Izdanje:
Sva je sreća da je ljudsko sjećanje kategorija s odgodom. Tako ne pamtimo možda i najtraumatičnija iskustva koja nas mogu zadesiti, a to su rođenje i smrt. Ugoda je da se i onog između ne sjećamo previše kvalitetno pa se u tom memorijskom otklonu, nošeni od slučaja do slučaja, nekako već prodevera cijeli život. Blaženo neupoznati sa stanjem stvari omogućeno nam je ne samo pronaći dobar način za izbjegavanje depresije, nego i stalnu potrebu ponavljanja i gutanja istog. Svijet nam tada izgleda bolji, sami smo sebi u vlastitim očima logičniji i važniji i uvijek iznova možemo vjerovati da postoji nada. E, sad zamislite svijet u kojem bismo pamtili bez odgode i bez izuzetaka. Kakav bi to kaos i jad bio. Recimo, morali biste se sjetiti obećanja, a na vrijeme ste zaboravili, da će Hrvatska, kad se osamostali, slavonskom ravnicom hraniti pola Europe. Da se toga sjećamo osjećali bi i grižnju savjesti zbog one druge, neishranjene euro-polovice, koja je teško najebala jer je nismo uzeli pod svoje. Onda bismo se vjerojatno morali sjetiti i tajkunskih početaka, a u tom slučaju nam ne bi mogla zaiskriti suza u oku zbog Todorićeve kćeri koja je otkrila čudotvorni recept uspjeha; počnite na dnu kao svi u njenoj obitelji. Možda bismo se morali sjećati da su Todorići dio nevjerojatno šizofrenog plana o 200 bogatih obitelji koje će držati Hrvatsku, da se taj plan ostvario i da je zbog Todorića i sličnih tajkuna naš recept za život baš i vezan za neprekidno dno. Bi li se vrijedilo sjećati i istine da HDZ nije pokrenuo borbu protiv korupcije, nego je korupciju patentirao? Bi li se vrijedilo sjećati da na vlast ponovno hitaju i s uljuđenim osmijehom galame oni koji su ne tako davno s istim takvim uljuđenim osmijehom obećavali 250 tisuća radnih mjesta u državi u kojoj se brojka nezaposlenih ne spušta nikad ispod 250 tisuća? Bi li vrijedilo pamtiti obećanja kako će se iz inozemstva vratiti deseci milijardi narodnih ojera koje su nikad imenovani lopovi iznijeli iz napaćene nam djedovine? Na svu sreću zaboravili smo pitati i koji su nas udbaši godinama pratili i gdje su oni sada, ne sjećamo se više ni zašto moramo ući u EU, odbijamo se prisjetiti učinaka “modela Sanader“ pa ćemo u premijerski stolac brže-bolje, ovaj puta u kostimu SDP-a, dovesti Malog Sanadera. Sve nam se već odavno dogodilo, ali mi se zbog odgode u sjećanju uvijek iznova možemo čuditi i iznenađivati. Zato je svakom režimu lako s nama. Mirno može prepisivati svoje prethodnike u neprekinutoj i nimalo suptilnoj igri skrivača. Mi jednostavno zaboravimo i da smo se skrili i koliko smo već puta magarci bili. Hrvati jesu kolektivni Forrest Gump pa nam je i život kutija čokolade u kojoj nikada ne znamo što ćemo dobiti. Ali smo pavlovljevski zapamtili da tu kutiju čokolade možemo kupiti kod Todorića.