Skoči na glavni sadržaj

Ili ćemo početi živjeti jedni s drugima ili ćemo nestati

pater Antun Cvek

Izdanje:

Pater Antun Cvek, isusovac i dobri duh Zagreba, već 40 godina pomaže onima kojima je pomoć i najpotrebnija. Ni danas ne odustaje od svog poslanja, a građani ga prepoznaju po biciklu kojim je razvozio hranu

U anketi o moralnom uzoru koju je među 200 uglednih građana proveo Forum pobijedio je političar. Pokazalo se da u tako ispolitiziranom društvu kakvo je naše, teško prolaze oni koji bi po logici stvari trebali biti na vrhu sličnih lista. Ipak, među prvih deset, točnije na šesto mjesto, “probio” se čovjek čija pozicija nije upitna. Štoviše. Radi se o pateru Antunu Cveku, isusovcu iz zagrebačke Palmotićeve ulice, dobrom duhu grada i velikom prijatelju siromaha. Cvek duže od 40 godina pomaže svima kojima je pomoć potrebna i po mnogočemu izlazi iz okvira u koje je upala crkva. Napisao je dvije knjige o “otpisanim” ljudima i snimio dokumentarni film. Nagrađen je priznanjem humanitarca godine “Ponos Hrvatskezi, godinama i sposobnosti. Poslije, kad više ne može, zamjenjuje se kao što se to radi s dotrajalim strojem. Treba početi odozdo. Čitavo društvo ovisi o širokim narodnim masama. Ne može se manjem broju ljudi dopustiti da u svojim rukama drži većinu sredstava, a mali ljudi postaju žrtve takvog načina upravljanja. U ovako teškom ekonomskom stanju trpi čitava nacija, a najviše upravo ti mali ljudi, dok manjina upravlja kako želi jer sve drži u svojim rukama. Hrvatska tu nije iznimka. Tako je i u svijetu, ali je kod nas još teže i gore. Industrija je nestala. Pogledajte samo nekadašnje velike tvornice iz bivšeg sistema poput Prvomajske, Tvornice parnih kotlova ili Jedinstva u kojima su radile tisuće i tisuće radnika. Zarađivali su za sebe i za svoju obitelj. Kad je industrija uništena oni su ostali bez posla. Ne možemo očekivati poboljšanje standarda dok se ne krene s proizvodnjom. U osnovama ekonomije stoji da ako jedna zemlja više uvozi nego što izvozi nešto s njom ne valja. Kod nas je na žalost tako. Zato nam propada proizvodnja jer se ništa više ne isplati raditi. Osnovna sredstva, koja su pridonosila standardu, su otuđena.

f: Mislite na društveno vlasništvo? – Da, nakon privatizacije smo ostali bez njega iako smo ga baš mi desetljećima stvarali.

f: S jedne strane imamo uski krug bogatih, a s druge osiromašeni ostatak. Kako promijeniti takvo stanje? – Nema srednjeg staleža. Došlo je do općeg nacionalnog siromaštva, dok manjina upravlja. Umjesto da obrću novac i pokrenu proizvodnju kako bi stvorili nova sredstva da se barem nešto promijeni, oni novac drže u svojim rukama i raspolažu s njim tako kako im odgovara, ne brinući se za potrebe društva.

f: Da ste političar, očito bi bili ljevičar, odnosno socijalist? – Po svojoj prilici. Preživio sam i Drugi svjetski rat i vrijeme iza rata kada je stanje bilo vrlo teško, kako se kaže, nije ostao ni kamen na kamenu. Praktički se trebalo sve raditi ponovo. Harale su bolesti. I u takvoj situaciji uspjelo se stvoriti sve ovo što je stvoreno. Prije zaređenja bio sam u radnom odnosu, tako da znam o čemu govorim. Zaposleni su izdvajali u pet, šest različitih fondova, za proizvodnju, za razvoj... Najprije se iz dobiti trebalo podmiriti njih kako bi se osigurala zaliha, a nakon toga troškovi proizvodnje. Kasnije je išla plaća i uvijek smo očekivali hoće li biti viška.

f: Zanimljivo je da ste u vrijeme dok ste radili u ZET-u završili srednju školu i upisali fakultet filozofije i teologije? – Osam godina sam radio tamo. Najprije sam završio srednju ekonomsku, pa Bogu hvala, i ostalo.

f: Neuobičajeno kasno, u četrdesetoj godini, postali ste svećenik. – Kako kaže Evanđelje, niste vi mene izabrali, nego ja vas. Osjetio sam poziv koji ni ja nisam shvaćao, kao ni moje kolege na poslu. Uz svoj redoviti rad, išao sam u višu ekonomsku školu što je bilo vrlo teško. Svi su očekivali da ću kad završim otići u upravu tvrtke. Išao sam u tu školu, a da zapravo nisam ni sam znao zašto jer me u stvari zanimala tehnika. Već na početku sam osjetio poziv koji me je začudio. Imao sam kuću, završio sam školu, mogao sam otvoriti automehaničarsku radionicu... Odjednom je sve otpalo.

f: Kad ste donijeli odluku da život posvetite onima kojima je pomoć najpotrebnija, a od kojih je društvo diglo ruke? – Jedne večeri uoči Božića kao bogoslovi nosili smo poklon-pakete za Nadbiskupijski Caritas. U Voćarskoj ulici, u potkrovlju, živjela je jedna stara i bolesna osoba u strašno lošim uvjetima. Još se sjećam od dima zacrnjenih zidova koji se nisu mogli obojiti. Čisti užas. To mi je bio prvi susret sa svijetom za koji nisam znao da uopće postoji. Nisam mogao prestati razmišljati o tome i vratio sam se za osam dana kako bi pomogao koliko mogu. Formirali smo grupicu od troje ljudi. Tako je nastala tzv. Prva karitativna grupa. Nakon što sam se zaredio premješten sam u Palmotićevu gdje sam također bio zadužen za karitativni rad. U to je vrijeme osnovana i župa u Palmotićevoj, a s njom i Caritas. Tada je bilo puno župnih Caritasa u gradu, ali ovo je bilo nešto novo. Mi smo prvi izišli na teren i počeli posjećivati ljude. Nismo željeli samo čekati i dijeliti hranu i pakete.

f: Tako je osnovana udruga Kap dobrote? – Udruga je registrirana 1990. godine kao nastavak tzv. Prve karitativne grupe. U onom sistemu nismo se mogli samostalno registrirati, ali smo radili sve isto kao i nakon registriranja. Doduše, bilo je manje članova, ali je princip isti. Surađivali smo s centrima za socijalni rad i nije bilo nikakvih problema. Referent koji je bio nadležan rekao nam je da radimo što želimo, pod uvjetom da to ne koristimo za političke svrhe, što sam ja poštivao. Nije bilo problema. Od 1977. je bilo tako, do osnivanja Kapi dobrote. Zapravo je od početka karitativnog rada prošlo 42 godine.

f: Vi ste, vjerujem, najkompetentniji da odgovorite na pitanje je li stanje sada gore u odnosu na vrijeme kada ste počinjali s radom? – Uoči Domovinskog rata bilo je stvarno teško. Za vrijeme rata bilo je kritično jer je sve išlo za vojsku, a sada je, kad bi nam trebalo biti bolje, stanje dramatično. Potrebe su velike tako da čovjek mora birati od najpotrebnijih one najpotrebitije da im pomogne. Stanje je nemoguće teško, posebno zadnjih godina kada je došla kriza.

f: Kako financirate rad udruge? – Imamo nešto donacija, ljudi pomažu, dobijemo dio od Grada i države preko različitih programa, ali to je ništa prema potrebama.

f: Financira li vas crkva? – Crkva ima župni Caritas. Kap dobrote radi karitativno, ali nije u sklopu župe. To je samostalna udruga koja se oslanja na donacije. Ovih dana dobili smo 30 metara drva za ogrjev. Prošle smo godine podijelili oko 300 metara.

f: Za koliko ljudi se uspijete pobrinuti? – Točne podatke treba potražiti u udruzi, ali mislim da je oko 130 ljudi. Međutim, svaki štićenik ima velike potrebe. Najveći je problem s režijama. Ljudima isključuju struju, vodu. U gradu je ipak teže nego na selu gdje se lakše snaći. A i ljudi su se udaljili jedni od drugih. Jedan veliki humanist je rekao da ili ćemo početi živjeti jedni s drugima ili ćemo nestati. Čovjek je društveno biće. Međutim, ljude vode egoizam i pohlepa, a za opće dobro malo je koga briga.

f: Zašto je situacija takva? – Kako sam rekao na početku intervjua, čovjek je vrlo pokvarljiva roba. Svaki čovjek je rođenjem egoist. Morao bi imati ogromnu moralnu i duhovnu snagu da se toga oslobodi kako bi pomagao i davao drugima. Uz to ide i pohlepa. Još je sveti Pavao rekao: Čuvajte se pohlepe, jer je pohlepa najstrašnija. Uzrok ovakvom stanju su egoizam i pohlepa, ali i to je čovjek.

f: Novac je postao ključ koji otvara i zatvara sva vrata? – Sjećam se zgodne rečenice iz jednog filma: Dok nas novac ne razdvoji.

f: Ni u crkvi nisu ostali imuni na rasipanje novca? Dok narod gladuje, crkva gradi ogromna zdanja. – Gdje su god ljudi i gdje je god institucija, ima i problema. Nismo sveci na ovom svijetu.

f: A što da napravimo da budemo što bliži? – Treba raditi na sebi. Odgajat se u duhovnom i moralnom pogledu. Svaka zajednica, pa tako i crkva, sastavljena je od pojedinaca. Liječiti pojedinca znači i liječiti čitavu zajednicu. 2008”. U 78. godini ne odustaje od svoga poslanja da pomaže svima kojima je pomoć potrebna. Građani ga prepoznaju po starom biciklu s kojim je obilazio stare i nemoćne donoseći im hranu. Zadnje dvije godine ga više ne koristi. Ipak sam prestar, a ni zdravlje više ne služi kao prije, kaže pater Cvek.

f: Kako komentirate činjenicu da su, unatoč svim aferama, političari i dalje društveni uzori, čak i u pogledu morala? – Ne treba očekivati od ljudi da budu idealni. Čovjek uvijek ostaje čovjek, a znamo da je to lako kvarljiva roba.

f: Tko bi zapravo trebao biti moralni uzor? – Mali čovjek, odnosno radnici kojih više nema. Ljudi su postali potrošna roba. Na tržištu rada, kakvo danas postoji, čovjek vrijedi koliko može napraviti po svojoj sna-