U Bosni i Hercegovini još samo mir nije izbio...

u-bosni-i-hercegovini-jos-samo-mir-nije-izbio.2232.jpg

Novinar Berislav Jurić dobro je primijetio da će vlast prvu godinu mandata potrošiti na optužbe prethodnika, drugu na šahovsko traženje partnera za novu vladavinu, treću za nadmudrivanje i postavljanje svojih među tisuće i tisuće sigurnih glasača, a četvrtu za raskidanje koalicija i šminkanje za nove plakate
Novinar Berislav Jurić dobro je primijetio da će vlast prvu godinu mandata potrošiti na optužbe prethodnika, drugu na šahovsko traženje partnera za novu vladavinu, treću za nadmudrivanje i postavljanje svojih među tisuće i tisuće sigurnih glasača, a četvrtu za raskidanje koalicija i šminkanje za nove plakate
Foto: 
FaH/FENA

Idući mjesec u BiH održat će se izbori, a u isto vrijeme lani predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović - komentirajući propast još jednih pregovora o nečemu - kazao je kako napretka nema, jer se ulazi u izbornu godinu, pa su akteri pod ručnom. Kao takva, BiH je savršen okvir za nerad, nered i raspodjelu plijena i to su najvažnija izborna pitanja: tko će zauzeti kojeg telekom operatera, a tko koju elektroprivredu... Sve drugo je bilo i ostat će tma i tmuša nepregledna

Dugogodišnji uposlenik različitih federalnih agencija i nekadašnji savjetnik u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, iznio je, ima tome četiri, a možda i osam godina, revolucionarni prijedlog izmjena izbornih pravila u Bosni i Hercegovini. Zapravo, predizbornih... „Kod nas bi“, kazao je, „izbore trebalo održavati na prepad. Recimo, Centralna izborna komisija u izbornoj godini, u, recimo, drugom mjesecu, u ponedjeljak kaže da su izbori za sedam dana, pa ko šta uhvati – uhvatio je... Ovako nema smisla: godinu dana prije izbora, niko ništa ne radi, osim što se bavi kampanjom.“

Sredinom listopada ove, 2014. godine, u Bosni i Hercegovini će biti održani opći izbori, a u isto vrijeme prošle, 2013. godine, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, Dragan Čović, je - komentirajući propast još jednih pregovora o nečemu - kazao kako napretka ne može biti, jer se osjeća ulazak u izbornu godinu, pa su akteri pod ručnom.

Inače, nije jedan, već stotinu i jedan kandidat ove, nadolazeće izbore, proglasio historijskim, takvim da poslije njih, je li, ništa više neće biti isto. Problem je, međutim, što se u BiH, više nego drugdje, iskustvo uvijek ruga optimizmu. Ili, kako to kaže novinar Berislav Jurić: „Kad pobjedu odnesu zahvaljujući tisućama i tisućama onih kojima se plaća veže za državnu kesu, za fotelju i stranačku vezu i tisućama onih koji sve znaju, a ne glasuju, potrošiti vrijeme ne učinivši ništa iz predizbornih blebetanja. Prvu godinu mandata potrošit će na optužbe vlasti prije sebe, drugu godinu na šahovsko traženje partnera za novu vladavinu, treću godinu za nadmudrivanje i postavljanje svojih među tisuće i tisuće sigurnih glasača, a četvrtu za raskidanje koalicija i šminkanje za nove plakate. Sve to uz kuknjavu kako je netko drugi kriv“.

Jurić nije nikakav prorok, već samo nema problema sa pamćenjem. Opisani postizborni rasplet je, ustvari prepisani postizborni rasplet od prije četiri godine i početka onoga što se, prvo, nazivalo najvećom krizom u BiH od Daytona, da bi u međuvremenu postalo trajno stanje prihvatljivog nereda. U te, protekle, potrošene četiri godine, u svakom trenutku su svi bili na vlasti, na nekom od nivoa, ali i u opoziciji, da bi posljednjih tristo šezdeset i pet dana potrošili ponašajući se kao ljuta oporba, ako treba, i samima sebi. U nedavno započetoj, službenoj predizbornoj kampanji, kritike su tek postale oštrije.

Sudionici nevjerojatnog političkog rašomona krenuli su, dakle, u još jedno nadmetanje, ponudivši, uz ostalo, oko pola milijuna novih radnih mjesta, javne radove, strane investicije i, normalno, dovršenje projekata započetih tamo, iza prvih višestranačkih izbora u BiH, jedinih u cijeloj povijesti demokracije zakazanih prije nego su postojale barem dvije stranke. Da, upravo tako, u Bosni i Hercegovini su, kada je bilo očito da će karta Jugoslavije izgubiti upotrebnu vrijednost, raspisani izbori, a postojao je tek Savez komunista BiH! Što je bilo poslije, ne treba objašnjavati. Onaj kome treba, e tome pomoći nema.

Sa političkim sustavom etničke reprezentacije, tri konstitutivna naroda i barem isto toliko odvojenih društava, ali i dvije izborne jedinice, BiH je zemlja koja niti u laboratorijskim uvjetima ne može imati pobjednika izbora, već pobjednike, stranke čiji predsjednici zapravo vode politički život zemlje, izmješten iz njenih parlamenata, obesmišljenih do krajnje granice i korisnih tek za kapitaliziranje poslušnosti. Mandatima u kantonalnim, entitetskim i državnim skupštinama, kupuje se odanost i njima se nagrađuju sljedbenici lidera koji čelna mjesta u partijama, izuzev rijetkih izuzetaka – komada oko dva, najviše tri - napuštaju samo u slučaju prirodne smrti.

Što je politika u BiH besmislenija, to je više onih što bi se njome bavili, pa se tako, izgleda, za bošnjačkog člana Predsjedništva nije kandidirao samo onaj tko nije stigao. Broj hrvatskih kandidata već je manje važan, obzirom da je tu jedino pitanje sa koliko razlike će Dragan Čović iz HDZ-a poraziti Martina Raguža iz, također, HDZ-a, ali onog što u imenu ima i godinu – 1990. U Republici Srpskoj je, sa treće strane, formiran veliki blok od opozicionih stranaka, kako bi, gdje se može, sa vlasti otišao SNSD Milorada Dodika, stranka čiji su učinci takvi da bi izbore teško mogla dobiti sve i kada bi bila jedina na izborima.

Za razliku od zemalja u kojima vlada takozvana demokratska depresija kao posljedica gubitka povjerenja u stranke i, poprilično utemeljenog, osjećaja da su izbori tek dio privida promjena koje se dešavaju kako bi sve ostalo isto, BiH je eksperiment u kojem to što je sve isto uopće nije najgori mogući rasplet. Kao takva, savršen je okvir za nerad, strateški nered i raspodjelu plijena iz javnih tvrtki  i to je, odnosno to su, najvažnija pitanja vezana za predstojeće izbore: tko će zauzeti kojeg telekom operatera, a tko koju elektroprivredu... Sve drugo je bilo i ostat će tma i tmuša nepregledna.

Konstrukcija kakvu ima, Bosni i Hercegovini omogućava da apsorbira bilo koju krizu koju će zamijeniti nova. Dejtonski je sustav, naime, takav da podrazumijeva agoniju bez kraja, ali ne ostavlja prostor za kraj agonije. Osim, naravno, u slučaju naglog interesiranja za BiH tamo gdje je, zapravo, ovakva i sklepana: u ozbiljnim centrima moći u kojima jednom, prije dvadeset godina, nije bilo važno tko se pita u Sarajevu, na Palama ili u Mostaru, već je jedino bilo važno da slušaju. I zato je, uostalom, stao rat.

Samo što mir još nikada nije izbio...