Živjeti u destinaciji - javno je beskorisno

zivjeti-u-destinaciji-javno-je-beskorisno-2050.jpg

Destinacije će u svakom takvom prostoru vidjeti samo priliku da se na njoj instalira ovo ili ono kako bi se "obrnula" neka kinta, i da se na tom prostoru ugodno (ili najugodnije) osjećaju ljudi koji tuda turistički tumaraju tek koji dan
Destinacije će u svakom takvom prostoru vidjeti samo priliku da se na njoj instalira ovo ili ono kako bi se "obrnula" neka kinta, i da se na tom prostoru ugodno (ili najugodnije) osjećaju ljudi koji tuda turistički tumaraju tek koji dan
Foto: 
FaH/Mario STRMOTIĆ

Na prste jedne ruke mogu se nabrojati splitski trgovi koji imaju ijednu drugu funkciju osim prostora za beskrajne nizove stolova. Čak je i onaj festival zabavne glazbe morao okrenuti gledalište i pozornicu, izgubivši akustiku i tradiciju, da se ne bi suzio prostor štekatima

Prije nekoliko dana bio sam na okruglom stolu o oplemenjivanju javnog prostora, povodom postavljanja čudesne skulpture Vaska Lipovca "Biciklisti" u londonskom Cityju, i shvatio: Ništa tako dobro ne objašnjava pretvaranje Grada u Destinaciju, kao priča o njegovim/njezinim javnim prostorima. Gradovi, posebno oni koje posjećuju turisti u brojkama zbog kojih bi se domaći brojači noćenja potpuno zapetljali, svoje javne prostore vole, njeguju i čine upravo onim što oni jesu: javnim dobrom. Zato ih i oplemenjuju skulpturama, ili bilo čim što će ih činiti ugodnim onima koji ih i plaćaju, dakle svojim građanima. Destinacije će u svakom takvom prostoru vidjeti samo priliku da se na njoj instalira ovo ili ono kako bi se "obrnula" neka kinta, i da se na tom prostoru ugodno (ili najugodnije) osjećaju ljudi koji tuda turistički tumaraju tek koji dan.

U Splitu kao Gradu bilo bi, recimo, moguće da novouređena Zapadna obala bude ono što je bilo predviđeno natječajem, propisima i pobjedničkim radom: šetnica na kojoj će se građanima pružiti dojam dnevnog boravka, s pogledom na onu drugu, "pravu" Rivu, mjesto gdje će se "Stazom slave" slaviti olimpijce, gledati predstave na otvorenom...

E, ali ta je obala novcem namijenjenim sanaciji gradskog deponija podignuta pred nedovršenim hotelom tadašnjeg gradonačelnika, a neće on valjda podnositi da mu se «svako mota isprid» Hiltona. Pa je pobjedničkom projektu najednom docrtana infrastruktura za privezivanje jahti, pozornice na otvorenom su netragom nestale, kao i većina zelenih površina, a natječajem je upravljanje dvama od triju predviđenih kafića dobio brat gradonačelnikove žene (kasnije je prodao dozvolu). Silne bitve nanizane su kao u davnim akcijama "88 stabala za druga Tita". Promjena vlasti donijela je izričitu odluku novog gradonačelnika: Zapadna obala je javni prostor, i na njoj privezivanja jahti neće biti, a svakoj takvoj rebnut će se kazna. I bi tako, dok netko nije gradonačelniku rekao "bu!", a on onda - kao da ni riječi nije prije toga izgovorio - napravio i plan, i zaposlio neke ljude, i složio cjenik. Pa sada - jer nema dozvolu za privezište - naplaćuje mega-jahtašima neku besmislicu koja se zove "korištenje urbane opreme", kao da jahte privezuju za bandere i klupe, i to bez (legalne) opskrbe strujom i vodom, dakle svim onim što se nudi preko puta, u par desetaka metara udaljenoj ACI-jevoj marini. I još skuplje.

Kad je jednom bio upitan kako može "ništa" naplaćivati više nego što u blizini košta "nešto", ispao sam cjepidlaka koja ne želi dobro našoj destinaciji, jer "treba iskoristiti svaku priliku". I tako je nova Riva postala destinacijski resurs s pogledom na megajahte zbog koje i iz uprave i od građana frcaju usporedbe s Azurnom obalom, jednako besmislene kao "ča je pusta Londra..."

S druge strane Grada, pak, leži prostor koji nikad neće postati resurs. Zove se Turska kula, riječ je o šumovitom brežuljku istočno od Poljuda uz koji se nalazi jedan od najvećih arhitektonskih bisera hrvatskog srednjovjekovlja, crkvica Svete trojice. Ukratko, potencijalni mali Marjan, nešto što bi bilo gdje predstavljalo rekreativni draguljčić. No, crkvica iz (vjerojatno) 9. stoljeća, spomenik nulte kategorije, jedva je dostupna nekim zemljanim putem prepunim hrpama šuta i drugog smeća, a šetnja šumicom na Turskoj kuli ravna je pustolovinama Bear Gryllsa. Turska kula je, naravno, tu samo metafora, ima još primjera. Zaključilo se da turisti tamo ionako neće doći, pa čemu onda "trošenje" na nešto što bi služilo "samo" građanima. Pomisliti da bi kao takvo postalo privlačno i gostima koje zanima Grad - poput onih turista koji svakodnevno krstare Marjanom - vjerojatno je prekomplicirano. Jedna prijateljica nedavno je zgodno i vjerojatno točno zaključila da bi na uređenju Turske kule Milan Bandić dobio bar dva mandata.

Jedna od nesreća destinacizacije Grada leži u tome što se porast turističkog zanimanja dobrim dijelom poklopio s dolaskom na političku scenu Željka Keruma. Ili, da budemo pošteniji, sa stvaranjem klime koja je Kerumu donijela glasove. Kao što su njegovi birači govorili "znao je Željko priskrbiti za sebe, pa će znati i za grad", ili "pa šta da je tu bilo šverca/dugova/utaje, čovik radi i zarađuje", takvim se pokazao i odnos prema gospodarenju gradom. Javni prostor je postao beskoristan ako nije "oplođen", pa se tako treba i odnositi prema njemu. Istočni zid Dioklecijanove palače sasvim je prekriven nakaznim šatorima sa šoder-odjećom i đinđama.

Na prste jedne ruke mogu se nabrojati trgovi koji imaju ijednu drugu funkciju osim prostora za beskrajne nizove stolova. Čak je i onaj festival zabavne glazbe morao okrenuti gledalište i pozornicu, izgubivši akustiku i tradiciju, da se ne bi suzio prostor štekatima, a od svih nekadašnjih otvorenih pozornica Splitskog ljeta ostao je samo Peristil, jer se nigdje drugdje pozornica i ne može postaviti. Smetala bi oyster & sushi barovima sa sivim nadstrešnicama od ratana. Pa i sam Peristil - štekatima je opkoljena cijela katedrala, a navečer će vas turisti ušutkivati jer ste pogrešno shvatili da se na stepenicama najljepšeg gradskog trga može sjediti i pričati, umjesto svaku večer slušati "Hit The Road Jack" vokalno-instrumentalnog dueta iz kavane. Naravno, činjenica da sve to ne samo da nije otklonjeno odlaskom Keruma, nego je u nekim slučajevima i metastaziralo, briše ekskluzivnost odgovornosti s bivšeg gradonačelnika.

Neka i kafića, neka i restorana, sjajnih se otvorilo otkako više nismo kolodvor za putnike koji tu samo čekaju prvi trajekt do otočkih plaža. I svi su puni, to je najveći dobitak činjenice da je netko zainteresiran za Grad. Ali za Grad, koji je kao takav privlačno odredište, i zbog čega mu se vrijedi uspoređivati s Londrom. U trenutku kad i Grad i građani počnu biti samo resurs, onda si Destinacija, i ništa više.

 

Zaspao sam u gradu, probudio se u destinacij

Sveto ime Ultra