TTIP - ugovor o trgovini neslobodama s dubokim korijenima i starim namjerama

vladi-je-ttip-prioritet-sabor-se-ne-bi-stel-mesati-gradane-ionako-nitko-nista-ne-pita-3251-3221.jpg

Za razliku od inertnog Sabora, 16 parlamenata EU-a, među kojima i slovenski, traže da i oni budu uključeni u pregovore
Za razliku od inertnog Sabora, 16 parlamenata EU-a, među kojima i slovenski, traže da i oni budu uključeni u pregovore
Foto: 
Hrt.hr

Pomalo je groteskno što sve čine da od građana EU skriju detalje dokumenta oni što se, eto, i njegovim stvaranjem silno brinu da tim istim građanima sutra bude navodno bolje. Nije li baš zato ogromna skepsa povodom krajnjih ciljeva tog dokumenta u najmanju ruku logična. Podjednako kao i slutnja da njime "veliki brat"  gura Europu u još dublju ovisnost. Odnosno, da američki imperijalizam time zakiva i posljednji čavao u kovčeg u kojem se sahranjuje ipak bitno drugačije poimanje trgovinskih sloboda, sa ove strane oceana

Zanimljiva je i korisna ideja Forum.tm-a omogućiti čitaocima portala da pitaju Davora Škrleca, hrvatskog predstavnika u Evropskom parlamentu, za mišljenje o radnoj verziji dokumenta koji se zove Ugovor o slobodnoj trgovini između SAD i EU, skraćeno TTIP (TransatlanticTrade and Investment Partnership). Teško se sjetiti nekog dokumenta ove vrste u svijetu koji je kod takozvanih običnih građana u Evropi pobudio toliko zanimanje, uz toliko malo mogućnosti da se među njegove stranice zaviri. Pomalo je groteskno šta sve čine da od građana Evrope sakriju konkretne detalje dokumenta oni što se, eto, i njegovim stvaranjem silno brinu da tim istim građanima sutra bude navodno bolje. Nije li baš zato ogromna skepsa povodom krajnjih ciljeva tog dokumenta u najmanju ruku logična. Podjednako kao i slutnja da njime "veliki brat" sa one strane Atlantika, zapravo, gura Evropu u još dublju ovisnost od njih. Odnosno, da američki imperijalizam time zakiva i posljednji čavao u kovčeg u kojem se sahranjuje ipak bitno drugačije poimanje trgovinskih sloboda, sa ove strane okeana.

Sumnji je mnogo i pobrojane su u tekstu kojim Forum.tm najavljuje do sada tajnovita rješenja o kojima će govoriti Davor Škrlec. Pametni čitaoci će dokučiti sami da li su interpretacije i objašnjenja više na tragu interesa Europskog parlamenta koji predstavlja oko 400 miliona stanovnika EU, uključujući i Hrvatsku, ili će se utjecaj u mnogo čemu moćnijeg pokrovitelja nad malim politikama samozaljubljene EU pokazati dominantnijim. Radi toga možda ima smisla   skrenuti pažnju na činjenicu da ni ideja, ni mehanizmi ni operacionalizacija projekta "agresije" korporativizma nad interesom države i građanina, prepoznata i u TTIP-u (puno toga je ipak procurilo u zadnjih godinu dana), nisu od juče. Kao što sve temeljne ideje i ciljevi kobajagi novog projekta neće utihnuti čak i ako u ovom novom ratu za nametanje i pokoravanja, možda i ne ostvare puni uspjeh.

Upečatljive primjere operacionalizacije imperijalnog siledžijstva na ovom terenu ponudio je još prije petnaestak godina Tariq Ali, sjajni britanski publicist, književnik i politički aktivist pakistanskog porijekla, u knjizi "Sukob fundamentalizama" objavljenoj 2002. godine. Prevod je u Zagrebu objavljen 2010. godine, a izdavač je bio Profil Multimedia. U poglavlju "Kratka povijest američkog imperijalizma", Tariq Ali analizira četvrt stoljeća uspona i utjecaja "fanatičnih propovjednika neoliberalizma" na čelu sa britanskim ekonomistom austrijskog porijekla Friedrichom von Hayekom, a posebno njihov uzlet u doba Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. I konstatira da je kombinacija neoliberalnih ideja i društvenih sila  koju predstavlja ovo dvoje političara promijenilo svijet.

Tariq Ali ovako piše početkom ovog stoljeća: "Hayek nije bio samo vrhovni svećenik krutih doktrina kod kuće. On je odobravao i vojne akcije koje su branile američke  interese u inozemstvu. Na domaćem polju davao je prednost nevidljivoj magiji manipuliranog tržišta. Nikakva se državna intervencija protiv interesa kapitalizma neće tolerirati. No, država je bila presudna za poduzimanje vojnih intervencija u sferi međunarodnih odnosa. Krugovi neoliberala bili su nepokolebljivi branitelji Vijetnamskog rata. Oni su podržavali vojni udar u Čileu koji je podržavala Amerika. Hayek je 1979. godine podržavao bombardiranje Teherana. Za vrijeme sukoba na Maldivima zahtijevao je napad na argentinski glavni grad. To je bio credo neoliberalne hegemonije, prema kojoj je njezin osnivač imao najviše sklonosti. Smanjenja u izravnom oporezivanju, deregulacija financijskog tržišta, slabi sindikati i privatizirane javne službe bili su nužni da bi se nametnuo primat potrošnje – artikularizacija svih roba i usluga – koju je pothranjivao privatni sektor. Modificirani kapitalistički sustav danas je prihvatio špekulaciju kao središnje obilježje ekonomskog života na svjetskim financijskim tržištima. Uspjeh sustava je zahtijevao da privatnom kapitalu bude dopušteno da prodre u društveno tkivo s masovnom prodajom zajedničkih i mirovinskih fondova."

U knjizi prvi put objavljenoj još 2002. godine, ovaj sjajni analitičar istinskih dometa neoliberalizma i američkog imperijalizma uočava ono što se, navodno, tek sada "prepoznaje" i u načinima na koji TTIP treba da "popravi" svijet: "Ujedinivši zapadni svijet na nužnosti da se proguraju neoliberalne 'reforme', Američki imperij je proveo do kraja potrebu da potvrdi svoju moć na svjetskom planu. U tome ga je stopostotno podržavao njegov stari Trojanski konj u Evropskoj uniji, Ujedinjeno Kraljevstvo. Već mnogo godina do sada, jedan od glavnih prioriteta WTO-a bio je da se ubrza privatizacija obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, socijalnih stanova i transporta. S padom marži na dobit u nekada uspješnom proizvodnom sektoru, Zapadni kapitalizam je odlučan da na silu uđe u nekada nepovredivu javnu sferu. Divovske multinacionalne kompanije bile su zauzete pripremanjem konkurentskih ponuda da bi otele udio javnih službi u bruto domaćem proizvodu..."

A kuda je to vodilo, uz ostalo, naravno uz masovni pristanak od "kolektivizma" oslobođenih masa što su vjerovale da će im neoliberalizam preko noći s neba donijeti bogatstvo u džep, Ali podsjeća dalje: " U svome zloglasnom izvještaju o razvoju iz 1993. godine naslova 'Ulaganje u zdravstvo', Svjetska banka je opisala javne službe kao prepreku ukidanju svjetskog siromaštva. Bilo je značajnih sukoba između SAD-a i Kanade te EU oko nekih politika koje je zagovarao WTO, a koje utječu na zdravstvo i sigurnost građana, ali multinacionalne kompanije pobjeđuju. Prije nekoliko godina, u sporu oko govedine tretirane hormonima, WTO je presudio u korist SAD-a i Kanade, zaključivši da su sigurnosni standardi EU-a viši od onih koji su međunarodno prihvaćeni... Dok su se kod kuće prilagođavali neoliberalnom fundamentalizmu, prihvatili su njegovu vojničku logiku u inozemstvu. Britanija, Francuska i Njemačka podržavale su Treći rat za naftu (1991.), balkanske ratove i "rat protiv terorizma". Njemačka je toliko željela postati dio novog svjetskog poretka da je Crveno-zelena koalicija glasala za ponovno uključenje Republike Njemačke u vojne pustolovine u inozemstvu.  Zeleni koji se nisu slagali u Bundestagu privatno su se sastali da bi odlučili kako da glasaju s nekoliko glasova protiv, a da ne ugroze koaliciju."

O svemu tome što je, u suštini, današnja navodno nova priča sa TTIP-om, a zapravo nastavak iste manipulacije sa ljudskim slobodama i pravima u ime profita i čistog imperijalizma, Tariq Ali jasno piše uz činjenice koje samo podanički obnevidjelima nisu jasne: "U međuvremenu je u ostatku svijeta milijarde pothranjenih ljudi, a 7 miliona djece (podatak iz 2000. god. Z.D.) umire godišnje kao rezultat duga koji duguju zemlje u kojima žive. To je ono što je odgovorno za očaj i mržnju protiv SAD-a i njegovih saveznika koje izbijaju na površinu u velikim dijelovima svijeta. Senegal je dobio instrukcije od mula u MMF-u da povuče teritorijalni suverenitet iz svojih teritorijalnih voda ili njegov dug neće biti reprogramiran. To je i učinio. Rezultat? Evropske tvorničke ribarice uzele su ribu za velike samoposluge u EU. Vode iz kojih su senegalski ribari izvlačili hranu nekoliko tisuća godina preuzeo je bogati Zapad. Narod ove zemlje danas pati zato što je došlo do nestašice ribe. Boliviji je naređeno da privatizira svoju vodu. Siromašnima je zabranjeno skupljati kišnicu koja se nakuplja na njihovim krovovima. Cijene vode postale su previsoke. Kao posljedica toga došlo je do ustanka u gradu Cochabamba i postignuti su neki ustupci. Situacija u Gani je gotovo ista. Ondje su siromašni prisiljeni piti neobrađenu vodu što je dovelo do bolesti i smrti. Obala Bjelokosti bila je prinuđena povući poticaje svojim farmerima koji se bave uzgojem kokosa. To je dovelo do ogromnih viškova. Kvalificirani radnici zamijenjeni su djecom. Dvije petine čokolade koju Zapad popije i pojede proizvodi eksploatirana dječja radna snaga. To je svijet u kojem mi živimo, u neskladu s lucidnom ljudskom prirodom i društvenim milosrđem kakvo zahtijevaju antiglobalizacijski prosvjednici, i poslije kojega se, pišu intelektualni zagovornici ovog sustava, ne može zamisliti nikakav napredak. "Zaboravite sve političke strasti", viču političari globaliziranog svijeta. To me podsjeća na naslov pjesme Bertholda Brechta napisane prije sedamdeset godina: "700 intelektualaca klanja se pred tankerom za naftu".

Tako je pisao prije još petnaestak godina Tariq Ali, jedna od ključnih intelektualnih figura moderne ljevice, ako ovdje, u Evropi, danas i dalje znamo šta je to. Kome je još ozbiljnom nejasno o čemu je naša priča o TTIP-u danas. Nešto mislim, samo onima koji ne smiju, naloga radi iz kuhinje tog višedecenijskog projekta, čak ni sutra da odu na proslavu 70 godina pobjede nad fašizmom. Nije neočekivano ni što se tiče imperijalizma, i TTIP-a i fašizma.

I nas samih, naravno.