Vožd je stigao

vozd-je-stigao-4444.jpg

Odabir Recepa Tayipa Erdogana za najvažnijega gosta na proslavi bitnog datuma je, blago rečeno, čudan, ako već nije potpuno i promašen i ne predstavlja manifestaciju sukoba hrvatskih muslimana s vlastitim identitetom i poviješću
Odabir Recepa Tayipa Erdogana za najvažnijega gosta na proslavi bitnog datuma je, blago rečeno, čudan, ako već nije potpuno i promašen i ne predstavlja manifestaciju sukoba hrvatskih muslimana s vlastitim identitetom i poviješću
Foto: 
FaH/Denis CERIĆ

Dobar dio hrvatskih muslimana, kao i svih drugih građana, u Turskoj po Erdoganovoj mjeri osjećao bi se kao u zatvoru poluotvorenog tipa. Osim, naravno, onih što ne vide ništa sporno u carističkoj vladavini, cenzuri, desekularizaciji društva i po jednom novom zabranom za svaki novi dan

Vožd je stigao: Zagreb je blokiran, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović naročito lijepo odjevena, s akcentom na grudni koš, vojska postrojena, crveni ćilim prostrt, HTV-ovi novinari napeti kao tregeri čekaju obraćanje, Mirko Filipović je ljut, Ranko Ostojić sarkastičan... Uglavnom, u višednevni, službeni posjet stigao je, vidjeli ste na televiziji, predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan, praćen svitom ministara i gospodarstvenika, plus suprugom i osobnim osiguranjem. "Pozdrav vojnici", rekao je - i to su vjerojatno jedine dvije riječi koje zna na jezicima jednog od naroda Rumelije, kako se nekad nazivao zapadni, balkanski dio Osmanskog carstva. A onda je krenuo u akciju: red simboličnih poteza, pa malo razgovora, ručak, odmor, susreti, opet razgovori i tako u krug. Nije, pri tome, morao čekati da vidi prvog muslimana ili začuje ezan s minareta, da bi se osjećao kao kod kuće. Dovoljno mu je bilo gledati oko sebe. U Turskoj, naime, baš kao i Hrvatskoj, mnogo vole stavljati državne zastave na svako zgodno mjesto. Valjda da netko ne pomisli kako nije u Ankari ili Zagrebu, nego u Portoriku ili na Madagaskaru.

Zajedništvo različitosti: "To je najbolji pokazatelj dobre integracije muslimana u Republici Hrvatskoj, gdje država i Islamska zajednica nastupaju kao partneri, jer su zajednički organizirali dolazak jednog od trenutno najvažnijih i najmoćnijih političara i lidera u svijetu", rekao je za N1 zagrebački imam Mirza efendija Mešić. Da je turski čelnik stigao nekim drugim povodom, nije nemoguće, sasvim suprotno, da bi Mešić morao nadugo i naširoko objašnjavati zašto je, zaboga, prešutio činjenicu prema kojoj je Erdogan ponajprije lider muslimanskog svijeta, računajući i sljedbenike islama na Balkanu. Jednostavno, tako se nekadašnji gradonačelnik Istanbula osjeća i tako govori, a kao što ne voli da ga se kritizira, e tako mu, garant, nije drago kada ga se precizno ne titulira: "Balkan, sa svim etničkim i vjerskim grupama je dio nas, to su naši susjedi, prijatelji, rođaci i braća. Zato je bol Balkana naša bol. Radost Balkana je naša radost... Za nas nema razlike između Istanbula, Ankare, Izmira, Burse, Edirnea i Skoplja, Prizrena, Sarajeva, Tirane, Soluna, Kardžalija, Komotinija i Shumena. Mi ne možemo živjeti odvojeno od njih. Ja ne mogu na jednu stranu staviti stvari koje sam doživio u Mostaru, Prištini ili Prizrenu... Molim vas, sve, Turke, Albance, Bošnjake... Braćo, mi smo jedno, zajedno i nećemo nikad biti razdvojeni. Nećemo dati priliku onima koji žele posijati sjeme razdvojenosti među nama..." No dobro, vrijeme je, je li, obilježavanja stogodišnjice službenog priznanja islama u Hrvatskoj, pa najdraži gost neće, nadati se, tražiti jaja u dlakama. Uzgred, pitanje je bi li, da se 2016. navršava osamdeset i sedam ili sto četiri godine od priznavanja islama, u Zagreb uopće došao Recep Tayip Erdogan i poveo sve one bogataše i ministre što misle njegovom glavom? Odgovor je: ma kako ne bi, pa bio je tu prošloga srpnja ili lipnja, tko će se sada sjetiti, a već je i najavio dolazak na Špancirfest. Povest će i unuke, da ih upiše na dječje radionice. Na Međunarodni dječji festival u Šibeniku neće doći. Imaju djeca nekih obaveza...

Čudan odabir za važan datum: zahvaljujući efendiji Mešiću, saznali smo što je zapravo natjeralo Turke na Balkan, ali nismo otkrili razlog zbog kojeg je baš Erdogan odabran za najvišega gosta na svečanosti i kakve točno on ima veze s ovdašnjim muslimanima, s kojima ga veže isto što i katolike iz Hrvatske s onih jedan, dva posto suvjernika u, recimo, Norveškoj. Ima, istina, među oko šezdeset i tri tisuće muslimana u Hrvatskoj i nešto Turaka, uglavnom na privremenom radu i u prolazu. Ostali su, u većini, velikoj većini, Bošnjaci i Albanci podrijetlom, dakle pripadnici jedine dvije autohtone, političke muslimanske zajednice u Europi. Autohtonima se s pravom, argumentima i mjestom rođenja predaka mogu smatrati i mnogi hrvatski muslimani – dakle, muslimani čiji su očevi ili djedovi rođeni u Gunji, Zagrebu, Rijeci... – pripadnici vjerske manjinske skupine sa zbilja svim mogućim pravima i položajem na kakvom im mogu pozavidjeti sljedbenici islama u Francuskoj ili Njemačkoj, odnosno vjerske i nacionalne manjine, armenski kršćani ili muslimani Kurdi u, recimo, Turskoj. Kako god, dakle, i s koje god strane pogledali, odabir Recepa Tayipa Erdogana za najvažnijega gosta na proslavi bitnog datuma je, blago rečeno, čudan, ako već nije potpuno i promašen i ne predstavlja manifestaciju sukoba hrvatskih muslimana s vlastitim identitetom i poviješću.

Red turkofobije...: u dvije od sedam država međunarodno priznatih nakon raspada Jugoslavije postoji turska nacionalna manjina. Osim, u prijevodu, Makedonije i Kosova, nigdje drugdje Turaka nema, što ne znači kako se godinama nisu priviđali raznim manijacima. Desetljećima su se balkanski muslimani, uglavnom Bošnjaci, a manjim dijelom i Albanci, suočavali s predrasudama, uvredama i doživljajem prema kojem nisu ništa drugo nego osmanski otpadak i neželjeni ostatak višestoljetne okupacije. Zapravo, sve dok u upotrebu nisu ušle neke druge strane riječi, po zvuku još opasnije neukima, nacionalistička propaganda, posebice srpska, temeljila se na tvrdnji kako su Bošnjaci u BiH i Sandžaku – Turci. Uostalom, osuđeni ratni zločinac i prvi predsjednik takozvane Skupštine srpskog naroda u BiH, kasnije Narodne skupštine Republike Srpske, Momčilo Krajišnik, zapjenjeno je na početku bosanskog rata govorio kako tamošnji muslimani od Bosne i Hercegovine žele napraviti – Tursku. To što je prije dvadesetak godina ista ta Turska bila članica NATO-a, imala, kao i sada i još malo, u Ustav ugrađen sekularizam i mehanizme njegove zaštite, slobodne medije i zabranu zapošljavanja u javnim službama žena pod maramom, naravno nije spominjano. Turska iz nacionalističkog narativa bila je i ostala isto što i Osmansko carstvo, a muslimani gdje god bili rođeni i kako god živjeli, percipirani su poput okupatora ili, u kao boljem slučaju, domaćih izdajnika.

...pa red turkofilije: polemizirati s tuđim budalaštinama jednako je kao svađati se sa zidom. Jedino gluplje je argumentirati ih svojim, potpuno pogrešnim, u naročito krivo vrijeme donesenim odlukama ili izgovorenim riječima. "Recep Tayip Erdogan ne pripada samo Turcima. On je naš zajednički lider. Barem jedna milijarda ljudi, a među njima i dva milijuna Bošnjaka, želi brz oporavak Erdoganu", rekao je jednom prilikom, valjda kada je turski predsjednik navukao nešto s nogu, gripu, upalu mokraćnih kanala, što li, lider najveće bošnjačke nacionalne partije, Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović. "Zajednički lider" je, pak, nešto prije izjavio da mu je Izetbegović stariji sa samrtne posjete poručio: "Ostavljam ti Bosnu u amanet. Bosna je ostavština Osmanlija." Negdje, bit će između, bivši imam džamije u Zagrebu i veliki muftija u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Mustafa efendija Cerić, Tursku je nazvao bošnjačkom majkom. Nije precizirao misli li na Bošnjake – muslimane samo u Bosni i Hercegovini ili i na one na nešto širem području, ali nije teško pretpostaviti što je hodža htio reći i o kome. Angažman Islamske zajednice u Hrvatskoj i odabir Erdogana za zvijezdu stogodišnjice pokazuje kako su ga s ove strane granice razumjeli kao i s one, u zemlji koja je osmanska ostavština u istoj mjeri u kojoj je i svaka druga okupiranja u vrijeme širenja toga carstva.

Bilo jednom u Hrvatskoj, pa tek onda u Turskoj: prije točno stotinu godina, kada je islam priznat u Hrvatskoj kao službena religija, Republika Turska nije postojala. Tek ju je stvarao Mustafa Kemal. Prezime Ataturk dobit će kasnije, kada i ostali Turci. Kontroverzni reformator i nesumnjivo jedna od najmarkantijih političkih ličnosti prošlog stoljeća, Tursku je, uvjetno kazano, izmislio: definirao ju je teritorijalno, nacionalno, osuvremenio, odvojio religiju i državu, u Ustav ukovao sekularizam, angažirao se na emancipaciji Turkinja – posvojena kći Paše, kako su ga zvali bliski suradnici, inače rođena u Sandžaku, bila je prva vojna pilotkinja – promijenio je, uglavnom, svakodnevni život iz temelja sagradivši modernu državu koju Erdogan vodi unazad, mašući usput ekonomskim rastom i ubrzanim razvojem gospodarstva. Prešućuje, naravno, kako se on temelji na rasprodaji nacionalnog blaga i iscrpljivanju radne snage: Turska je, prema Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj, jedna od socijalno najneosjetljivijih država i u njoj je prosječan radnik 2009. godine dobio za petinu manju plaću nego 2005., kada su se navršavale prve dvije godine Erdoganova premijerskog mandata, završenog 2014., kada postaje, baš kao Vladimir Putin, predsjednik države.

Ima neka tajna veza: kao što se, naravno, iz Islamske zajednice neće oglasiti i pokušati objasniti zašto su Erdogana izabrali za zvijezdu proslave, tako ni u HDZ-u neće pokušati objasniti kako se vazalski doček turskog predsjednika uklapa u njima svetu Tuđmanovu ostavštinu. A on, Tuđman, obožavao je Ataturka, citirao ga, spominjao u onim svojim nečitljivim knjigama diveći se, istina, najgorem u Pašinoj biografiji: stvaranju države progonima ili takozvanim humanim preseljenjem, u kojem su na stotine tisuća Grka otišle u zemlju Oca Turaka, čija je rodna kuća danas spomenik u Solunu. Erdogan godinama, predugo i nimalo demokratskim metodama ukida dio po dio najboljeg od kemalizma, a upravo je u vrijeme njegova dolaska u Hrvatsku najavljeno izbacivanje sekularizma iz Ustava te zemlje u kojoj on u politički program polako pretvara stihove zbog kojih je nekad bio zatvaran: "Džamije su naše barake, kupole naši šljemovi, minareti naše bajonete, a vjernici naši vojnici..." Zapravo, u Turskoj po Erdoganovoj mjeri dobar bi se dio hrvatskih muslimana, kao i svih drugih građana, osjećao kao u zatvoru poluotvorenog tipa. Osim, naravno, onih što ne vide ništa sporno u carističkoj vladavini, cenzuri, desekularizaciji društva i po jednom novom zabranom za svaki novi dan.  

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu