Zoran Milanović vs Jasmila Žbanić: Žestoki razgovor o ničemu

zoran-milanovic-vs-jasmila-zbanic-zestoki-razgovor-o-nicemu-1521.jpg

Koga zbilja boli što je Jasmila Žbanić rekla Milanoviću u raspravi u kojoj ona govori o jednom, a on o drugome?
Koga zbilja boli što je Jasmila Žbanić rekla Milanoviću u raspravi u kojoj ona govori o jednom, a on o drugome?
Foto: 
Berlinale.de

Jasmila Žbanić o tehnikama politike zna točno onoliko koliko Milanović o kinematografiji, dakle pojma nemaju ni jedno ni drugo, pa u njihovu sukobu nema suštine

Muhamed Filipović, član bosanskohercegovačke Akademije nauka i umjetnosti, inače patološki lažov i, uz ostalo, bivši veleposlanik BiH u Londonu, pričao je jednom prilikom kako mu je princ Charles, da onaj pravi princ, rekao kako se sjeća jednog dugog razgovora o islamu s bivšim predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem. "Mora da ste se siti napričali...", rekao je princu Filipović, pa dodao: "Nijedan pojma o islamu nemate."

Ne treba, ali ni najmanje, vjerovati kako je ova storija Muhameda Filipovića istinita, no zgodna je za prisjećanje u trenutku u kojem je u hrvatskim mainstream medijima tema nad temama nešto što se naziva sukobom između bosanske i najuspješnije redateljice iz ovog dijela svijeta, Jasmile Žbanić s jedne, te premijera Zorana Milanovića s druge strane.

Jasmila Žbanić o, nazovimo ih tako, tehnikama politike zna točno onoliko koliko Zoran Milanović o kinematografiji, dakle pojma nemaju, pa u njihovu sukobu ima suštine koliko i u dugom razgovoru karikaturalnog britanskog princa s bošnjačkim liderom, poznatim po priznanju da često do podne misli jedno, a od podne drugo.

Ako je jedan od opisa senzacionalizma onaj o puhanju muhi u guzicu sve dok ne naraste kao slon, da bi se, zatim, imalo povoda pisati o opasnosti od slonova, e onda bismo jahanje na ovoj ispraznoj polemici mogli nazvati sukobom slonova koji, samo im nije javljeno, to nisu.

No, to je ipak malo bezobrazno. Manje bezobrazno je, međutim, kazati kako, za promjenu, svjedočimo još jednom trenutku u kojem je nevažno s važnim zamijenilo mjesto, pa se, na kraju govori o svemu osim o onome što je prethodilo i Milanovićevu diplomatskom ispadu s putom u Mostar bez najave Sarajevu – djelomično amortiziranim onim što je izrekao u Hercegovini – i Jasmilinoj gorljivoj obrani socijalnih nemira od različitih tumačenja suprotnih, prije svega, njezinu doživljaju događaja na bulevarima brzo splasnule revolucije.

Zanimljivo je, jako zanimljivo, to što se Milanović sve vrijeme upinje da pokaže kako je u razumijevanju BiH daleko drugačiji od valjda svih svojih prethodnika, trošeći se u onoj mjeri u kojoj je Jasmila Žbanić bila kritična prema medijima koji su pokušali kompromitirati uzrok protesta u BiH: bezočnu pljačku i posljedično kolosalno siromaštvo; skrećući fokus na različite ispade koji, bez obzira na dimenzije, jesu marginalni.

Na kraju balade on mora verbalno mijenjati prvi dojam o sličnosti sa svojim i Mesićevim prethodnicima, dok je ona postala, recimo tako, dio teme u kojoj je davno posljedica preuzela primat od uzroka, što, valjda to znamo, vodi ka nevažnom i to worp-brzinom.

Istina, ta besmislena polemika podosta govori o svojim akterima. U svojim očito iznevjerenim očekivanjima od Zorana Milanovića, Jasmila Žbanić strašno sliči na one naivne, u razumijevanju politike beznadno površne Amerikance koji su mislili kako je dovoljno da pobijedi Obama, pa da Busheva Amerika trajno prestane postojati.

Na kraju se, naravno, pokazalo kako je Obama tek ljepše lice Amerike Georga Busha, baš kao što je Zoran Milanović, kada je o BiH riječ, tek ljepše lice Hrvatske kojoj je stvarni interes susjedne države bitan točno koliko i onaj Bangaldeša. S druge strane, poprilično je iritirajuće svjedočiti Milanovićevim neuspješnim pokušajima da ispadne mangup – na kraju kojih je uvijek tek bezrazložno bahat -  efektnim valjda još samo onom starijem Sanaderovu maloljetniku Gordanu Jandrokoviću, koji je predsjednika Vlade nazvao "uličnim huliganom", što bi valjda trebalo značiti kako postoje i akademski i salonski i još neki huligani.

Kateta nad hipotenuzama ovog trokuta su najutjecajniji hrvatski mediji, uvijek nepogrešivi u isticanju nevažnog. Uređivačka politika čiji su reprezenti poznati po, recimo, traženju da u novinama bude više bjeline – poznato je, naravno, kako se novine ne kupuju radi onoga što piše, već zbog potrebe za bijelim listovima – našla je u ovom sukobu, polemici, što li je već, sve što misli da joj treba: učesnike zvučnih imena, žestoki razgovor o ničemu i komotnu poziciju da se ostane neutralan i kao takav – superioran, mudar, odgovoran i tako redom.

Slamaju se tako urednici da svakom zgodnom prilikom imaju po nešto o raspravi redateljice i premijera, sukobu koji je važan točno toliko da sam vuče reakciju kakvu je imao Petar Luković nakon što mu je netko, i to ozbiljan, rekao da će, ako se ovako nastavi, Srbija nestati za nekoliko desetljeća. Na to apokaliptično upozorenje, Pero sa onog sveta je samo rekao: "Koga boli kurac..."

Koga zbilja boli što je Jasmila Žbanić rekla Milanoviću u raspravi u kojoj ona govori o jednom, a on o drugom i zašto? Da nam to, možda, nešto važno ne kazuje, samo nam još nije objašnjeno što točno?