Izdanje:
Molio sam Boga da ljeto ode. Bilo je predugo, ljepljivo i počelo je ličiti na “Groundhog day“. Inače volim ljeto, ali ne kada krene već u petom mjesecu, krajem devetog se osjećaš glupo jer žvačeš asfalt, a trebao bi toćati noge i ispijati hladnu pivu negdje na pustim plažama Lošinja.
Zagreb se pretvorio u usijanu kuglu, a ja sam želio van.
Masterchef je završio prije tri mjeseca, lagano je počela hibernacija, povremeno isprekidana noćnim izlascima s bratom Jackom i sestrom Colom. Izlazak ko’ izlazak. Odeš van, naručuješ više no što bi trebao, da bi izgledao gluplji no što jesi, i sutradan se osjećao ko’ da ti je sjela ovrha na račun. Poznajem sva tri stanja. Nismo prijatelji. Uletio sam u stan nakon jednog takvog izlaska, nakon što sam opet odslušao taksistovo predavanje iz ekonomije, koji mi priča da je prije Cammea sve bilo bolje i kako su zarađivali više, a radili manje. Obično vožnju provedem gledajući kroz prozor, gledajući kako ulice grada postaju svjetlije, i ne obazirem se na priču, ali ovaj puta me majstor uništio kombinacijom frustriranosti, negativne energije i brojki. Platio sam vožnju, ostavio mu za kavu i ušao u stan potpuno budan.
Na krevetu me čekao otvoren laptop s upaljenim Facebookom i nekoliko poruka..“Bok, oprostite što smetam, ali kako pripremiti noja?“, “Bok, gdje se jedu najbolje žabe?“, “Debeli pederu! Stephan Macchi je za tebe doktor!“ Među svima njima bila je i ovakva poruka “Hello my name is N. N. and I am a producer of “No reservations“ with Anthony Bourdain. We are coming to Croatia next month, would you like to work with us?“
Prvo što ti padne na pamet dok čitaš ovakvu poruku je da te netko jebe, i to opako. Uz poruku tu je bio i zahtjev za prijateljstvom koji sam prihvatio te odmah voajerski pronjuškao profil i skužio da je frajer “real deal”. “Ali to nije sve“, rekli bi plastični voditelji TV prodaja. Ja sam otišao na IMDB i ukucao njegovo ime gdje je stigla potvrda da je frajer onaj za koga se izdaje. Opa! Anthony Bourdain je idol kuhara, kaste koja svoju autodestrukciju pripisuje “takvom poslu“, grupe ljudi kojima je ego veći od onog Ive Sanadera prije zatvora i predstavnika do prije nekoliko godina društveno podcijenjenog zanimanja, ne samo kod nas, već i u svijetu.
Čovjek dolazi u Hrvatsku i želi raditi sa mnom? WOW! Odgovorio sam producentu na poruku s oduševljenjem, ostavio broj telefona i dogovorio intervju s njime.
Bio je utorak, Shale i ja smo se uvježbavali u Pepermintu za naš prvi DJ nastup i polako smo shvaćali da taj posao i nije baš pizdarija te da je potrebno ipak malo više od nekoliko sprženih CD-a. Slušao sam The Black Keys kada je zazvonio telefon, a s druge strane strane glas koji je pričao engleski. Izletio sam na Ilicu i skužio da mi zvuk visokih peta, tramvaja i žamor ljudi ne idu u prilog u tako važnom razgovoru te sam začepio uho, napeo moždane vijuge i stao odgovarati na pitanja. “Gdje bi ste nas vodili?”, “Kakvu hranu ćemo jesti?”, “Kakav je tamo krajolik?”, “Kakvi su ljudi?”... Nakon što sam mu lijepo objasnio i završio s konstatacijom da “There is shit load things to do in Croatia” čovjek se samo nasmijao i rekao “I think you and Tony will get along just well”.
O novcu se nije pričalo. Kakav novac?! Dolazi najjača tv-faca koju tjedno prati 120 milijuna ljudi, a ti ćeš pitati koliko plaćate. Ne plaćaju, pravilo je da čovjek koji je ispred kamere s Tonyjem dobiva kraljevski tretman za vrijeme snimanja, ali ne i financijsku nadoknadu za to. Nema veze, ja sam sretan samo s idejom da ću to raditi. Uostalom, znam x ljudi koji bi platili da budu u mojoj koži.
Uputili su me na Igora Nolu iz Mainframe productions te smo zajedno počeli nazivati moguće kandidate za koje sam mislio da će Hrvatsku prikazati u najboljem svjetlu. Apsolutno svi koje smo nazvali su bili šokirani i iskreno oduševljeni sa činjenicom da će sudjelovati u tome. Sve je bilo spremno za dolazak ekipe iz Amerike i početak snimanja. Fuck yeah! “Sranje, pada kiša”, bila je moja prva misao kada sam se probudio na dan D.
Bio je to kraj ljeta, vrijeme je bilo koma, a ja sam obukao jaknu i s vozačem došao na aerodrom. Avion je sletio, a mi smo dočekali ekipu od petero ljudi s 13 velikih sanduka opreme, među kojima je bio visoki, prosjedi lik kojem je pogled bio zalijepljen na zaslon smartphonea. Prišao sam do njega i upoznao se s njime. – Hi, Anthony... – Kada pročitaš nekoliko knjiga od lika s tako burnim životom, pogledaš sedam sezona emisije koja je smiješna, informativna i provokativna sigurno ne očekuješ čovjeka s mirnim, gotovo profesorskim gardom, naočalama i umornim, ispijenim očima.
Ukrcali smo stvari u dva kombija i krenuli u Rovinj. U jednom kombiju je bila ekipa, a u drugom on i ja. Dugo sam čekao da počne razgovor, čovjek se nije odlijepio od Twittera i mailova te smo negdje oko Karlovca progovorili i nismo stali sve do Rovinja. Počeo je snijeg. Ne možeš vjerovati svojim očima; snijeg! Tri prometne nesreće, od kojih je jedna bila prevrnuti šleper na Kikovici, nisu nam ulijevale povjerenje da će ovo izaći na dobro. Nikako. Jedino što me smirivalo bio je naš razgovor, pun humora, sa spektrom tema od najomiljenijeg jela, koncerta, albuma, knjige, zemlje i epizoda South parka i The Simpsonsa.
U jednom trenutku čovjek izvadi telefon i pokaže mi dio epizode Simpsonsa s njime, rame uz rame s Bartom i Homerom. “It is all the way down from here, this is the top of everything” rekao mi je s osmijehom na licu. I ja bih se smijao. Došli smo u hotel Lone, napravili check in i otišli u sobe ubit oko dva sata. Vrijeme je i dalje bilo katastrofa, iako je prestala padati kiša. Sto puta sam pogledao vremensku prognozu, izmolio očenaše i otplesao pozdrav suncu u želji da sutra, kada krenemo, bude barem sunce. Umorni smo se spustili na kratku večeru u hotelu, tresnuli par boca hrvatskih vina previše i otišli na spavanac. Sutra krećemo.
Dan 1.
Avantura počinje
Probudio sam se sa zrakama sunca u sobi. Bio je to dobar početak dana. Očenaši, plesovi suncu i ritualne žrtve urodile su plodom, dan je bio lijep. Krenuli smo gliserom iz Rovinja prema Limskom kanalu, kamere su se upalile i... Akcija! Gliser polako vozi kroz Limski kanal, priča se o školjkama i uzgoju ribe, tu i tamo neka zajebancija. Ja se smrzavam i polako mislim da ovaj brodski dio i nije nešto što mi se sviđa, u biti, mrzim ga.
Dolazimo na mjesto zločina; drvena brvnara na samom kraju Limskog kanala. Čeka nas plastična boca biske koja nam odmah postaje najbolji prijatelj. Tony je otkrio bisku i intenzivno se druži s njom. U kombinaciji s lijekovima za prehladu koje pije, raspliće mu se jezik i kreće showtime. Bruce Willis je sranje od glumca, Steven Segal je douchebag koji ima frizuru kao da mu je oposum pokušao općiti s glavom i u seksualnoj ekstazi krepao na njoj. Naučili smo i da čimpanze mogu raditi buzaru od dagnji.
Sekvenca snimanja traje četiri sata i za vrijeme iste nastradala je boca biske i dvije boce malvazije. Promocija domovine je zajebana stvar, nadam se da će se to uzeti u obzir kada budem na listi za transplantaciju jetre. Završavamo sa snimanjem zavaljani, odjebavamo povratak gliserom, skačemo u kombi i hrčemo do Rovinja. Lagani popodnevni počinak te večera u restoranu Giannino. Klasična priprema hrane s izvrsnim namirnicama formula je za uspjeh. Jedemo škampe, ribetinu, rakovicu, školjke i nastavljamo s malvazijom. Nema odmora dok traje obnova. Na povratku u hotel, sanjam touchdown na krevet i polja snova. Kraj...
Dan 2.
Volim ribu, je...o mrzim ribarenje
Jutarnji poziv Igora Nole je dovoljan da probudi i najčvršće spavače, poput saborskih zastupnika na sjednici. Pet ujutro je, idemo na ribarenje. Čeka nas David Skoko iz konobe Batelina u Banjolama pokraj Pule i njegov otac Danilo koji nas ukrcavaju na svoju ribaricu te idemo na rendez vous s pučinom.
Za sve vas koji ste tri puta bacili udicu, digli nekog glavoća, srdelu ili smrdljivog cipla poput mene, ribarenje je ugodan, opuštajući hobi. Sada znam da nije, “it sucks”. Anthony i ja smo zabundani ko’ Eskimi i smrzavamo se nenormalno. Hladno je i puše, ruke su mi promrzle, šprica me more, a na mrežama koje vuče David tek se tu i tamo koprca neka riba. Tony i ja jedva čekamo kraj. Dok oko nas kruži mali čamac s kojeg nas također snimaju, na ribarici s nama su još dva snimatelja koji nas stalno drže na nišanu sa svojim objektivima.
Nakon sat vremena izvlačenja mreže slijedi grubo prizemljenje sa spoznajom da postoje još dvije mreže koje treba izvlačiti. Zlo i smrt. Nikad više. Tony to dosta dobro podnosi, bolje nego ja, ali mi ispod glasa priznaje da jedva čeka da siđe s jebenog broda i mazne “another biska”.
Dolazak u luku i odlazak u konobu. David i njegova majka su majstori pripreme svega što je riblje. Tony prvi puta kuša tripice od grdobine, paštetu od jetre morskog psa i rolice od palamide. Ponuđene biske i malvazije od Brune Trapana klize niz grlo te čine razgovor ugodnijim i opuštenijim. Naši domaćini su na stol istresli poker asova, a Tony je uživao. Imao sam osjećaj da smo na dobrom putu.
Popodnevni počinak je ključan za normalno funkcioniranje jer slijedi večera epskih razmjera. Odlazimo u Wine Wault restoran u Monte Mulini hotelu gdje kuha moj kolega i prijatelj Tom Gretić. Pridružuje nam se vlasnik i chef restorana Le Mandrać na Voloskom Deniz Zembo te David Skoko iz Beteline. Četiri Hrvatska chefa i Tony recept je za odličan razgovor i hedonizam sa sklonosti ka pretjerivanju. Izvrsna hrana s lokalnim namirnicama te cijela paleta domaćih vina skreće razgovor u smjeru nadglasavanja, smijeha i humora. Za kraj večeri otkriće pelinkovca od kojeg se Tony teško rastaje. Fotografiranje za uspomenu i odlazak na spavanje. Moj krevet, moj prijatelj.
Dan 3.
Njuška u zemlji
Jutarnju glavobolju rješavam obilnim doručkom, hektolitrom vode i crnom kavom. Tony kuri cigaretu natašte i zalijeva je crnom kavom. Izgledamo kao da nas je krava žvakala, tako se i osjećamo, ali show must go on.
Napuštamo Rovinj i vozimo prema Motovunu koji je jedno od mojih najomiljenijih mjesta u Hrvatskoj. U motovunskoj šumi dočekuje nas vlasnik konobe Mondo, Klaudio Ivašić sa svojom majkom i psima tartufarima. Na moju sreću, producent mi kaže da danas nisam potreban na snimanju te bježim u kombi na liječenje mamurluka, žgaravice i krvavih očiju - kratkim spavanjem. Probudio me žamor ljudi oko kombija i Tonyjev smijeh; psi su našli tartuf. Naime, kada dolaziš na mjesto gdje pas MORA naći tartuf onda se obično napraviš budala, zakopaš tartuf i pustiš magično njuškalo da ga nađe. Ovaj put, “wonder dog” je našao tartuf koji nije bio zakopan.
Penjemo se u Motovun i čekamo da Klaudio i Tony odrade sekvencu. Naravno, uz malo malvazije i bijelog tartufa čekanje je podnošljivije. Podnošljivije? Potpisujem čekanje do kraja života, ako se čeka ovako.
Nakon odrađene sekvence, pedala u kombi i vožnja direktno na Pag. Pag, super otok. Pag, naime, svi poistovjećuju s Novaljom i Zrćem, nauljenim tijelima, multikolornom galaksijom dizalica i spuštalica konzumiranim do jutarnjih sati. No Pag je ipak nešto više. Gastronomija otoka je nešto što je strahovito interesantno jer se šparni, otočki ljudi odnose prema namirnici s puno više poštovanja te iskorištavaju svaki njen dio.
Dolazimo u hotel i vinariju Boškinac gdje nas dočekuje vlasnik i chef Boris Šuljić koji nas pozitivno masakrira s nekoliko sljedova autohtone otočke kuhinje popraćene s nekoliko fenomenalnih boca gegića i cabernet merlota. Nekoliko? Kao po dobrom starom običaju nekoliko previše. Caklaste oči, tamna crta od vina na usana i petljanje jezika su znak da se ode u krevet.
Tonyju se mjesto, hrana i vino sviđaju do te mjere da ne želi u krevet. Čudno mu je da na ovakvom mjestu nema više ljudi, što više ljudi ne zna za ovu zemlju. Priznaje da nije ovo očekivao i da je sve ovo do sada nadmašilo njegova očekivanja. Pratimo jedno drugom priče nišaneći se pogledom dok nas producent nije potjerao na spavanje. Soba se vrti...
Dan 4.
Sir, janjetina, vino
Buđenje na Pagu. Lažiramo sekvencu dolaska na otok u kojoj ja vozim kombi. Ja i vožnja kombija? Kao prvo i prvo, ja sam tele za vožnju i nisam još sreo goreg vozača od sebe. Na putu do trajekta kombi mi se ugasio tri puta. Tony me blijedo gledao bojeći se za svoj život, a snimatelji su na zadnjem sjedištu umirali od smijeha mojoj koordinaciji pokreta.
Nekako smo se živi vratili do Boškinca gdje nas je čekao postavljen stol i gozba je mogla početi. Hobotnica pečena u glini, netom nabrane divlje šparoge koje je nemoguće naći u to doba godine, janjeće tripice, paški sir i liječenje mamurluka vinom po principu klin se klinom izbija.
Razgovor o gastronomiji, o lokalnim namirnicama, o ljepoti otoka s Tonyjevim provalama koje u pravilu sadrže više psovki nego što ih je moguće cenzurirati. U međuvremenu je došlo do novinara da je Tony u Hrvatskoj te smo se smijali pijanoj fotografiji koja je krasila naslovnicu dnevnih novina. Završili smo s par digestiva, zahvalili Borisu na domaćinstvu i otišli u Zadar.
Uljudno osoblje hotela Bastion dočekalo nas je u želji da ćemo sići na večeru, ali nakon toliko danas sustavnog uništavanja hedonizmom nije nam palo na kraj pameti da unesemo bilo kakvu hranu u sebe. Na sam spomen riječi hrana dizao mi se želudac, tijelo mi više nije moglo probavljati, a jetra je vapila za odmorom.
Tony inače piše scenarij za seriju “Treme“ na HBO i bio mu je deadline te je morao raditi. Nekoliko mi je puta prošlo kroz glavu “U jebate, kako će taj scenarij izgledati?“. U predvorju Bastiona upoznao sam nekoliko veselih Islanđana koji su me ponudili s Jackom. Inzistirali su da sjednem s njima i popijem koju jer sutra idemo u njihovo uzgajalište tune. Rekao sam da idem u WC i ko’ zadnje đubre pobjegao u sobu. Ne mogu više, umrijet ću.
Dan 5.
Imaju li tune penis?
Rani polazak iz zadarske luke uz dvije limenke “crvenog bika”, tupi pogled ispod tamnih naočala. Tony već poslovično šutljiv ujutro vuče cigaretu kao da mu je posljednja. Nismo cugali večer prije, ali se osjećam kao da jesmo. Vruće je, a toplina i znoj ne pomažu općem stanju duha.
Dolazimo na Ugljan gdje nas dočekuju veseli Islanđani koji su mojom srećom bili toliko nacugani večer prije da nisu ni skužili da sam zbrisao. A mene jebe savjest... Pih.
Ribaricom dolazimo do mreža gdje ćemo Tony i ja plivati s tunama. Mislim, je vruće, ali nisam baš nešto oduševljen činjenicom da skačem među živine od 200 kg dok netko oko mene baca mrtve srdele koje ta riblja torpeda žvaču. Prvo pitanje koje Tonyju pada na pamet je “Imaju li tune penis“. Mene je u biti više zanimalo, kakvi su im zubi da ja ne bi ostao bez svog. Ali hej, sad znam koji su mu strahovi. Malo smo se toćali s tunama, pokušavali roniti, ostajali bez daha svakih 30 sekundi te smo rado izletjeli iz mora i bacili se na lov. Podvodna kamera na udicu i vađenje jadne živine od svojih 40 kg. Odmah smo je izvukli i ritualno priklali na palubi.
Da, znam, neki od vas bi se na tu scenu onesvijestili, zagrlili drvo, organizirali prosvjede i napali tvornice konzervi, ali iskreno, da bi ljudi jeli, živinu neko mora koknuti. Tuna karmine pretvorile su se u općenarodno veselje začinjeno vinom, sashimi tunom, tataki tunom i carpacciom sa soy umakom i wasabijem. Tony uživa u svakom trenutku, a Islanđani su savršeni domaćini i prvoklasni zajebanti. Super nam je i dan traje dugo.
Na stol se vade slani inćuni, marinirana riba, kruh, pa još vina i rakije. Repriza, opet smo svi pripiti sa zubima tamnim od jakog plavca. Idemo natrag za Zadar i u restoran Fošu gdje nas ugošćuje moj dobar prijatelj, chef Damir Tomljanović. Nekoliko izvrsnih sljedova hrane, boca vina i anegdota sa snimanja ‘No reservations’. Kasnije smo opet u knock outu. Bože, molim te, daj mi krevet, san, tofu i meditacijsku glazbu, ovako više ne mogu.
Dan 6.
Odjava koja to u biti nije
Opet na brodu. Vjetar u kosi, mamurluk u glavi, cigareta u gubici i piva u ruci. Čudno kako čovjek brzo zaboravlja koliko želi dan bez cuge. Na Tonyjevo “Let’s grab a beer“ nisam rekao “fuck it, no“ i nekoliko sati kasnije, na putu za Kornate, bili smo lijepo omekšani te smo arhipelag promatrali uškiljenim očima.
Posjeta konobi i vrhunska zajebancija s vlasnicima. Na našu veliku žalost, ljudi se bave proizvodnjom rakija i likera te smo pod prijetnjama kastracije probali svih desetak vrsta s kojima su nas ponudili. Smrt i zlo. Na krmi broda odjavljujemo emisiju s legendarnom rečenicom “If you have not been in Croatia, you are an idiot, I am an idiot, it took me 8 seasons.“ Izrečena rečenica je bila iskrena, svi su uživali, i snimatelji, producenti i sva ekipa koja je u to bila uključena. Lijepo je, i zbilja sam ponosan na sve što smo do sada pokazali i zbog načina što smo to ponudili na jedan cool, drugačiji način. Vraćamo se s Kornata kasno navečer i ljubimo jastuk.
Sutra je zadnji dan, mirišem nevolju.
Dan 7.
Fuck me blind, holly fuck that is good
Ujutro odlazak u sokolarski centar i gledanje nepoštene borbe između sokola i zavezanog fazana. Zašto zavezanog? Pa, još jedan briljantni trenutak filmske produkcije. Na sokolu je bila mini kamera, isto tako i na fazanu te smo htjeli snimiti trenutak gdje sokol napada fazana i čereči ga. Stajali smo i gledali dvije ptičurine i leteće perje, a Tony je u svom stilu upitao sokolara “If I take this falcon with me back to States, would he be able to catch Paris Hiltons chiuaua”. Skoro sam se raspao od smijeha kad sam skužio da je lik ozbiljno pristupio odgovoru.
Zahvaljujemo se plemenitim ptičurinama na žrtvi i odlazimo u mjesto Plaški iznad Skradina gdje nas čeka vinar Alen Bibić. Sve je spremno za “posljednju večeru“ prije hedonističkog križnog puta i raspeća. Na terasi nas dočekuju Alenovi prijatelji od kojih jedan kuha od jutra skradinski rižot. Za one koji ne znaju što je to, neka se potrude i pogledaju epizodu.
Nakon nekoliko kamenica na terasi, nekoliko čaša pjenušca, Alen nas usmjerava u vinski podrum gdje ćemo uskoro biti razvaljeni više no vinske mušice. Jedan za drugim slijedom dolazi fenomenalna, autohtona hrana i ludilo vina koja se nemilice rastaču. Sve smo veseliji i veseliji, a teme nam postaju sve vedrije i vedrije. Na stol je došao skradinski rižot. Ekstaza okusom bila je ravna zabijanju gola Španjolcima u posljednjoj minuti finala eura. Nakon nekoliko “fuck me blind!“ i “holly shit, that is good“ tražimo cijeli lonac na stol. Ovo nema kraja. Slavimo vino, hranu, zemlju i prijateljstvo, iskreno uživamo te izlazimo na čašu prošeka na terasu. Padamo pod stol, doslovno. Zgaženi smo i nikakvi, ali sretni, koliko čovjek može biti sretan.
Voze nas u hotel, i vode u sobe. Kraj, nekako sam ostao živ, bar tako mislim. Put za Zagreb i dolazak na aerodrom, srdačan pozdrav s cijelom ekipom i obećanje da će se napraviti odlična epizoda.
Otišao sam doma, legao u krevet i spičila me temperatura. Pad imuniteta...
Hrvatski mediji i nisu pokazali preveliki interes. U to vrijeme, nekoliko upita, kratak blok na televiziji i to je to. Kada bi ljudima pričao tko je bio, uglavnom ne bi znali. Tek nekolicina upućenih blijedo je gledala znajući kakve ovo ima posljedice na promociju zemlje. Nakon što je objavljeno da je čovjek u Hrvatskoj niti jedna od nadležnih institucija nije postavila upit kakav je sadržaj emisije i u kojem se svjetlu pokazuje naša zemlja. Nije bilo upita tko je uključen, i zašto je čovjek došao baš kod nas. Nevjerojatno! Emisiju u cijelom svijetu gleda 120 milijuna ljudi, njena upotreba traje tri ili četiri godine na raznim svjetskim tržištima, a kod nas nitko ne pita o čemu je tu riječ?
Zahvaljujući medijskoj eksponiranosti uzrokovane Masterchefom, izvrsnom poznavanju formata emisije i hrvatske gastronomije meni je pripala čast da čovjeka provedem obalom. Nije to velika stvar, to je mogao raditi i netko drugi, ima ih koji su to u stanju. Heroji su svi ti pošteni građani Hrvatske koji rade sve da taj gost napusti našu zemlju sretan i ispunjen. Hrana i vino određuju identitet jedne države, ljudi koji je spremaju su najveći ambasadori ove zemlje i prvi su u kontaktu sa svojim gostima. Premalo ulažemo u njih, premalo ulažemo u taj talent i promociju onoga što stranac, nakon što je prvi puta došao, cijeni i poštuje više od nas.
Pokazali smo ljudima u svijetu da se tu dobro jede, pije, da nam je zemlja predivna, a ljudi široka srca. To nitko nije trebao platiti, to se radi srcem. Volio bih da netko tko će raditi sljedeći promotivni spot ove zemlje ne zamara svoju glavu oko toga sviđa li se političarima guzica ili koliki će impact na turiste i njihovu želju za dolaskom u Hrvatsku imati spot s Anom Rucner koja gudi u žitnom klasju ili na zidinama Dubrovnika.
Anthony je prvi detektirao što ljudi žele i zato je uspješan... Žele putovati, jesti, piti i družiti se... Zidovi i more nemaju osmijeh, imaju ga ljudi, stavimo ih u prvi plan. Hvala mu što nam je dao šansu da to pokažemo.