Uloga korisnika u špijunskoj revoluciji

Društvene mreže korisnike tretiraju kao bogove i sve im daju potpuno „besplatno“. U tom labirintu mogućnosti, dijeljenja, ravnopravnosti i dostupnosti korisnik postaje neosjetljiv na bilo kakve etičke principe, a dodatni vjetar u leđa daju mu istomišljenici s kojima se lako povezuje u grupe koje danas imaju funkciju korektiva javnosti i javnoga giljotiniranja svega onoga što je suprotno njihovim uvjerenjima. Zvuči komplicirano, ali sve će vam objasniti Vjekoslav Bošković. Isplati se...

Rasprsnuo se još jedan mjehur od sapunice.

Sve ono što nam se predstavljalo kao društvena revolucija modernog doba zapravo je bio najsofisticiraniji špijunski alat. Podvala par excellence sastojala se u činjenici da nam je Facebook prodan kao komunikacijska platforma koja će reflektirati ono najbolje od naših života.
Ono što je prije samo dvadesetak godina bilo gotovo nezamislivo, sve one apokaliptične prijetnje o eroziji privatnosti i ograničavanju temeljnih ljudskih prava, tehnološki magovi Silicijske doline uspjeli su omotati u prikladan celofan nazvan „društvene mreže“.

U čemu je kvaka? Daj korisniku mogućnost da bude administrator nečega nalik web stranici, daj mu mogućnost da sam stvara „sadržaj“, odnosno da od svog života napravi sadržaj, uzmi kokice, zavali se u fotelju i uživaj u tome kako građani naivno denunciraju jedni druge, kao u najboljoj tradiciji NKVD-a, Gestapoa ili Stasija. 
A stvar nije mogla biti jednostavnija.

Uvertira je napravljena još početkom milenija sa „skandaloznim“ reality serijama Big Brother, entertainment formatom u kojem smo svi postali dio tog režiranog pakla. Pokus je uspio jer i oni promatrani i oni koji gledaju svojim su uglavnom prešutnim pristankom zavirivanje u nečiju kupaonicu, spavaću sobu ili kuhinju učinili potpuno legitimnim, a ta orvelovska travestija sve nas je pretvorila u voajere, jedno veliko perverzno oko koje se više nije dalo zatvoriti.

Bilo je tu reakcija u javnosti, sablažnjavanja takvim formatom, no voajerska većina na kraju je prevagnula, uz glavni argument komercijalnih televizija kako je to samo zabava, drugim riječima strogo kontrolirana zabava.

U jednu ruku, bili su u pravu jer ono što je televizija mogla ponuditi u „kontroliranim uvjetima“, na internetu se samo par godina kasnije potpuno otelo kontroli. 
Korak broj dva u špijunskoj revoluciji dogodio se s pojavom bloga. Blog je mrak, super, cool, alat koji korisnicima kroz jednostavno sučelje nudi mogućnost objavljivanja vlastita sadržaja. Neometanu objavu sadržaja blogerima je omogućila institucija „nicka“, nadimka pod kojim su bez uredničke intervencije mogli objavljivati što god požele i tu su se Hrvati pokazali kao izuzetno talentirana spisateljska nacija jer je u samo nekoliko godina otvoreno na desetine tisuća blogova koji su pokrivali sve teme društvenog života.

Bilo je tu tematskih blogova, dobrog sadržaja i, naravno, gomile smeća, ali blog je zapravo najbolje utabao stazu društvenim mrežama i konačnom outanju privatnosti u javnom prostoru. 
Mainstream mediji nisu znali kako se nositi s pojavom bloga, kako ga definirati, kako se nositi s činjenicom da jedan blog može biti posjećeniji od nekog news portala i tu se, osim erozije privatnosti, dogodila i erozija novinarstva kakvo smo poznavali.

Sve više lakih tema i sve kraći tekstovi počeli su preplavljivati medijski prostor, a zahtjevnija publika je gledala kako se srozavaju i propadaju ozbiljni mediji koji bi mogli formirati ono što se naziva kritička javnost. Uz izgovor da mediji ne mogu živjeti od zraka, prihvatili su tu igru, počeli se prilagođavati korisnicima i danas uglavnom imamo to što imamo. Problem je u tome što novine vođene tržišnim principima žele privući korisnike koji nikad prije nisu konzumirali njihov sadržaj.

I tu dolazimo do još jednog paradoksa u kojem se mediji moraju boriti za čitatelje u prostoru u kojem dominira sadržaj koji stvaraju korisnici. Takav sadržaj u enormnim količinama s ovakvom rupičastom legislativom nipošto nije dobar i tu se mogu složiti s tezom koju je iznio Jürgen Habermas: „Cijena koju plaćamo za porast egalitarizma koji nam nudi internet jest decentralizirani pristup neuređenim pričama. U tome mediju doprinosi intelektualaca nemaju moć da kreiraju fokus.“
Posljednji korak u špijunskoj revoluciji učinio je Facebook.

Ta najpopularnija društvena mreža izvršila je toliki utjecaj na naše živote kao ništa što smo dosad poznavali.

Tko bi se mogao nadati da će korisnik samostalno otvoriti profil, objaviti svoju fotografiju, datum rođenja i adresu, bez ikakve tužbe ili zahtjeva za naknadu.

Objavljivali su se priručnici za korištenje Facebooka, pojavili se rječnici kratica, pravila bontona i sve ono što je potrebno za uspješan opstanak u toj važnoj virtualnoj zajednici jer ne biti na Fejsu danas je ravno isposništvu.

Ono što se otpočetka sumnjalo za „društvene mreže“, neki dan je dobilo i zviždačku potvrdu u aranžmanu bivšeg djelatnika CIA-e Edwarda Snowdena, koji je otkrio da američke tajne službe nadziru, prikupljaju i arhiviraju telefonsku i svu internetsku komunikaciju u Americi i diljem svijeta kompanija Google, Microsoft, Yahoo, Facebook i Skype. 

I dok su se korisnici divili uspjehu mladoga genija Zuckerberga koji je svojedobno odlazio na večeru s Obamom, vjerojatno nisu ni slutili da je to možda bila poslovna večera na kojoj se dogovaraju poslovi s državom, unosni poput cestogradnje u Hrvatskoj.

No, još je zanimljivije bilo pratiti reakcije korisnika na Facebooku koje su uglavnom bile nikakve ili su potpuno izostale. Još nije pokrenuta grupa „Zuckerberg je mali špijun“ koja bi okupila 200.000 članova u tri dana i na kojoj bi korisnici javno negodovali zbog društvene mreže s čijim su uvjetima korištenja bili jako dobro upoznati, a koja im krši temeljno ljudsko pravo na privatnost.

Dok čekamo Facebook aktiviste da podignu glas za svoja prava zanimljivo je čitati reakcije Facebook korisnika koji komentiraju kako im takav nadzor nije problem, jer smatraju da nemaju ništa što bi Amerikancima moglo biti zanimljivo, a o sebi su ionako već sve stavili na Fejs. 
Život danas je lijep. Kriza je, gospodarstvo je u kolapsu, ali kad ukucam nečiju adresu u Google, kliknem GoogleStreet View i eto me pred njegovim kućnim pragom, rotiram fotku kuće za 360 stupnjeva, gledam kakav auto vozi, kakve je felge stavio, gledam kako živi i sretan sam.

Sretan jer sve to mogu staviti na Fejs i podijeliti s prijateljima, znanim i neznanim, jer bit društvene mreže je dijeliti dobro i zlo, a kad glasnogovornik Bijele kuće kaže da je bilo određenog nadzora zbog nacionalne sigurnosti, odmah mirnije spavam jer za slobodu treba dati sve, a slobodu nizašto. 
Tehnologija načelno nije loša, no u ovakvom trulom sustavu nismo ni mogli očekivati drukčiji razvoj situacije jer je virtualni život danas korisnicima uglavnom postao kompenzacija svega onoga što im je država uskratila u realnom životu. 
Društvene mreže, barem virtualno, tretiraju korisnike kao bogove - sve im daju potpuno „besplatno“. U tom labirintu mogućnosti, dijeljenja, ravnopravnosti i dostupnosti korisnik postaje neosjetljiv na bilo kakve etičke principe, a dodatni vjetar u leđa daju mu istomišljenici s kojima se lako povezuje u grupe koje danas imaju funkciju korektiva javnosti i javnoga giljotiniranja svega onoga što je suprotno njihovim uvjerenjima. 

Demokracija u punom cvatu, stručnost, debate, humor, komentari… sve je to na Fejsu. Dodavanjem novih opcija za „komunikaciju“ korisnici razmjenjuju još više sadržaja koji uglavnom nije ništa više od pukog multipliciranja besmisla. A što se ovog nadzora tiče, možda je dobro što nam je CIA omogućila da neprestano motrimo jedni druge jer i agenti koji brinu za našu sigurnost katkad zaslužuju predah.

U utrku za korisnika danas su se bacili svi, od oglašivača i medija pa sve do tajnih službi jer prilagoditi se korisniku, osluškivati njegove želje i misli najbolji je materijal za stvaranje novih strategija za indoktrinaciju i neka buduća ograničavanja ili dokidanja raznih građanskih prava. Kako formirati kritičko mišljenje u disperziranom svijetu ideja, među grupicama koje sve znaju i spremne su to odmah podijeliti s cijelim svijetom?

Često se kolokvijalno govori da su korisnici sami odgovorni za sadržaj koji objavljuju, ali korisnici iskorišteni kao obično pogonsko gorivo tajnih službi ostaju tek digitalni otisak jednog vremena, fosilni ostaci naše tehnološke revolucije.