ZATVORSKA KORONIKA (VIII): Kao da je bilo nekad...

1.

„Kada sve ovo prođe, bit će puno generala poslije bitke“, rekla je, još dok je u Hrvatskoj broj oboljelih od korone bio manji od stotinu, dr. Alemka Markotić. Kazala je to, dakle, prije mjesec i pol dana, gostujući u programu HTV-a.

Jedan manje poznati pisac s prijelaza stoljeća, napisao je tada za nešto poznatiji portal: „Zahvaljujući prvo infodemiji, pa tek onda kraku pandemije koji je došao i do nas, stvorena je klima u kojoj se ništa ne propituje, ne komentira – svakako ne javno; ono gunđanje po kućama se ne računa – i svemu što se kaže ujutro oko devet i još jednom iza ručka se vjeruje kao da je u svetim knjigama zapisano. Dosada je, kažu, đavolje igralište, a kako sve veće i veće restrikcije proizvode upravo nju, e tako se roje pitanja čije se postavljanje odgađa za, parafrazirajući dr. Markotić, doba generala izliječene vojske. Generali poslije bitke su izuzetno iritantna bića. Najbolji način da im se usta akontativno začepe je da se ni s pitanjima ni s odgovorima ne čeka“.

Ako je, kako kaže najtalentiraniji pisac srpskog jezika, Svetislav Basara, apokalipsa temeljni žanr tabloidnog novinarstva, onda je distanciranost osnovna odlika onoga što se kod nas naziva mainstream žurnalizmom.

Nakon tjedana i tjedana uzdizanja dr. Markotić i ekipe u nebeske visine, zanemarivanja bahatosti Davora Božinovića – koji je na konferencijama za medije na pitanja znao odgovarati konstatirajući da postavljena pitanja nemaju smisla! – došli smo do pred kraj bitke i, posljedično, na početak kritičkog odnosa prema Stožeru, njegovim odlukama i procjenama. Odjednom, Vili Beroš i Krunoslav Capak nisu spasitelji sa stalnom adresom u Marvelovim stripovima, švedski model nije tako mahnit, a blokiranje života najbolje što se moglo učiniti za zdravlje nacije i nacionalnih manjina. Neće biti nikakvo čudo ako za dva – tri tjedna Koronaški generalski zbor zatraži zatvorske kazne za članove Nacionalnog stožera civilne zaštite jer nisu akontativno napravili ono što im se sada preporučuje.

Tako, eto, funkcionira kritičko, profesionalno, beskompromisno novinarstvo kod nas: sa sigurne vremenske i, po potrebi, epidemiološke distance. Ili, drukčije rečeno, kao kada je jedan ugledni i tiražni dnevni list objavio ekskluzivni serijal tekstova o zločinima nad Srbima za vrijeme Domovinskog rata. Bio je to zbilja veliki pothvat: trebalo je prvo naći, pa pročitati i onda prepisati tekstove iz požutjelih, nekoliko godina starih brojeva „Feral Tribunea“.    

2.

„Vi sada da gledate taj Stožer, i ljude koji su po položaju tamo, oni su voditelji nekih ustanova, nisu vodeći eksperti. Možda jesu kvalitetni ljudi, sigurno nešto znaju o tome“, rekao je predsjednik Republike na prijelazu iz travnja u svibanj.

Tako, eto, funkcionira, misli i govori Zoran Milanović: s neugrozive pozicije i principijelno koliko i bezopasno. Dok je bio premijer, Zoranu Milanoviću je na san izlazio djed ustaša, fućkalo mu se za pozdrav vojske NDH-a, nije napuštao Knin na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, iako su Skejini crnokošuljaši izvodili splet koljačkih popevki, niti je spriječio šačicu pučista predvođenih Đurom Glogoškim i Josipom Klemmom da kampiraju bez dozvole i sistemom spojenih produžnih kabela troše struju Ministarstva obrane.

Nasljednik KGK je početak pandemije prespavao, da bi se pojavio u javnosti nakon potresa u Zagrebu i pozvao nas da slijedimo upute Stožera čiji su članovi, otkrio je prije neki dan, ujedno i članovi Hrvatske demokratske zajednice u koju se nisu učlanili kada su to njihove mjere dopustile, već znatno, znatno ranije. Tako su se, u čemu Milanović ima pravo, i zatekli na pozicijama zbog kojih su, po automatizmu, postali ovo što su od pojave Covida-19. Baš kao što su i on i SDP osvojili vlast uz očekivanja da imaju stav o ustaškom pokretu,  pozdravu i partitokraciji, te odlučnost da provode sve i jedan zakon Republike Hrvatske, pa čak i one koje su kršili izletnici u Savskoj 66.

Uzgred, govoreći o pripadnicima HOS-a, predsjednik je konstatirao da su se svi redom borili za revitalizaciju NDH-a. To bi, valjda, trebalo značiti da su u Hrvatskoj vojsci bili sve sami antifašisti, računajući i one njene generale što su unovačene vojnike u splitskoj Lori pozdravljali sa „za dom spremni“.

3.

Sjećate li se one priče s početka pamdemije o boljem svijetu koji će doći, o vremenu u kojem radikalna manjina neće profitirati nauštrb većine, o dobu pravednije raspodjele dobara, zdravstvu kao javnom dobru i zdravlju koje se više neće podrazumijevati? Ako se sjećate, bilo bi dobro da zaboravite.

Shenzhen Mindray Li Xiting svakog je dana od izbijanja pandemije bogatiji za 37 miliona i 700.000 dolara ili, prema tečaju Hrvatske narodne banke, 261.320.000 kuna. Slovima: dvjesto šezdeset jedan milijun i tristo dvadeset tisuća kuna. Pa tako puta broj dana u mjesecu i onda puta broj mjeseci od otkrivanja Covida-19.

Taj Shenzhen Mindray Li Xiting suvlasnik je tvrtke „Shenzhen Mindray Bio-Medical Electronics“ koja se bavi proizvodnjom respiratora i pokriva dvadeset posto svjetskog tržišta. Prije nego će u Li Xitingovoj domovini ljudi početi masovno kašljati, njegova je kompanija vrijedila četiri milijarde i 300 miliona dolara. Danas košta tri puta više, odnosno trinaest i pol milijardi dolara! Onih američkih.

Tako, eto, izgleda taj čekani, bolji svijet sa pratećim posljedicama.

4.

Gradske vlasti u nekoj od prijestolnica jedne bivše republike pokojnog Sovjetskog saveza, odlučile su omogućiti svojim, zbog pandemije posrnulim ugostiteljima, da štekate prošire na javne površine. Naravno besplatno, ali uz obvezu da osiguraju distancu između stolova. Kod nas je, normalno, ta ideja dočekana sa oduševljenjem i bit će primijenjena čim Stožer kaže da idemo na pivo.

„Nema povratka na 'ugostiteljstvo' restorana koji imaju 40 kvadrata interijera, ali preko političkih ili braniteljskih veza izbore golemi štekat, pa rade 100 dana u godini i nelojalno konkuriraju pravim ugostiteljima. Nema povratka na teror sezonskih ugostitelja koji zimi ne rade, jer ih Mi ne zanimamo, ali zato ljeti otimaju naše trgove stolovima i stolicama“, napisao je jedan od najupornijih i najupućenijih kritičara hrvatskog turizma bez granica razuma, Jurica Pavičić, u tekstu pod naslovom „Virus zaustavio turizam na putu prema nepovratnoj katastrofi“.

Hrvatska se ponekad doima – samo doima, da se general Željko Glasnović ne zabrine – kao posljednje ljevičarsko uporište u Europi. A ljevica, kako kaže Žižek, koristi svaku priliku da tu priliku propusti. Turizam, zahvaljujući pandemiji, zbilja jeste zaustavljen „na putu prema nepovratnoj katastrofi“, što ne znači da mi nismo našli načina da izazovemo novu.

Vlasnicima restorana koji imaju 40 kvadrata interijera više neće trebati političke ili braniteljske veze da izbore golemi štekat, niti će sezonski dileri norveških lignji i domaćeg vina od odabranih sorti užasa otimati naše trgove stolovima i stolicama. To, misli se na otimanje i borbu za goleme štekate, sada će se voditi kao pomoć ugostiteljstvu kojem je, prvo, zabranjen rad, da bi mu se sada javno dobro dalo na besplatno i, treba li sumnjati, dugoročno korištenje.   

Tako, eto, izgleda hrvatski prelazak s gorega na loše, a može i obrnuto, svakako na kraju dođemo na isto. I tako od non do stop.

Prethodnih sedam nastavaka Koronike možete pročitati ovdje

zatvorska-koronika-viii-kao-da-je-bilo-nekad.7445-10070.jpg

Sjećate li se one priče s početka pamdemije o boljem svijetu koji će doći, o vremenu u kojem radikalna manjina neće profitirati nauštrb većine, o dobu pravednije raspodjele dobara, zdravstvu kao javnom dobru i zdravlju koje se više neće podrazumijevati? Ako se sjećate, bilo bi dobro da zaboravite
Sjećate li se one priče s početka pamdemije o boljem svijetu koji će doći, o vremenu u kojem radikalna manjina neće profitirati nauštrb većine, o dobu pravednije raspodjele dobara, zdravstvu kao javnom dobru i zdravlju koje se više neće podrazumijevati? Ako se sjećate, bilo bi dobro da zaboravite
Foto: 
HINA/ POOL/ CROPIX/ Davor Pongračić