Zajedništvo u jeziku, A.D. 1840.

zajednistvo-u-jeziku.d.1840.5422.png

Zajednički je jezik u povijesnom pothvatu igranja prve predstave na narodnom jeziku u Zagrebu odigrao središnju ulogu, što god današnji nedovoljno obaviješteni establišment u Hrvatskoj, na krilima snažne, gotovo histerične reakcije na recentnu Deklaraciju o zajedničkome jeziku, mislio o tome
Zajednički je jezik u povijesnom pothvatu igranja prve predstave na narodnom jeziku u Zagrebu odigrao središnju ulogu, što god današnji nedovoljno obaviješteni establišment u Hrvatskoj, na krilima snažne, gotovo histerične reakcije na recentnu Deklaraciju o zajedničkome jeziku, mislio o tome

Kako je srpsko "leteće pozorište", na temelju deklaracije jednoga Nijemca, a za potrebe hrvatskog establišmenta i bez političkoga upliva, Hrvatima udarilo temelje nacionalnoga kazališta

Čak sto i pet godina prije fatalne 1945. u kojoj su kao u nekoj svemirskoj kapsuli bez ikakvih komandi zabetonirani naši vladajući političari, "zajednički jezik" tada najčešće nazivan "narodnim" nije bio nikakav problem, dapače – bio je nasušnja potreba, prostor slobode i pokretač kazališne i općenito – kulturne i svake druge politike.

Naime, godine 1838., nakon brojnih putešestvija po istočnoeuropskim scenama, u Novi Sad se vratio otac srpskoga pozorišta Joakim Vujić i u kratkom roku napravio prekretnicu u kazališnom životu Novoga Sada oformivši Leteće diletantsko pozorište, tada još uvijek samo poluprofesionalnu formaciju koja će uskoro odigrati epohalnu, danas zaboravljenu ulogu u povijesti hrvatskoga kazališta.

Istovremeno, zagrebačku kazališnu zgradu na Markovu trgu, otvorenu samo pet godina ranije, u kojoj se dramski program, aber natürlich, odvija samo na njemačkom jeziku, od vlasnika Kristofora Stankovića zakupljuju njemački kazališni poduzetnici, agilna braća Heinrich i Karl Börnstein, koji preuzimaju upravu nad njemačkim ansamblom i unose u zagrebački društveni život brojne novine. Uvode novu rasvjetu gledališta i pozornice, obnavljaju biblioteku tekstova i libreta, kupuju nove instrumente, proširuju repertoar, angažiraju nove izvođače, priređuju mnogobrojne balove i dobrotvorne priredbe.

Uza sve te novotarije, novi su upravitelji, iako Nijemci, na radost agramerskog pučanstva pokrenuli na tragu fanatična zalaganja istaknutog ilirca (porijeklom Grka) Dimitrija Demetra i inicijativu za utemeljenjem ilirskog narodnog teatra koji bi se "u ilirskom jeziku igrati mogao". O tome je Heinrich Börnstein u studenom 1839. (priznavajući se Slavjaninom) objavio i deklarativni članak u Danici Ljudevita Gaja, koji je tekst s njemačkog i preveo na narodni jezik. Dobro, njegov je potez zasigurno bio potaknut ne samo zanosom ilirskih domoljuba, nego i zanosom za profitom – publika je čeznula za "domaćim stvarima". Argument za takvu računicu pronašao se i u sjajnom uspjehu nove Kukuljevićeve drame Juran i Sofija ili Turci kod Siska, koja je samo mjesec dana ranije, u izvedbi diletanata, oduševila brojnu publiku u poznatoj  sisačkoj krčmi Veliki Kaptol.

Ostalo je danas zaboravljena povijest, a događaji koji su slijedili odvijali su se poput kakvog napetog trilera: Börnsteinova deklaracija o novom teatru imala je u Zagrebu veliki odjek, ali je realnost bila puno sumornija jer su produkcijske mogućnosti zagrebačkoga kazališta bile više nego jadne. Iako je postojala solidna kazališna zgrada i nekolicina nacionalno zanesenih domaćih dramatičara aktivnih u ilirskom pokretu, nije bilo domaće glumačke trupe. Poziv za glumce koji su "vješti u ilirskom jeziku" objavljen u Danici nije urodio plodom - na njega se nitko nije javio - ali borba za nacionalno kazalište koja će u Zagrebu trajati punih dvadeset godina time je definitivno započela. Hrvatsko kazalište, u to doba stvarano iz ničega "moralo je posuđivati sebi svoje glumce iz srpskog vojvođanskog područja" (Gavella).

Doista, u pomoć je priskočila Ilirska čitaonica, žarište hrvatskoga narodnog preporoda (utemeljio ju je grof Janko Drašković godinu dana ranije, iz nje je iznikla Matica hrvatska) koja je na krilima novoga vala narodnoga oduševljenja pozvala na gostovanje već naširoko poznato Leteće diletantsko pozorište, sada pod vodstvom tridesetogodišnjega markantnoga glumca i redatelja Tome Isakovića. Glas o njima dobila je Čitaonica potkraj 1839. godine od jednog vojnika - potporučnika Ivana Šimatovića, koji je kao mjerač carskih šuma tada boravio u regimenti u Petrovaradinu, a kojem je Ljudevit Gaj u svojoj Danici povremeno objavljivao pjesme pa je preko njega gostovanje i ugovoreno. Dalje je išlo glatko: Gaj je Šimatovića povezao s Börnsteinom, koji je uskoro i dogovorio posao stoljeća. Novosađani su jedino inzistirali na što bržem angažmanu jer je najveći problem bio s glumicama - "hoćeju da se udajedu, i jedna se već udala, ali srećom za jednog aktera od istog društva".

Napokon, u travnju 1840., a u cilju sakupljanja priloga od subskribenata za podmirivanje troškova gostovanja, objavljen je prvi Proglas o narodnom kazalištu (potpisao ga je grof Drašković) u kojem se zagrebačko građanstvo obavještava o dolasku "društva kojega bi članovi izvan njemačkog jezika i naški znali i tim načinom bar po jedan komad svakoga mjeseca u našem domorodnom jeziku igrati mogli". Potkraj istoga mjeseca objavljen je i drugi proglas pod nazivom Poziv kojim se pozivaju gospoda "prinosnici priloga" da dođu u Čitaonicu na informiranje o svim pojedinostima oko gostovanja te je na taj način od istaknutih građana Zagreba prikupljeno 2000 forinti.

Konačno, u Petrovaradinu je 19. svibnja 1840. potpisan ugovor u devet točaka između desetero Novosađana (osam glumaca i dvije glumice) i opunomoćenika Čitaonice Ivana Šimatovića, ujedno prvi pravni akt u povijesti hrvatskoga kazališta. I tako, uputiše se Toma Isaković, Sava Marković Purđa, Đorđe Anastasijević, Sofija Anastasijević, Katarina Jovanović, Jovan Kapdemort, Petar Petrović zvan Korov, Dimitrije Grujić, Stevan Karamat i Maksim Brežovski iz Novog Sada kolima do Sremske Mitrovice pa brodom do Siska i ponovo kolima do Zagreba, gdje stigoše potkraj svibnja. Svota koja im je isplaćena u ime honorara pokazala se, međutim, nedostatnom i za pokriće njihovih osnovnih troškova pa su se morali zaduživati na sve strane te je većina napustila Zagreb ostavivši iza sebe dugove po zagrebačkim gostionicama i trgovinama. Jer, u Zagreb nije došlo samo desetero glumaca, s njima su putovala, a poslije i nastupala, i njihova djeca, a Isakovićeva sestra Katarina u trupi je bila inspicijentica i šaptačica.

Uskoro, u kolovozu, pristupila je napokon družini i jedna Zagrepčanka, gđica Štajn. Svi su oni, po zapisima H. Börnsteina, uglavnom bili propali studenti teologije i prava koji su glumački način života i gladovanja pretpostavljali svakom drugom i koji su "nalikovali na studente Karla Moora koje je po češkim šumama novačio u razbojnički bataljon", ali isto tako svi su odreda bili lijepi i stasiti momci u baroknim slavenskim narodnim nošnjama. Što se ženskih članica trupe tiče, stanje je bilo još gore jer je po njihovom izgledu, govoru i vladanju bilo jasno "da su nekad bile konobarice u kakvoj seoskoj krčmi, a već na prvom pokusu bilo je jasno da su jedva sposobne za sasvim sporedne uloge". No bez obzira na njihove (ne)sposobnosti, Börnstein je itekako bio zadovoljan, navala na blagajnu bila je iznimna, prodavalo se za svaku izvedbu više ulaznica nego što je bilo mjesta u Kazalištu.

Prva predstava, u izvođenju Domorodnoga teatralnoga društva, kako se u skladu s ugovorom trupa u Zagrebu odmah preimenovala održana je 10. lipnja 1840., bila je to spomenuta junačka igra Ivana Kukuljevića Sakcinskog Juran i Sofija, prvo dramsko djelo izvedeno o Zagrebu na štokavskom narječju u našoj povijesti. Svečani prolog napisao je za tu prigodu Ivan Mažuranić. Bio je to pravi trijumf, svečanost kakvu je varoški teatar na Markovu trgu rijetko kad poslije doživio.

Kako je izvijestio časopis Croatia, "oduševljenje prepune kuće se ne može opisati, s nacionalnim oduševljenjem prihvaćeni su svi dijelovi koji se odnose na dostojanstvo naroda i urođene vjernosti Hrvata kralju i domovini". Družina je, ovjenčana slavom potom nastupala u Sisku i Karlovcu pa opet u Zagrebu, a ojačavši ansambl s domaćim snagama izvela u jesenskom dijelu sezone još dvadeset predstava, neke od njih, kada su to vremenske prilike dopuštale, i na otvorenom, u vrtu kuće obitelji Lisinski u Ilici. Sveukupno su na repertoaru imali čak 50 naslova te su tijekom 18 mjeseci (iako su ugovor prvo potpisali na dva mjeseca) imali oko 200 nastupa. U repertoaru je očekivano prevladavao Jovan Sterija Popović, a ostalo su bile prerade tada popularnih, mahom njemačkih lakih komada, ali i jedna obrada Shakespeareova Romea i Julije. Postupno se trupa popunjavala novim članovima te narasla na njih više od 50.

Konačno, u veljači 1842. svi su, ostavivši dug od 280 forinti, definitivno napustili Zagreb i uputili se, na poziv uprave Serbskog teatra biogradskog, prema Beogradu do kojeg su, ohrabreni novim i bolje plaćenim angažmanom, putovali čak pet dana. Iako se posljednja točka ugovora o njihovu mogućem stalnom ostanku u Zagrebu ("ako se svide") nije ispunila te se o družini govorilo kao o "primitivnoj i s jezične i s glumačke strane", vođa družine Toma Isaković iz Zagreba je otišao s doista sjajnom preporukom koju su potpisali prvaci ilirskog pokreta Janko Drašković, Ljudevit Gaj, Dimitrija Demeter i Vjekoslav Babukić, a u kojoj hvale njegovu vještinu, marljivost i način predstavljanja "osobito u struci junačkih zadaća".

Nakon njihova odlaska iz Zagreba, za Kazalište su opet nastupili isti teški organizacijski i repertoarni problemi koji su ga pritiskali i prije ovoga kratkotrajnog narodnog bljeska: zbog nedostatne materijalno-socijalne podloge, četiri godine nije bilo ni jedne predstave na hrvatskom jeziku a varoški teatar dobiva ime Stadttheater na čijem se čelu svake godine izmjenjuje novo, njemačko vodstvo. Prvi sljedeći trijumf narodnoga kazališta dogodit će se tek 1846. kada se izvodi opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog.

Organizacija ovoga gostovanja bila je posljednji producentski napor Heinricha Börnsteina, ali je za našu povijest - kako HNK, tako i cjelokupnoga hrvatskoga glumišta - označila početak nove, velike epohe hrvatskoga kazališta i općenito – kulturno-političke povijesti. Ono će na zanosu koje je izazvalo ovo gostovanje još dugo graditi svoju egzistenciju i iz njega crpiti, teškim okolnostima usprkos, snagu za svoj opstanak i daljnje djelovanje u borbi za nacionalno kazalište. Nakon ovoga, ne samo organizacijskog podviga, došlo je zagrebačko kazalište u samo središte programiranja cijeloga pokreta koji se naziva Ilirski preporod te se slobodno može reći da je upravo tada ono postalo neodvojivim dijelom i političke i nacionalne ideje.

Istovremeno, novosadsko Leteće diletantsko pozorište postalo je prva glumačka trupa u povijesti cijelog slavenskog juga, koja je baš u Zagrebu doživjela pravu profesionalnu afirmaciju. Izlišno je dodati da su baš oni, nakon odlaska iz Zagreba, odigrali presudnu ulogu i u utemeljenju srpskoga profesionalnoga kazališta, što samo potvrđuje "kapilarnost prvih glumišnih začetaka u trokutu Novi Sad – Zagreb – Beograd" (Nikola Batušić). Milan Bogdanović će u jednom svom tekstu biti i vizionarski precizniji: "Narodno kazalište u Zagrebu i Narodno pozorište u Novom Sadu kojima će se jednu deceniju kasnije pridružiti i Narodno pozorište u Beogradu, od prvih dana svog regularnog, ustaljenog dejstvovanja pokazuju uzbudljivo slobodnu tendenciju razgraničavanja u jednom vremenu kad su političke i državne granice, strogo odjeljujući Hrvate od Srba, i obratno, bile tako reći neprekoračive."  

Posve je točno reći da u to doba suradnja Hrvata i Srba na polju jezika, kazališta i kulture općenito nije bila usmjerivana i podržavana političkim programima, nego potrebom zajedničkog rada na svladavanju istih problema koji su se odonda pa do danas kretali u ritmu koji se najkraće može opisati kao "korak naprijed, natrag dva". No neprijeporno je jedno: zajednički je jezik u gore opisanom povijesnom pothvatu odigrao središnju ulogu, što god današnji nedovoljno obaviješteni establišment u Hrvatskoj, na krilima snažne, gotovo histerične reakcije na recentnu Deklaraciju o zajedničkome jeziku, mislio o tome.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu