Vešmašina urbanizacije kapitala

U Beogradu se u zadnje vrijeme opako raspomamila praksa rasprodaje modernističke arhitektonske baštine. Radi zemljišta na kojem leži, nego što. 

Nedavno je prodan Hotel Jugoslavija (kulturno dobro) firmi-kćeri režimskog Milenijum tima, s intencijom gradnje stambeno-poslovne kule s luksuznim hotelom (Ritz-Carlton franšiza). 

Otprije je u najavi rušenje Beogradskog sajma, na ime oslobađanja prostora za EXPO 2027 – kao alibija za proširenje Beograda na vodi. Kompleks se, ističe arhitektica Ljuba Slavković, "prostire u produžetku Beograda na vodi, uzvodno Savom, i leži na vrednom zemljištu. I to je formula oko koje se vrti Beograd, Srbija, region… kako otuđiti vredno zemljište i na njemu ostvariti profit, uz što manje ulaganja". Radi se – opisuje Slavković zapravo opći modus operandi – o lukrativnom receptu kojem je do širenja, s predvidljivim rezultatom: "mnoštvo kvadrata za besne pare". Je li ikad dosta? "Još stambenjaka, još najskupljih kvadrata u Beogradu, još najunosnijeg materijala za pranje para itd."

Referirala se na nju Nataša Bodrožić, u tekstu za portal Kulturpunkt.hr, povodom otkrivenog davanja u zakup zgrade Generalštaba kompaniji Trumpovog zeta. I Bodrožić upozorava na širi proces: modernističku baštinu uklanja se ili namjerno prepušta propadanju, pod izlikom da ekonomski neopravdana. 

David Harvey je destruktivnosti takve prakse nekretninskog biznisa, koristeći se pojmom Josepha Schumpetera, pridao karakter "kreativne destrukcije" – inherentno svojstvene kapitalizmu.[1]

 

DA JE KAPITALIST BITI LAKO, BIO BI KAPITALIST SVA'KO

 

Jesam komunjara, ali nisam ironičan s ovim podnaslovom.

Da kapitalist ipak ne može biti svatko proizlazi već iz toga što može biti samo netko u posjedu sredstava za proizvodnju (tj. privatnog vlasništva), nakon što je industrijska revolucija izumila strojeve. Otkud to da netko posjeduje privatno vlasništvo, a netko može ponuditi samo vlastite ruke?

Razlika između liberalne i marksističke pozicije po pitanju eksproprijacije viška vrijednosti nije zapravo oko toga događa li se ona (jasno da se događa, jer kad gazda ne bi ostvarivao dobit na tuđem radu za svojim strojem, ne bi imao rezon zapošljavanja nekoga), već što – ovisno o odgovoru na pitanje porijekla privatnog vlasništva – marksistička pozicija to zove eksploatacijom (pri stečenosti nasilnim prisvajanjem kroz prvobitnu akumulaciju), a liberalna nalazi legitimnim i opravdanim. Minuli rad, minula ulaganja u sebe, šparnost, itd. – kapitalist da je zaslužio svoje pravo da prisvaja dio tuđeg rada (on je taj koji je "stvorio radna mjesta", osigurao sredstva proizvodnje, investirao, itd.). A sve i ako nije do zasluživanja – ha, beati possidentes. Liberalnoj poziciji nije u krajnjoj liniji presudno je li netko nešto što drži u privatnom vlasništvu stvarno zaslužio (minulim hvale vrijednim ponašanjem) ili možda silom, pljačkom, privatizacijom prisvojio, jer ultimativno se računa tek utvrđena činjenica legalnog posjeda: nepovredivost prava važećeg vlasništva kao temelj pravne države.

Zgradu Generalštaba u Beogradu u zakup je uzeo zet Donalda Trumpa (Foto: Velimir Ilić/Hina)

No, kapitalist je vječito u borbi za opstanak firme na tržištu. Mora biti, kako se to kaže, konkurentan. S tendencijom sistema monopolu, odnosno oligopolu, jer gdje je do konkurentnosti i borbe za opstanak, priroda igre je u izbacivanju manjih i slabijih iz igre.

Prvo što vlasnika kapitala sabotira je tvrdi stari sukob s radom. Ako je cijena rada previsoka, kapitalist neće biti konkurentan. Radna snaga mora biti ne samo jeftinija od onoga što proizvede, nego i dovoljno jeftina da firma može parirati konkurenciji.

Kad u okolišu pofali radne snage (otišla, metnimo, u Irsku), odnosno "neće niko da radi" (lezilebovići radije planduju na burzi) – rješenje je geografske prirode. Bilo da dolazi Muhamed brdu ili brdo Muhamedu. Jedan način je iseliti pogone tamo gdje ima više gladuša, po nekim bangladešima. Drugi način je naseliti ovamo veće gladuše od domaćih ("Nepalce"), kao "rezervnu armiju rada".

Neokolonijalni odnosi očituju se kroz koncentrične krugove kapitalističkog centra i periferije. Dok kapital po Irskoj, Njemačkoj ili Norveškoj ruši cijenu tamošnjeg rada dovlačenjem rezervista s ovih prostora, dižući kolateralno cijenu ovdašnjeg rada, ovdašnji kapital je istovremeno ruši dovlačenjem "Nepalaca".

Povezan problem je onaj radničkog organiziranja. Princip je sličan. Globalizirani kapital u borbi za konkurentnost teži ili izmjestiti proizvodnju u krajeve u kojima su radnička prava slabije zaštićena, pravno i sindikalno, ili ih sniziti kod kuće. 

 

OVISNOST O TEHNOLOŠKOJ I GEOGRAFSKOJ EKSPANZIJI 

 

Stalna tehnološka inovacija imperativ je radi povećanja produktivnosti (ako radnicima treba manje da zarade svoju plaću, ostaje im više vremena da zarade gazdi viška vrijednosti), odnosno kvalitativne prođe proizvoda (kome tehnologija zastari, tržište će ga kazniti). Bonus: ulaganja u automatizaciju nastoje radnika učiniti što suvišnijim u samom pogonu, dodatno slabeći pregovaračku poziciju strane rada.

Na polju konkurentnosti cijene proizvodnje, pitanje je i ekstrakcije sirovina i resursa, odnosno zagađenja i odlaganja otpada. I opet je rješenje neokolonijalno. Izvoziš proizvodnju i nezdrave gadarije tamo gdje su ekološki propisi permisivniji, dok rudarenje ili iscrpljivanje resursa – treba li i reći da sam ekstraktivni čin pogotovo nosi dimenziju ekološke štete – obavljaš na kolonijaliziranom teritoriju, dan-danas kao u konkvistadorsko doba. 

Jedno se s drugim spaja: investicije u tehnologiju, infrastrukturu i telekomunikacije omogućavaju nasušnu geografsku ekspanziju i rekonfiguracije kapitalizma u vidu nejednakog razvoja – kako (neo)kolonijalne pljačke resursa tako i proširivanja bazena "rezervne armije rada". 

I sve se to mora: nije iz osobne zločestoće, nemorala, čak ne nužno ni neke naročite pohlepe pojedinca, nego je u protivnom naš borac za opstanak zaglavio u nekonkurentnosti i mora staviti ključ u bravu.

 

KRIZA PLASMANA KAO LATENTNO SVOJSTVO KAPITALIZMA

 

Povrh problema cijene proizvodnje, ništa manji sabotira kapitalista potencijalno i na polju potrošnje. Ako ljudi neće, odnosno nemaju čime kupiti robu i usluge, stvorena vrijednost neće biti prodana, pa će je firma prestati i proizvoditi, jer nema dobiti od nje. Radi se o inherentnoj kontradikciji kapitalizma, budući da čitav sistem počiva na maksimalizaciji konkurentnosti i profita, što počiva na minimalizaciji troška na plaće, što pak u nepoželjnom nusefektu obara efektivnu potražnju, obarajući posredno i profit.

Problem plasmana (ili realizacije) po svojoj prirodi ne staje na pitanju kakva će rješenja iznaći za sebe pojedina kompanija. Kako kapitalistička ekonomija ovisi o neprestanoj cirkulaciji i oplodnji kapitala, latentno uvijek vreba makroekonomska kriza efektivne potražnje. Imamo posvuda višak proizvoda u odnosu na potražnju za njima; nakupljaju se zalihe, koje devalviraju, dolazi do zastoja u cirkulaciji. Što za posljedicu nosi bankrote firmi i masovnu nezaposlenost. 

Projekt Small Malla u Splitu (Foto: PR)

Koincidiranje viška i kapitala i radne snage naziva se krizom viška akumulacije. Kvaka je da do nje ne dolazi slučajno, već također slijedom interne kontradikcije kapitalizma: imperativ cirkulacije i rasta traži neprestano reinvestiranje viška vrijednosti, što na nekoj točki vodi začepljenju u kojem ga više nije moguće profitabilno reinvestirati, jedino može ići u devalviranu štednju ili potrošnju. Kapitalist samo povlači dobit, ne vidi računicu u novom ulaganju i prestaje stvaranje vrijednosti; postojeći kapital je gubi. Nema rasta, nema profita, nema ničega.

Kako to idealno izgleda kad dotjera do punog začepljenja? Vidi pod Velika Recesija 1929. Problem pojedinih kapitalista ukazuje se, dakle, kao opći problem države, koja gleda kako da poveća kupovnu moć populacije da bi povećala stopu profitabilnosti. 

 

MODIFIKACIJA PROBLEMA POTRAŽNJE

 

Opća teorija rješenja uvijek je u otvaranju novih tržišta. S osnovnom logikom u tehnološkoj i marketinškoj inovaciji, u "kreativnoj destrukciji" (koja kroz svoje cikluse, međutim, neumitno vodi autodestrukciji kapitalizma – utvrdio Schumpeter, koji čak nije ni bio marksist!).

U fordizmu proizvodnja ide na tekućoj traci, što radi realizacije mora pratiti i potrošnja. Radnik postaje kapitalu bitan ne samo kao eksploatirani proizvođač nego i kao masovni potrošač masovno naštancanih dobara. Produktivnost povećana taylorizmom omogućila je strateško igranje na povećanje radničkih plaća kako bi bili bolji potrošači.[2] Ne toliko radi radnika, razumije se, koliko upravo radi profita kapitalista. Računica za kapital je pokazivala bolju isplativost takve varijante, s neidenjem do kraja u guljenju viška vrijednosti s radničkih leđa.

Raspad Bretton Woodsa 1971., naftni šok 1973. i stagflacijska kriza dokrajčile su poslijeratno "zlatno doba": fordizam, "državu blagostanja", kejnzijanski koncept rješavanja problema potražnje, temeljen na visokoj zaposlenosti, solidnim plaćama i socijalnim davanjima (financirano javnim dugom). Pad profitne stope tražio je drugačija rješenja.[3] 

Neoliberalni udar donio je strateški zaokret nazad ka slabljenju pozicije strane rada, s računicom u opet rušenju njegove cijene, koliko god ide dolje, sa stvaranjem armija rezervista. Uz presudnu asistenciju države kapitalu na tom polju, odnosno formaciju supradržavnih institucija koje će protežirati kapital: Svjetska banka, MMF, itd. 

Ali morao se i za takvo što prvo dogoditi pokoji preduvjet. Što ćemo s potražnjom?

Ima drugi pravac otvaranja novih tržišta: geografska ekspanzija. Neoliberalizam je morao doći u vidu intenzificirane globalizacije. Tek kad geografski razdvojiš proizvodnju od potrošnje, može te ne biti briga kako će radnici koje si osiromašio kupovati proizvode. Kupovat će ih netko drugi, negdje drugdje.

No, je li i to dosta? (Retoričko pitanje: je li kapitalu ikad dosta?) Onkraj čitave te dijalektike industrijskog kapitalizma, najsuštinskije utemeljenje neoliberalizma došlo je kroz dohranu akumulacije kapitala posve drugim metodama, sa sve većim odvajanjem od industrijske proizvodnje uopće.[4]

Počinje se govoriti o postindustrijskom društvu: pad značaja realnog sektora uz rast tercijarnog i napose financijskog.

 

URBANIZACIJA UMJESTO INDUSTRIJALIZACIJE

 

Budući da su u neoliberalizmu plaće pod udarom ili ih nema, skupa sa sigurnošću radnog mjesta, te vladaju nezaposlenost i prekarijat – a prigušena su, Mjerama Štednje, i socijalna davanja – potrošnja kućanstava financira se kroz dug, kredite. Radi se o makroekonomskoj kompenzaciji za obustavu kejnzijanskih metoda pumpanja potražnje. 

Financijalizaciju stanovanja je Colin Crouch opisao kao privatizirani kejnzijanizam, obilježen time da dug koji služi stimulaciji ekonomije nije više javan, ne preuzimaju ga na sebe javne vlasti, već prebačen na puno privatnih odgovornosti, diseminiran na kućanstva.[5]

Rast se ostvaruje ne više industrijom, ne više uopće kroz realnu ekonomiju. Što dalje, sve manji udio kapitala akumulirat će se kroz industriju, sve veći kroz – urbanizaciju.

U reprezentativnom tipu slučajeva ove zamjene paradigmi: od pogona neke tvornice – jer proizvodnja je izgubila na značaju – konjunkturnijim za investitore postaje zemljište na kojem je industrijski kompleks podignut. Nakon privatizacije samih tvornica, što je manje-više razgrabljen kolač, na meniju je privatizacija prostora. Više je pravilo nego iznimka da će upravo zato pogoni i biti uništavani: da bi se skupovi interesa, željni opernaćenja domogli vrijednih brownfield zemljišta. 

A kada si gro dobiti namaknuo mašinom real estate rentijerstva, stječeš i kao kapitalist luksuz manje uopće mariti za osiguravanje potražnje kroz pristojnije plaće. Mjera zamijenjenosti industrijalizacije urbanizacijom mjera je u kojoj te može boliti briga za potrošačke kapacitete radničke klase. I – shvatili smo – preduvjet prateće neoliberalizacije proizvodnih odnosa.  

 

ĆIRIBU-ĆIRIBA

 

Povrh profitne računice pojedinih spekulativnih investitora, još nešto stoji iza tipične jagme za zemljištima. Funkcionira simultano kao makroekonomski čarobni štapić za blokiranost privrede krizom efektivne potražnje, odnosno viška akumulacije. 

Neuloženi višak iz drugih ekonomskih sektora najidealnije se, naime, apsorbira upravo kroz (Harveyev termin) urbanizaciju kapitala: plasmanom u izgrađeni okoliš, kroz građevinske investicije. Kao sekundarna cirkulacija kapitala – odblokiravajući avenije profita i onda kada je primarna cirkulacija blokirana. Znate pitanje koje slijedi: kako to Harvey točno zove? U engleskom originalu: "capital switching".[6]

Treba li u prijevodu? Imamo razne sektore kapitalističke proizvodnje i potrošnje. To bi bila primarna cirkulacija. Ona prije ili kasnije dotjera do začepljenja. Da bi je se odčepilo, valjat će onaj višak kapitala koji se utržilo kroz primarnu reinvestirati upravo kroz tržište nekretnina, kao sektor koji je dušu dao za sekundarnu cirkulaciju.

Običava se govoriti o pranju love – onda kada se u primarnoj djelatnosti kroz koju je akumuliran kapital radilo o nekoj mutnoj, ilegalnoj raboti. No, meritum je zapravo širi. Što kada se radi o skroz-naskroz legalnoj akumulaciji? Onda je sve u redu i neće trebati sekundarna cirkulacija? A, pa trebat će svejedno! Zbog samih inherentnih kontradikcija kapitalizma u podlozi njegove krizne tendencije. Trebat će, dakle, vešmašina urbanizacije kapitala stalno i uvijek, u svim sektorima akumulacije, ilegalnima ili legalnima. 

 

KANIBALIZAM EKONOMISTIČKE REDUKCIJE

 

Nekretninski biznis raspolaže komparativnim prednostima za capital switching i sa strane ponude i sa strane potražnje; odčepljujući o istom trošku blokadu i proizvodnje i potrošnje; stavljajući sinhronizirani višak kapitala i višak radne snage u, kako se to kaže, "produktivan" odnos – što bi na investitorskom jeziku značilo: profitabilan.[7]

Što ima loše u win-win situaciji: da netko i profitira ako se ekonomiju otkočilo na način produktivan za sve involvirane? 

Za početak ima tu nezgodnu osobinu da na dugi rok ponavlja problem apsorpcije viška akumuliranog kapitala koji je inicijalno amortizirala – samo u ponovljenom izdanju još intenzivnije. Vječna latencija krize nije stvarno riješena nego prepakirana – uz odgođenost, ali i amplificiranost u toj odgodi, kad jednom dođe na naplatu.[8]

Osječka Opus arena u vrijeme gradnje (Foto: Wikimedia/Roko Poljak)

Kad smo već kod kamata koje dolaze na naplatu – sama fiktivna priroda takvog kapitala predstavlja tempiranu bombu, koja povremeno eksplodira na način da raznese sve oko sebe, kao 2008. 

Ali kao posebnu glavobolju bih ovom prilikom podvukao sam način na koji se to pitanje postavlja: ekonomističku redukciju.

Pod vječitim pritiskom da iznalazi, izmišlja, proizvodi prazne lokacije za potrebe vlastite ventilacije, kapitalu nije na kraj pameti graditi grad za ljude, za društvenu reprodukciju. Samo grad na vlastitu sliku i priliku profitabilnog reinvestiranja, uz što veći povrat, vrteći se u beskrajnoj spirali akumulacije i njenog switchanja. Samo da je investicija u megaprojekte, stadione, velike reurbanizacijske zahvate, ali i luksuzne komplekse za elitu, odnosno ni za koga, sa spekulacijom imovinom kao glavnim rezonom tržišta nekretnina. Stvarajući sumanutu formu urbanizacije u kojoj življenje širokim slojevima postaje istovremeno pogoršano i nepriuštivo, s jedinom svrhom u tome da kapital reproducira sam sebe i da centralne države mogu iskazati neke makroekonomske bilance koje im odgovaraju.

Aktualno beogradsko proždiranje novom, šljaštećom i generičkom capital switching arhitekturom zaštićene arhitektonske baštine najidealnije je kanibalsko očitovanje općeg modusa operandi.

 

URBANIZAM, TO JE POLITIČKA EKONOMIJA – I VICE VERSA

 

Urbanizam je oduvijek politička ekonomija, njen otisak na tlo. Ali u vremenima financijaliziranog kapitalizma počinje vrijediti i obratno: politička ekonomija je urbanizam. Govoriti o hegemoniji financijalizacije je govoriti o urbanizaciji kapitala ili kapitalu na stupnju akumulacije u kojem postaje nekretnina.

Mejnstrim ekonomija (tzv. neoklasična ili ortodoksna) u današnje vrijeme postaje anahrona, jer ignorantska o cijeloj paradigmi. Forsira i naturalizira ekonomističku redukciju, i to apstrahiranu od optike odnosa moći.[9] Napose je nemoćna uvjerljivo objasniti mehanizme financijskih kriza do kojih dolazi posredstvom privatiziranog kejnzijanizma, odnosno opće capital switching apsorpcije. 

 

Projekt Petram Resorta u Savudriji (Foto: PR)

Važno je stoga da čak i kao znanost ekonomija bude heterodoksna: to je ona koja ekonomske aktivnosti kontekstualizira kroz druga polja nauke, ali i društvenog života – i naročito odnose moći – jer ako je točno da ništa ne postoji mimo ekonomije, vrijedi i da ekonomija nikada nije samo ekonomija.

Kao nekome tko nije po zvanju ekonomist, ali jest urbanist, upravo mi ostajanje na matičnom terenu analize što nam se događa s urbanim okolišem traži odlaženje na heterodoksne terene političke ekonomije.

O tome kako sve capital switching kroz nekretninske investicije izgleda u praksi svoje kreativne destruktivnosti ("razaranje grada kapitalom") pisao sam podrobnije jesenas. Kao urbanisti(ce), vikat ćemo kada se real estate ekonomistički redukcionizam – nadređujući financijski aspekt, u vidu logike profita, svim ostalima aspektima – ne obazire na gaženje društvenih i prostornih vrijednosti od značaja za lokalnu zajednicu (javni prostor, infrastruktura, kulturna i prirodna baština, urbanistički planovi, ekološki kriteriji, memorija mjesta, relacionalni značaj, itd.). 

 

KLETVA RESORTA

 

Bodrožić je skrenula pažnju i da je "užarena poduzetnička klima" kao metoda pristupa modernističkoj baštini u Beogradu ono što možemo sve više očekivati i u Hrvatskoj, posebno s obzirom na argument cijene kvadrata na obali. 

Urbanizacija kapitala pojava je nerazlučiva od ekstraktivističke kolonizacije, koja sve nepovratnije spaljuje svijet (što metaforički što doslovno). Dekompenzacija internih kontradikcija kapitalizma u razvijenim zemljama oduvijek je nemoguća mimo paralelnog sistema prvobitne akumulacije, s eksternim prinosima na bazi ekstraktivizma kao prvom među stavkama (Cecil Rhodes: ili kolonije ili građanski rat). A i svekolika fiktivna akumulacija privatiziranog kejnzijanizma mora naposljetku biti nadoknađena nečime realnim. Pojave su vezane i fenomenologijom čišćenja terena radi oslobađanja ga za apsorpciju investicija, kao i time što capital switching nekretninska okupacija predstavlja još jedan oblik izvoza smeća iz smjera kapitalističkog centra, koncentrično prema udaljenijoj periferiji.[10]

Opća zamka nejednakog razvoja: uslijed tehnološke nadmoći Globalnog Sjevera i diktata nepovoljnih uvjeta trgovine u globaliziranoj ekonomiji, dolazi do resource course ili paradoksa obilja – zemlje bogate prirodnim resursima u pravilu kaskaju u razvoju (prednjače u siromaštvu). Kako to, kako to? Problem je u fundiranju neke nacionalne ekonomije na izvozu resursa. Monokulturno podređivanje svega otkrivenim rezervama kao naglo najkonjunkturnijoj izvoznoj grani (na koju se odmah kače monopoli i corporate welfare), uz zapostavljanje ostalih sektora, s jačanjem valute vezanim uz inicijalni boom izvoza te posljedičnu isplativost uvoza drugih dobara – dugoročno vodi u propast (to se pak zove: Dutch disease). 

Egzemplar: tragična sudbina otočića-države Nauru. Otkrili obilje fosfata, ekspresno prosperirali zbog velike svjetske potražnje, svu ekonomiju podredili tome i prestali kultivirati išta drugo. Otkako su depoziti fosfata iscrpljeni za profitabilnu ekstrakciju, tavore u bijedi i ovisnosti, zapeli usred ekonomske i ekološke katastrofe atola. 

Nekad se govorilo o "zemljama 3. svijeta" ili "zemljama u razvoju"; danas je uvriježen pojam Globalni Jug. Ali pričamo li isključivo o atolima usred ničega ili o afrikama i azijama? Nismo tako daleko. Kod termina ne samo da se ne radi o doslovnoj geografiji (Australija ili Argentina spadaju u Globalni Sjever), već se danas mjestimično zatičemo na Globalnom Jugu čak i pri nominalnom pripadanju zemljama Sjevera – npr. u postjugoslavenskoj regiji.

 

Projekt zagrebačkog Mini Manhattana (Foto: PR) 

Može se reći da u regionalnim okvirima, kao najveći grad, Beograd trpi najveći pritisak megaprojekata na prostor. Zagrebački Manhattan je 2019. propao (stjecajem političkih okolnosti, sustavu unatoč), ali Beograd na vodi je okamenjen zasvagda kao kardinalan primjer suštine neoliberalne urbane politike u protekcionističkom postavljanju javnih vlasti prema privatnim investitorima. 

Što bi bio specifikum beogradske varijacije na temu postsocijalističke gentrifikacije? U tome da će domaće kolonijalno upravništvo biti spremno odlaziti puno koraka dalje – sve do krajnjih nezakonitosti u ime proglašenja nacionalnog značaja projek(a)ta – u svrhu "privlačenja stranih investicija" kao cilja svih političkih ciljeva.[11] Drastičnija revnost dati dupeta globalnom kapitalu, pošto-poto – ali narodnog dupeta, a u interesu svog vlastitog kompradorskog, koje se ugrađuje.

Povrh toga, direktnije na planu kletve resursa, u Srbiji su multinacionalne korporacije navalile na crpljenje litija ili nadobudni investitori na stavljanje rijeka u cijevi. U Hrvatskoj je sektor u pitanju naravno turizam, prirodni resurs u pitanju naravno obala, po mogućnosti pomorsko dobro. 

Kako bismo onda mogli nazvati hrvatski specifikum gentrifikacije preko urbanizacije kapitala? Doslovno objedinjujući pojave – ostvaruje se kao grana ekstraktivizma, po školskoj definiciji kletve resursa. Ili – kletve resorta. Što je za Nauru bilo obilje fosfata, za Hrvatsku je capital switching i njegovo veličanstvo Metar Kvadratni.