Izdanje:
Eto i to se dogodilo. Pohapsilo radnike Jadrankamena i optužilo ih za samovlast i otpor. Samovlast i otpor?! Mislio sam da se netko zajebava s ljudima, da im nemaju što ozbiljnije prišiti pa će ih uzaptiti zbog kontrarevolucije. Pomislih, shodno definiciji krivnje, napokon i u ovoj tužnoj zemlji bez vidljive budućnosti konačno da se netko usudio uzeti stvar u svoje ruke, preuzeti vlast od kleptokratske bulumente. Mislio sam da su to radnici koji zaslužuju orden, da ih predsjednik Josipović okiti nekom lentom ili takvim nečim povodom Dana državnosti. Da, ljudi su štitili svoje poduzeće i što ako su htjeli pružiti otpor i preuzeti vlast?! Mogu im zamjeriti jedino što se toga nisu sjetili i ranije, budući su sve ovo vrijeme vlast dobrovoljno darivali onima koje bi trebalo pohapsiti i optužiti za veleizdaju. Onda se, naravno, sve relativiziralo tvrdnjama o nezajažljivim ambicijama sindikalista, njihovoj prekomjernoj uporabi sile, podijeljenosti u radničkim redovima. Tako to ide i vodi k tome da se nastoji u korijenu ušutkati svaki određeniji bunt koji neće zastati na prvoj stepenici, nego će artikulirati svoje nezadovoljstvo do one točke kada se nitko više neće moći praviti blesav i tvrditi da ga ne čuje. Uostalom, što je preostalo? Kada već socijalisti koji su na vlasti dva desetljeća nisu rekli niti jednu jedinu riječ za radnička prava, kada demokršćani, koji su u ta dva desetljeća mahom bili na vlasti, nisu povukli niti jedan jedini potez u duhu onoga na čiji se nauk tako bezbožnički pozivaju, a koji je također rođen u radničkoj, tesarskoj obitelji. Kada ti, dakle, svi oni okrenu leđa što ti po pravdi boga preostaje, nego uzeti vlast u svoje ruke.
I tu dolazimo do onog citata uhapšenog radnika koji je vrlo jednostavno sažeo okrutnu hrvatsku stvarnost u misao da “gdje počinje zakon tu prestaje pravda”. Dodao bih, da ondje gdje prestaje pravda, počinje kapitalizam. U Hrvatskoj se, među ljudima, nešto očito počinje događati. Iskustvo uči da je suludo očekivati da će nam politička nomenklatura donijeti promjene. Promjene su moguće jedino ako se postojeće nomenklature sruše, izbrišu sa scene. Njihova samodostatnost i samodopadnost toliko je neizrecivo vulgarna da je valjda već i zadnjem idiotu jasno kako u Hrvatskoj općenito, a tako i u aferi Jadrankamena, sustav više niti ne pokušava sakriti činjenicu da kapital štiti sebe samog. Čak se nije u stanju ni stvoriti privid legitimnosti, jer jednostavno više se nema vremena za prikazivanje ordinarne otimačine višim interesom, domoljubljem, hrvatstvom i kojim sve ne floskulama namijenjenim suzbijanju zdravog razuma. Moramo im priznati, dugo, dugo su u tome bili uspješni pa su i sami počeli vjerovati kako naši intelektualni dosezi nisu baš visoki. Tako Milanka Opačić mrtva hladna može ispaliti da za mlade nema posla, jer onima koji rade ne mogu davati otkaze!! Ne znam što policija radi u ovom slučaju i nije li to povod da se dotična barem privede na opsežniji sistematski pregled. Sam vrh vlasti ostvarivanje sreće za jedne vidi isključivo kroz unesrećivanje drugih. Zadivljujući koncept društvene pravde koji se temelji na bržem starenju, umiranju, devitalizaciji nekoliko generacija da bi se pronašlo mjesta za one koji su u biološkom nadiranju. No, prema tom modelu, granica dobne upotrebljivosti neprekidno se spušta sve dok ne budemo morali ubijati jedne da bi se drugi smjeli roditi.
Milanka Opačić možda i nije tako mislila kad je izgovorila svoju povijesnu misao, samo je pitanje je li uopće mislila? Neshvatljiva lakoća izricanja bedastoća posljedica je isključivo izostanka straha od reakcije naroda i uvjerenja vlasti da isti gutaju sve što im se servira. Kad odjednom nekolicina njih više ne želi biti neophodnom kulisom u igri samostalne i neovisne države nastupi iskreno čuđenje, a kada bi to istovremeno napravila još veća skupina ljudi, vlast bi uhvatila panika. Primijetili ste da na radnike s isukanim pendrecima jurišaju oni koji također imaju tri, četiri tisuće kuna plaće. Dobro, plaća je za sada sigurna, redovna, a možda je tu još i poneka kuna bonusa po privedenom ili po udarcu pendrekom. Nakon što u ime i za kapital odrade taj najprljaviji dio posla sjete se, ponekad, da i njihova prava nisu baš sjajna i njihov sindikat onda organizira štrajk. Neka svoj štrajk usklade s radničkim prosvjedima i izađu u punoj spremi na ulicu i umjesto prema koloni obespravljenih i prevarenih, pendreke okrenu prema svim institucionalnim i pojedinačnim čuvarima kapitala. Jadrankamen je u stvarnom i simboličnom značenju pokazatelj kako od fino oblikovanog bloka s kojim se može graditi, napraviti bezobličnu gromadu koja se zakotrljala i ruši sve pred sobom. Pitanje je jesu li shvatili pouku vlastite priče s evidentno nesretnim krajem? Ali njih su barem uhapsili i to časno utamničenje, ponajviše stoga jel je praćeno besmislenim opravdanjem, svakog moralnog navelo bi na misao kako bi i časno bilo robijati s njima. Čak i ako bi Milanka Opačić pronašla načina da nas sve skupa zamijeni s radnicima koje ona priželjkuje. Sa šutljivom, pogrbljenom, bezvoljnom, obeshrabrenom gomilom koja će svoj život odrobijati u prokletim deminutivima. U mjerenju vlastite slobode krenite od početka, a osnovna jedinica u traženju opravdanja za odustajanje od slobode je strah. Strah kojim nas impregniraju kroz ono što obično nazivaju odgojem, mada bi prikladnija definicija bila dresura mirenja sa sudbinom. Zato bih volio da se pojedinačni pokušaji samovlasti pretvore u radničke republike. Možda tek tada vlast shvati da nam ona treba upravo toliko koliko smo mi spremni trpjeti je.