Vidić: Mi smo za njih lijevofašistički, srbočetnički, komunjanjarskopederski, itdblablabla izdajnici. A nismo. Uopće

Prije par dana održana je premijera vaše drame «Noćni život» u Zagrebačkom kazalištu mladih, reklamni plakati s ekspresivnom pojavom režisera predstave Paola Magellija  svugdje su po gradu, dugo nije bilo tako pozitivnog iščekivanja nekog kazališnog događaja. Koliko shvaćamo, u drami je riječ o pokušajima procjene revolucionarnog benzina u šarolikoj grupi protagonista? Što ste htjeli pokazati, kakav spleen prevladava u ovoj izvedbi?

To je drama, prvenstveno komedija ili satira na temu nečega što se nekad nazivalo revolucijom ili pokušajem revolucije. Nema toga više, socijalistička ideja je neslavno propala prije četvrt stoljeća, i na istoku Europe i kod nas, i tako nešto se više neće ponoviti što je i dobro jer su revolucije dvadesetog stoljeća završile grandioznim neuspjehom. Nastalo je novo stanje – liberalni kapitalizam današnjeg, poznog oblika, unipolarni američki svijet, svi su se povinovali ideološkom pobjedniku i počela je sveopća pljačka ili – privatizacija. U svijetu gdje je novac bog, privatizacija je njegovo evanđelje, a njegova teologija nam tvrdi da je u prirodi svih stvari da imaju vlasnika. Znači, šume i rijeke, voda, zrak i nebo nad nama, skupa sa svima nama, pripadaju gospodarima zemlje i njihovim poslušnim vazalima, a to je onih nekoliko promila populacije. Na početku tog procesa nam je obećano da ćemo svi najzad postati gospoda i građani da bi u tren oka bili pretvoreni u roblje. Naravno, većina je nezadovoljna time i željela bi se pobuniti. Ali nema više vodstva, stranaka, pokreta, niti ideologije, niti nosive ideje koja će suprotstaviti takvom stanju stvari. Ostali su samo zapjenjeni govori, uvrede i uneređeni kaos poluideja raznih kvazipolitičkih šarlatana. I taj mučni neartikulirani bijes i nezadovoljstvo pojedinaca i masa na sve strane svijeta. To je spleen današnjih dana, zato on prevladava u predstavi.

Zapravo je riječ o tekstu koji ste pisali prije par godina i koji je tada anticipirao neke mračne ekonomske i političke aktualije. Anticipacija je pouzdanija kroz fikciju: što ste mislili onda, a što sad, kad čitate taj tekst?

Ideje, mišljenja i situacije o kojima pišem u «Noćnom životu» proživljavam i promišljam čitav svoj punoljetni život. Napisao sam prvu verziju nekoliko godina ranije. 2008. je počela bankarska kriza u Americi, nametnuta je štednja u Europi, a politički genij onodobnog HDZ-a pod dirigentskim štapićem čarobnjaka Sanadera nakon ranijih uspješnih pretvorbi poduzeća i tvornica u ništa, sad je izvodio trikove nestanka strateških firmi poput Plive i Ine, te pretvaranja posljednjih tragova državnog suvereniteta u nevidljivo. Tada su na političkoj karti Europe bili aktualni Podemos i Siriza, a kod nas studentski prosvjedi. Pokušaji da se sačuvaju javne interesi i institucije, zdravstvo i školstvo, neslavno su propadali. Te slike su već tada zasluživale dramu. A u godinama koje su slijedile situacija se samo pogoršala i prilike su izrodile nove događaje i pojave. Imperijalisti, kako ih se nekad zvalo, ili globalisti kako ih zovu danas, mahnito su po svijetu započinjali ratove i takozvane obojene revolucije. Ukrali su riječ revolucija i iskoristili je za rušenje neposlušnih režima, kozmetička industrija je uzurpirala riječ anarhija i po njoj prozvala parfem, a frau Merkel je od drugarice Milke Planinc drpila program štednje, stabilizacije i politike stezanja kaiša. Zato EU danas i izgleda kao raspadajuća Jugoslavija. Kako tome odoljeti i ne napisati komediju?

U vašoj se profesionalnoj biografiji vidi uredan hodogram izvođenih drama u našim kazalištima od  1991. do danas i dobar popis nagrada: rekli bi, za domaće prilike jako okej. Osim toga, neke su vaše predstave i generacijski (dekadski, formativno) jako distinktivno mjesto (primjerice Harpa, Groznica, Ospice, Octopussy, Veliki bijeli zec). Niste, ipak, dio kulturnog establišmenta nego se ponosite vlastitom marginalnom pozicijom: jeste li, kao izvođeni dramatičar, onda zadovoljni?

Nisam dio kulturnog establišmenta jer to ne želim biti, a čak kad bih i želio to ne bi bilo moguće, jer nikakav kulturni establišment u Hrvatskoj ne postoji. Kao što ne postoji ni kulturna politika, kulturna scena niti kulturna publika. Sve je to tabloidni provizorij koji se može kupiti određenom podobnošću i kompromisima, ulizivanjem ili kolaboracijom s političkim establišmentom koji također ne postoji, jer je prava politička moć negdje drugdje. Dakle, pripadam margini gdje se također nalazi i prava scena i prava publika. Kao osoba nisam potisnut niti frustriran, jer moja djela ipak dospijevaju pred javnost, koliko kod ta pažnja bila mala. Smatram da je to vrijedno mog truda.

Ova godina bi vam mogla biti profesionalni bingo: koliko ono romana i/ili novela planirate objaviti sljedećih mjeseci? I otkuda takav zastoj u reprezentaciji, ako ste morali čekati na objavu čitavog toma vlastitih knjiga?

Kanim objaviti zbirku novih drama i «Sat koji otkucava samo tik» – zbirku novela. Kanim još objaviti i dva romana, «Faradayev kavez» i «Promjenu vrste». Po ovome što sam vam sad rekao, ispada da sam skriboman, ali nije baš tako. To su četiri knjige, ispada puno kad je to odjednom, ali to se nakupljalo i pisalo zadnjih desetak i više godina. Razočaran lošim suradnjama s izdavačima, nesposobnošću i prevarama, vječito odgađam stvari za neka bolja vremena, no ona ne dolaze. To mi je dosadilo. Sad ću to učiniti, i bit ću sretan, iskreno, ako uspijem objaviti barem pola, dvije knjige. No, treba biti optimist.

Što to onda ne valja u državnoj politici prema knjizi? U vašim kratkim crtama, tumačenjima djeci?

Ništa tu ne valja. Ministarstvo kulture, hadezeovsko ili esdepovsko, svejedno, bez obzira na brojne nestašice, ipak daje novce, minimalne, ali daje. Problem je u tome što ti novci dospiju u ruke nekolicine klijenata politike, a ne stotini izdavača koji se trude raditi taj posao, a među kojima ima izvrsnih, a oni se utapaju i guše. Četiri od pet najvećih izdavača u ovoj zemlji je isisavalo novac iz svojih firmi, uništavalo egzistenciju svojih zaposlenika, suradnika i pisaca, kralo taj novac ili ulagalo, osim u svoju guzicu, tko zna gdje. I onda su ovi mali morali zatvarati firme ili ići u stečaj, a ovi, tobože veliki, su dobivali povoljne stečajne nagodbe i danas odlično žive. Zločin bez kazne.

Kako biste, kao nužnu rekapitulaciju prije procjene rada nove ministrice, procijenili takozvani Hasanov učinak, rad bivšeg ministra kulture? Kakav je psihološki učinak destrukcije?

Gospodina Hasanbegovića ne poznajem i shodno tome ne bih o njemu trebao donositi nikakav sud. Ali, prisiljen sam, jer je oštetio, uvrijedio i zaprijetio mnogim mojim kolegama i njihovim egzistencijama. Njegove paušalne objede i diletantska generaliziranja, su vjerojatno posljedica druženja s tom kvazipravaškom, udboustaškom,  policijskodoušničkom i domoljubnojajarskom scenom u intelektualno formativnim godinama, jer mi on sam po sebi ne izgleda neuljudan ni glup, ali tu je nešto jako krivo nasađeno. Oprostite mi na ovim nezgrapnim kovanicama, ali nisam mogao odoljeti, s obzirom da smo svi mi ostali lijevofašistički, srbočetnički, komunjanjarskopederski, itdblablabla izdajnici. A nismo. Uopće.

Bivši ministar, vidimo, uz radikalniju opciju HDZ-a pokušava kvariti plenkovićevsku cool Hrvatsku, što mislite koji su kapaciteti te opcije unutar i izvan njihove stranke?

Što se toga tiče, volio bih i da pokvari tu cool Hrvatsku. To je tek grozota. Ali da se u međuvremenu barem malo osuvremene. Neka poslušaju Marine Le Pen što govori, ili AfD, da barem živimo u istom stoljeću. Pa da se onda pošteno sukobimo argumentima, a ne ovo ustaško-partizansko nabijanje ispuhane lopte, uvrede i prijetnje građanskim ratom.

Kako razmišljate o radu nove ministrice kulture Obuljen Koržinek, a što općenito o ulozi države u financiranju kulturnog pogona?

Ne razmišljam još o njenom radu jer još zapravo nije ni počela. Za početak mi djeluje kulturno i čestito i nadam se da će tako i nastaviti. Barem u granicama svojih jako suženih moći koje joj daju generalna politika i financiranje.

U čemu je, po vama, kvaka i poruka porezne restrikcije prema autorskom radu?  Jer se čini da je pouka dalekosežna, ministrica nije uspjela zaštititi osnovno pravo na rad u vlastitom resoru?

Ta fiskalno-porezna promjena je mala, ali financijski razumijem da nekome može biti bitna. Druga je stvar u pitanju, puno gora. U pitanju je potpuni prezir prema kulturi, njezino odbacivanje, zapadna civilizacija kao da je digla ruke od same sebe i prepustila se trgovcima. Kod nas je devedesetih neki majmun govorio o cijeni mozga, ono kila mozga jedna marka i mi smo se tome smijali. Danas je takva stvar službena agenda, i hadezeovska i esdepeovska, ali nažalost i europska. Kultura je dijelom na tržištu, dijelom na fondovima koji ovako ili onako arbitriraju njezin sadržaj. Ja osobno ne trpim kad mi itko išta arbitrira. Onda mi je u tom smislu tržište ipak draže.

Što je za vas populizam? Dajte nam par korisnih životnih, a može i kulturnopolitičkih primjera?

Populizam je politika svjetine, ne znam kako bih tome dao neku definiciju, ali to je užasno. A što se primjera tiče, na pamet mi pada jedan neopisivo dramatičan i tužan događaj iz Turske, od prije nekih dvadesetak godina o kojem sam čitao u novinama. Pastiri su ostavili stado od nekoliko tisuća ovaca, sjeli u aute i otišli na gablec. Jadne ovce su se osjetile same i napuštene i u njihovim redovima je zavladala panika. Među ovcama se našla najumnija i potrčala prema provaliji, a sve ostale su je slijedile. Ne trebam vam reći kako je to završilo. Slično je i s ljudima, pojavili su se lažni vođe na sve strane, prevaranti i narcisoidni luđaci. Znate onu – «In the land of the blinds, oneeyed is king.» Svi se ti novi vođe, zapravo guraju u politički centar, jer je tamo najviše ljudi. Ili ovaca. Onda, da bi se ipak u nečemu razlikovali, natječu se u radikalizmu svog ispraznog rječnika. Ovce to onda uznemiri pa se spontano zatrče prema provaliji. Ja ne bih volio da mi svi skupa završimo u provaliji.

Politička situacija je inspirativna za dramatičare, bez sumnje: koji vas aspekt domaćeg društvenog stanja najviše zanima, otkud počinjete zaplet?

Ja svoje zaplete zapravo nikad ne počinjem iz političkog ili društvenog stanja. Počinjem, da se vratim na vaše prvo pitanje, na primjer, iz spleena vremena i mojih osjećaja u tom i takvom trenutku. Dalje se priča razvija u svim smjerovima, pa tako zahvaća i društvo i politiku, ali i mnoge druge stvari. Nikad se ne referiram direktno, jer da sam to ikad htio, bio bih novinar.

Klerikalizacija javnog života, pogotovo medija, otvorila nam je nove perspektive: koje? I ima li kazalište šansu pored Crkve?

Bogme, nema nikakve. Ali utješno je to što zapravo ni Crkva nema šanse protiv kazališta, jer je i sama kazalište. Ali sve to skupa nema nikakve veze s vjerom, koja, ako je prava, postoji jedino u tišini i samoći. Ljubavi i sućuti.

vidic-mi-smo-za-njih-lijevofasisticki-srbocetnicki-komunjanjarskopederski-itdblablabla-izdajnici.nismo.uopce-4983-5922.jpg

Zapadna civilizacija kao da je digla ruke od same sebe i prepustila se trgovcima. Kod nas je devedesetih neki majmun govorio o cijeni mozga, ono kila mozga jedna marka i mi smo se tome smijali. Danas je takva stvar službena agenda, i hadezeovska i esdepeovska, ali nažalost i europska, kaže pisac Ivan Vidić
Zapadna civilizacija kao da je digla ruke od same sebe i prepustila se trgovcima. Kod nas je devedesetih neki majmun govorio o cijeni mozga, ono kila mozga jedna marka i mi smo se tome smijali. Danas je takva stvar službena agenda, i hadezeovska i esdepeovska, ali nažalost i europska, kaže pisac Ivan Vidić
Foto: 
Hrt.hr

vidic-mi-smo-za-njih-lijevofasisticki-srbocetnicki-komunjanjarskopederski-itdblablabla-izdajnici.nismo.uopce-4983-5923.jpg

Ukrali su riječ revolucija i iskoristili je za rušenje neposlušnih režima, kozmetička industrija je uzurpirala riječ anarhija i po njome prozvala parfem, a frau Merkel je od drugarice Milke Planinc drpila program štednje, stabilizacije i politike stezanja kaiša. Zato EU danas i izgleda kao raspadajuća Jugoslavija
Ukrali su riječ revolucija i iskoristili je za rušenje neposlušnih režima, kozmetička industrija je uzurpirala riječ anarhija i po njome prozvala parfem, a frau Merkel je od drugarice Milke Planinc drpila program štednje, stabilizacije i politike stezanja kaiša. Zato EU danas i izgleda kao raspadajuća Jugoslavija
Foto: 
Hrt.hr