Činjenica da su imovinske kartice najprije skinute s interneta, pa potom vraćene, dovoljno je upozorenje i pokazuje da će trebati još neko vrijeme da se u javnosti napokon shvati njihova poanta i koncept sprečavanja sukoba interesa Foto: Povjerenstvo za sukob interesa
Još kad je preuzimao kormilo nogometne reprezentacije Hrvatske 2004. godine Zlatko Kranjčar je morao odgovarati na pitanja o sukobu interesa jer je jedan od reprezentativaca bio i njegov sin Niko. Uporno inzistiranje oca na igranju sina čija forma je, u najmanju ruku, oscilirala bilo je stalna tema medija i razgovora kibica, pri čemu je najčešći zaključak bio da to nije u redu.
Istina je da je Niko bio često istican kao jedan od najboljih igrača reprezentacije, otac Zlatko se kleo od početka da će tretirati svog sina jednako kao i druge igrače no to nije bilo dovoljno da se izbjegnu rafalne kritike javnosti. Štoviše, optužbe su išle tako daleko da su neki od kontroverznih sportskih djelatnika prozivali izbornika da bira igrače koji će u reprezentaciji čuvati leđa njegovom sinu, odnosno omogućiti mu dominaciju na terenu. Na kraju hrvatska reprezentacija nije uspjela proći skupinu, otac je smijenjen, a sin je otišao igrati u englesku ligu.
Kad nema nitko drugi!
Daleko manje pažnje javnosti privukao je u lipnju ove godine slučaj drugog oca i sina, premda je tu sukob interesa bio daleko vidljiviji. Josip Nemec, dugogodišnji gradonačelnik Orahovice, dobio je zbog sukoba interesa kaznu od 25.000 kuna, jednu od najvećih koju je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa dosad izreklo. Naime, Nemec je postao gradonačelnik još 2005. godine, par mjeseci nakon što se Zakon o sprečavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti počeo provoditi. Prema medijskim izvještajima 2007. godine tvrtka Nemec počela je poslovati s gradom, a 2011. je darovnicom vlasnik postao sin Filip, a poslovna suradnja se nastavila bez ikakvih problema.
Možda bi potrajala i dulje da gradonačelnik Orahovice nije došao na jedno savjetovanje u Viroviticu gdje je shvatio da možda ova situacija i nije baš u redu, pa se odlučio zatražiti mišljenje od Povjerenstva koje, očito, smatra da je riječ o eklatantnom kršenju Zakona o sprečavanju sukoba interesa. I jest. Gradonačelnik Nemec je ustvrdio da njegova tvrtka jedina veleprodaja pića u tom kraju, daje i mogućnost povrata nepotrošene robe, jedina se javila na natječaj zbog čega je poslovanje s Gradom bilo, po njegovom mišljenju, neizbježno. Zbog te neizbježnosti je tvrtka Nemec zaradila tijekom osam godina 380.000 kuna od Grada koji je vodio gradonačelnik Nemec.
Namještene odredbe
Da je bila riječ o nogometu javnost bi sigurno reagirala brže. Naravno, nitko ne implicira niti insinuira da je grad bio zakinut u poslovanju s gradonačelnikovom tvrtkom, no to se jednostavno ne radi. Koliko god bili dobronamjerni, iskustvo nas uči da je u Hrvatskoj obično uvijek u kontaktu privatnog i javnog javno - odnosno građani - na gubitku.
No, gradonačelnik Nemec nije jedini dužnosnik koji nije uložio malo truda da bi izbjegao sukob interesa. U biti, otkad se ovaj zakon pojavio u u Hrvatskoj 2003. kontinuirano ga se nastoji prilagoditi dužnosnicima, umjesto da se oni prilagode njemu i poštuju pravila igre. Prvi zakon je tako imao odredbu prema kojoj dužnosnici koji imaju preko 25 posto udjela u trgovačkom društvu trebaju svoja upravljačka prava prenijeti na nepovezanu osobu. Slučajno ili ne, tadašnji predsjednik Sabora Zlatko Tomčić imao je 22 posto u poduzeću Capital Ing., tako da je taman ostao ispod granice koja ga ne obvezuje na prijenos dionica. No, ova odredba imala je smisla koliko i ograničenje brzine u naseljenom mjestu na 450 kilometara na sat.
Srećom, već iduće godine novi, peti saziv Sabora, smanjio je taj udio na razumnih 0,5 posto dionica i to je bio prekršaj gradonačelnika s početka priče. Kod tih izmjena ukinuto je i pravo dužnosnika na naknadu ako su članovi upravnih ili nadzornih odbora s ciljem smanjivanja jagme lovaca na novac za takve pozicije.
Ubrzo se ispostavilo da se dužnosnici ne odriču samo tako svojih naknada – uzet će ih makar ih morali dati nekom drugom. Tako je gradonačelnik jednog slavonskog grada prosljeđivao naknadu za rad u nadzornom odboru lokalnog komunalnog društva lokalnoj biskupiji, sasvim nesvjestan da nema pravo na nju, odnosno da raspolaže tuđim novcem.
Donesi, pa mijenjaj
Nije prošla niti godina dana a zakon je opet bio mijenjan – ovaj put je bio dopunjen obavezama dužnosnika da prikažu kako su stekli imovinu.
Iduća dopuna uslijedila je koncem 2006. kad je revidiran popis državnih dužnosnika obuhvaćenih zakonom, da bi već par mjeseci kasnije došlo do najznačajnijeg slučaja vezanog uz sprečavanje sukoba interesa – satova premijera Ive Sanadera. Naime, zahvaljujući tjedniku Nacional u javnost je isplivala informacija o brojnim skupim satovima tadašnjeg premijera koji se nisu našli u imovinskoj kartici. Prijepori u javnosti trajali su mjesecima sve dok Povjerenstvo nije preglasavanjem odlučilo (4:3) da krivnja nije bila na premijeru već na nejasnim propisima.
Koliko je Povjerenstvo bilo u pravu, nije preteško zaključiti, no jedna od prvih zadaća novog, šestog saziva Sabora bilo je ponovo mijenjanje zakona. Izmjenama usvojenim koncem svibnja 2008. godine Povjerenstvo je prošireno na 11 članova i puno detaljnije je uređen sadržaj imovinskih kartica.
Već za deset mjeseci ponovo je mijenjan zakon kako bi se bolje uredio popis dužnosnika i omogućilo vanjskim članovima Povjerenstva primanje naknade za rad, a u srpnju 2010. je u zakon uključena dosad najoštrija sankcija za njegovo nepoštivanje – mogućnost razrješenja dužnosnika od javne dužnosti. Doduše, samo za imenovane dužnosnike, o čemu je odluku trebalo donijeti tijelo koje ih je imenovalo na prijedlog Povjerenstva, ali opet – sjajno je zvučalo. No, na tome je i ostalo. Nova odredba nikad nije iskorištena jer je pod pritiskom Europske unije koja je jako, jako inzistirala u pregovorima na borbi protiv korupcije u veljači 2011. izglasan Zakon o sprečavanju sukoba interesa koji je kao najbitniju novinu uveo profesionalizaciju Povjerenstva.
Šesti saziv nije uspio izabrati članove novog Povjerenstva, ponajprije zbog bojkota oporbe zbog čega je bilo vrlo teško skupiti kvorum za bilo što, tako da je tek sedmi saziv izabrao profesionalno Povjerenstvo i to početkom 2013. godine.
Najgori udarac
Petoro povjerenika vrlo brzo je počelo raditi da bi ustanovili kako prethodnih deset godina koncept sukoba interesa nije baš među političkom elitom u Hrvatskoj ostavio traga. Već u prvoj godini pokrenuto je 118 postupaka radi utvrđivanja sukoba interesa, od čega otprilike trećina na temelju podnesenih prijava, a dvije trećine na temelju saznanja Povjerenstva. U nešto manje od polovice slučajeva, njih 58, postupak je završen izricanjem kazni zbog kršenja zakona.
U sličnom tempu je Povjerenstvo nastavilo i u 2014. godini: pokrenuto je 117 postupaka i doneseno ukupno 98 odluka u kojima je dužnosnicima izrečeno ukupno 481.000 kuna kazni zbog kršenja zakona. Dana su i 122 obrazložena mišljenja za dužnosnike koji nisu bili sigurni što im je činiti, no očito to sve nije bilo dovoljno da se bolje shvati sama ideja sprečavanja sukoba interesa.
Naime, u lipnju 2015. pokrenuti su postupci protiv čak dvadeset ministara, zamjenika i pomoćnika ministara, a i kažnjeni su neki bivši ministri, dakle ljudi koji su imali iza sebe dovoljno resursa da izbjegnu kršenje zakona.
Međutim, očito te resurse nisu koristili. Ipak, najgori udarac na zakon bila je odluka Agencije za zaštitu osobnih podataka koja je zatražila uklanjanje nekih podataka iz imovinskih kartica dužnosnika, što je početkom svibnja prošle godine rezultiralo uklanjanjem kartica s interneta.
Ubrzo su kartice vraćene, međutim sama činjenica da je nekom palo na pamet tražiti njihovo uklanjanje pokazuje da će trebati još neko vrijeme da se u javnosti napokon shvati i poanta imovinskih kartica i sam koncept sprečavanja sukoba interesa.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.