspjeha, ništa drugo nego jedan te isti a-well-respected-man iz pjesme Kinksa

Zagelirani kravataši s aktovkama podskup su fašizma otuda što čvorovići bivaju – u nemoći emancipirati se od kolektivne savjesti oko sebe – upravo zato što su zagriženi u potrazi za karijernim uspjehom i epoletama bez obzira u čemu se rabota sastojala.

I dovoljno bi bilo da se s govornica počnu propovijedati rasni zakoni da bi postali dobrim vojnicima progona nekih Juden jednakom posvećenošću kao što su sada dobri vojnici aktovki.

Možda ćete reći da nije umjesno uspoređivati s nacizmom, jer svu razliku čini što je predmet djelovanja i osnova uspjeha, pobjede?

E, pa baš tu sam vas i čekao! Pozvavši se na to, franklinovska meritokratska, kravataška etika zapala bi u interno proturječje – jer prvi postulat joj je u izvođenju vrline iz čina rada i uspjeha kao takvog.

Ne zbog dobrobiti onoga što djelatnost proizvede, nego zbog dužnosti same u svojoj pozivnoj aktivnosti, dekontekstualizirano, bez obzira o čemu se radilo, sve do genocida ako treba.

Potrebno je biti dubinski prepariran jednim upravo viškom dosta nakaradne etike da bi se zapalo u cinizam etičkog bankrota kakav predstavlja krotko, muklo upijanje Parscaleovih mučkih lekcija.