Izdanje:
A zašto ne pišete o propasti novina?’, dočekao me na volej Branko Komljenović, predsjednik udruge diskografa i direktor izdavačke kuće Menart, kad sam ga zamolio za razgovor na temu toliko puta spomenute, a još uvijek neostvarene “smrti diskografije”. I bio je u pravu; ta vrsta interesa za zdravstveni karton brata po nevolji previše podsjeća na zlurado iščekivanje smrti susjedove krave, pa makar zaginula od iste bolesti koja će koliko sutra pokositi i našu Rumenku. Digitalno doba jednako nam radi o glavi, papir s otisnutim riječima i plastična pločica sa zabilježenom glazbom jednako se loše nose s kulturom besplatnih, virtualnih sadržaja, a sve niži društveni ugled iz dana u dan smanjuje broj onih koji će, kad i ako zaista nestanemo, za nama i našim zanatom iskreno žaliti.
Nezaustavljiva revolucija
Diskografija je u tom smislu izvela salto mortale kakav čak ni novinskoj industriji nije pao na pamet – u Americi su sudski navalili na vlastite korisnike još 1999., misleći da će rušenjem peer-to-peer servisa Napster eliminirati slobodnu razmjenu glazbe na Internetu jednom i zauvijek. Na kraju, uspjeli su jednom i izgubili zauvijek: Napster je ugašen, ali digitalnu revoluciju više ništa nije moglo zaustaviti. I glazba je, kao u pustim stoljećima svog postojanja prije izuma fonograma i nosača zvuka, opet postala “svačija”, javno dobro čiju je distribuciju nemoguće kontrolirati, a posljedično i naplatiti. Što činiti kad ti osnovni proizvod počne propadati na tržištu? Prateći sporo umiranje fizičkog nosača zvuka, diskografija je s njega prebacila fokus na ono što je skori pokojnik smjerno nosio sve te sretne fiskalne godine – na glazbu. Širenje djelatnosti na većinu raspoloživih oblika komercijalnog korištenja glazbe, od najunosnijeg publishinga, preko organizacije koncerata sve do, u slučaju Menarta, ulaska na tržište glazbene publicistike, postupno je okrenulo naopako osnovnu pretpostavku o diskografiji kao tržišnom servisu za glazbenike. Danas glazbenici servisiraju diskografiju, avansne isplate izvođačima ograničile su se uglavnom na najkomercijalnija imena, a njihov se broj progresivno smanjuje iz godine u godinu. Biologija i tržište čine svoje, sve je manje sigurnih oklada. Kako onda svaki projekt dovući makar do pozitivne nule? Jednostavno: maksimalno smanjiti ulaganje. Tipičan razvojni put karijere jednog mladog hrvatskog benda pokazat će nam kako se to događa. Imena preskačem ne zato da zaštitim nevine (u ovoj situacijskoj drami takvih ni nema), već zato što je priča generička i s manjim se razlikama primjenjuje na baš sve autore i svirače koji su debitirali pod kapom hrvatske diskografije u 21. stoljeću. Izdaleka, slika djeluje idilično: objavljuje se puno, raznovrsnije no ikad, od klapa do metala, lijepa razlika od socijalističke uravnilovke u kojoj se muzika često znala izgubiti prije no što je bila zabilježena na vinilu. Imamo pet velikih izdavača, Aquarius Records, Dallas, Dancing Bear, Menart i nekad daleko najjačeg diskografa ovog dijela Evrope, Croatiu Records, koja je od slavnih dana Jugotona bitno smanjila opseg i doseg, ali još uvijek dobro posluje. Ukratko, do albuma je daleko lakše doći nego u “zlatnim osamdesetima”. Naš je bend, nakon dvije godine aktivnog sviranja i jednog demo izdanja u vlastitoj nakladi, odlučio prvi pravi album snimiti u jednom od najzaposlenijih studija u zemlji. Taj ih je pothvat koštao oko 60 tisuća kuna, a vlasnik studija ih je povezao s izdavačem. Da, objavit ćemo vaš album, dobili su odgovor. Ne samo ovaj, nego i još dva u sljedećih pet godina. Vi nam dostavljate gotov master, omot i najmanje jedan video spot po albumu (uložili ste već 60, što znači još desetak tisuća?), i imate obavezu otkupiti barem 200 primjeraka vlastitog albuma, po povlaštenoj cijeni, dakako. Uz to, potpisujete nakladnički ugovor kojim se autori pjesama odriču 25 posto materijalnih prava od javnog izvođenja i radiodifuzije u korist svog publishera/izdavača, što vrijedi od trenutka potpisa sve do prestanka trajanja autorskih prava (to će vam biti najdulji ugovor kojeg potpisujete, jer ga ne raskida ni činjenica smrti – četvrtina vaših tantijema ide izdavaču i 70 godina nakon što se prijavite na groblju). Odričete se i vlasništva nad snimkama koje objavljujete, opet zauvijek i na području cijelog svijeta. Zauzvrat se nudi tiskanje albuma (ulaganje od otprilike 1 eura po primjerku, početna naklada rijetko prelazi tisuću), promocija i distribucija. U prijevodu, ulazak u čarobnu iluziju hrvatskog glazbenog “biznisa”. Na vašu odgovornost i vaš račun. “Nije točno, nisu svi ugovori takvi”, ispravlja me Branko Komljenović. “Neki diskografi, recimo, ne inzistiraju na otkupu. Osim toga, ovako postavljena konstrukcija ozbiljno potcjenjuje vrijednost našeg rada – iskreno mislim da je bendu teško uspjeti bez diskografskog zaleđa, nije dovoljno staviti singl na You Tube i, eto, već si zvijezda. Ako izvođaču krene, njegov povrat uloženog je puno brži od našeg, jer koncerti su oduvijek bili glavni izvor prihoda na našoj sceni. Da ne spominjem sad kolika su imena diskografi postavili na noge svojim ulaganjima...” Istina, objavljivanje i prodaja nosača zvuka nikad nije bilo larpurlatističko mecenarenje – tu je odnose oduvijek diktirao isključivo profit. I naravno, nitko nikome ne zavrće ruku da potpišete ponuđeno.
Iskakali iz paštete i jeli istu
Bend iz priče je, primjerice, pregovorima uspio zadržati vlasništvo nad snimkama, što je rijetka privilegija, koliko god se nelogičnim činilo da netko postaje apsolutni vlasnik nečega u što nije uložio ni kune. Nakladnički ugovor se, međutim, nije dao izbjeći. Razlog je jednostavan; prihodi od publishinga su živi i stvarni, dok su oni od korištenja mastera tek eventualni. Hrvatski diskografi i njihovi odjeli za publishing upisani su na desecima tisuća naslova u bazi ZAMP-a, pa je tako, primjerice, Croatia Records Music Publishing daleko plodniji, a time i zaštićeniji “autor” od Dujmića, Tutića, Huljića, Houre i Hasanefendića zajedno. Prošle je godine ZAMP od korisnika podijelio 66 milijuna kuna autorskih naknada, od čega je nemali dio sredstava završio i na računima hrvatskih publishera i diskografa. Reći ćete, u redu, zašto ne, bez njihovog rada, promotivnih kanala i takozvanog “know-howa” ne bi ni bilo hitova. “Kolektivnu zaštitu autorskih prava u svijetu su i razvili publisheri, dok nije bilo njih, autori nisu imali ozbiljne prihode”, pojašnjava Komljenović. “Isti taj publisher u većini slučajeva zaradi svoj postotak. To nije namet, nego suradnja s autorima.” Ipak, ova praksa od diskografije, a posljedično i medija, sustavno udaljava čitav niz sjajnih talenata. Znate li za Bebe na vole, Marinadu, Izae, LessThanAMinute, Marshmallows, Mikija Solusa, Queen Of Sabe, Olovni ples...? Čuli, načuli ili nikad čuli, izvjesno je jedno – dobar dio najuzbudljivije muzike koja se u Hrvatskoj stvorila posljednjih godina publika i diskografija uopće nisu doživjele. To je poraz za scenu, ne za autore. I tako smo stigli tu gdje jesmo, u samo srce paradoksa: oko stalnog pada prodaje nosača zvuka najmanje se brinu oni koji ih prodaju; veliki izvođači, na kojima leži 90 posto tržišta, postaju manji u broju i opsegu, a mali neće narasti jer se oko njih ne isplati truditi. Osjetio je to i naš bend, čiji je album, po skromnim mjerilima hrvatske scene – eksplodirao. Dobio je hvalospjeve svih relevantnih kritičara, zavrtio se na radiju i televiziji, zainteresirali su se čak i ženski časopisi. Dečki su mjesec dana iskakali iz paštete i istovremeno živjeli na pašteti, jer se uloženo ni izbliza nije počelo vraćati. Postali su preskupi za rupe i birtije u kojima su svirali ranije, manjih klubova je premalo, a baš tamo se raste do velikih prostora, pa je status quo jedino održivo stanje. Most između medijske eksponiranosti i stvarnog cash-ina na terenu zadnji su, čini se, prešli Hladno pivo i TBF. Iza njih se krhka konstrukcija srušila. Ponor između života od glazbe i – pardon my French – sviranja kurcu preko praznog novčanika sve strašnije zjapi. CD je u našem sveopćem siromaštvu prvo od masovnog postao ekskluzivni proizvod, a sad je sasvim blizu statusu sezonske namirnice: kao sušeni bakalar, kupuje se jednom godišnje, kad je baš prigoda. O plodovima digitalne distribucije još se uglavnom sanja, makar nam je iTunes konačno stigao na zapadne granice, i uskoro ćemo znati jesmo li zaista ilegalno skidali glazbu samo zato što nam zli Apple nije omogućio da ju gospodski kupujemo. “Činjenica je da glazbeni biznis u Hrvatskoj više nije veliki biznis”, konstatira Komljenović. “Nitko se na njemu više ne može obogatiti, pogotovo oni koji startaju sada.” A oni koji startaju sada, u “vruću” jesen 2011., možda će za sebe pisati sasvim nova pravila. Svijet se valja po ulicama, miriše na nove šezdesete, samo što ove počinju od ‘68. i idu tko zna kamo. Tko preživi, pričat će. Ili pjevati.