Skoči na glavni sadržaj

Mamić boyse predvodi Sammir, bio Bilić izbornik ili ne

Iz prve

Izdanje:

Slaven Bilić je moral, čestitost i poštenje prodao da bi bio Mamićev poslušnik. Shvatili su to i igrači, svjesna je toga i nacija koja je okrenula palac prema dolje

Vlatko Marković je zagrlio Slavena Bilića u maloj kabini na Kantridi, dok su ispred Kvarnerskog zaljeva novinari, prijatelji i navijači čekali epilog ad hoc dogovorenog Izvršnog odbora koji je trebao odgovoriti na samo jedno pitanje - da li će Slaven Bilić kao izbornik voditi Hrvatsku u dodatnim kvalifikacijama za Euro 2012? – Ostaješ – izustio je s velikim olakšanjem Vlatko Marković lupajući ga po ramenu nakon 45 minuta iščekivanja. – Da, ha, a da li je to konačna odluka? – upita Bilić. – Da, tako je odlučio Izvršni odbor – smirivao je Vlatko Slavena kojem je bilo aritmično odavalo svu uzbuđenost, pomiješanu sa strahom. – Jel to on odlučio i potvrdio? – pitao je dječački uplašeno Bilić Markovića, otkrivajući što misli o Vlatkovoj nogometnoj vladi. – A nego tko, pa nisam valjda ja – tapšao je umirujuće predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza oznojenog Slavena Bilića, kojeg glasnogovornik Davor Gavran nije prestajao ljubiti. – Mamić, jel da? – još jednom je provjeravao Bilić. – Da, da, ništa se ne brini. Zdravko je rekao da ostaješ, znaš da ja nikad nisam bio upitan. Ali, znaš, nismo mogli bez njega – zaključio je Marković. I Darijo Srna je došao poljubiti izbornika. – Šefe, što ste se stisnuli, bravo, idemo dalje! Srna još nije dovršio tu rečenicu, a već se okrenuo prema suigračima: – Brzo se spremajte, idemo u Zagreb! Idemo zaliti ovo drugo mjesto, zaslužili smo jednu dobru feštu. Moramo se kvalitetno napiti, nije lako bilo preskočiti tu Latviju, Izrael, Gruziju... Pa, danas svi igraju nogomet. Iskusniji dio reprezentativaca, Šimunić, Pletikosa, Kranjčar, Eduardo ... također je odahnuo i pomislio: – Uh, samo da je Nane ostao, što će nam sad netko da nas tjera na treninge, odricanja, na disciplinu. Pa, tu nam je super, vlada obiteljska atmosfera, svega onoga mi je dosta u klubu, ovdje se dolazimo malo odmoriti. I proveseliti. Noć se spustila na Kvarner, reflektori su se ugasili, a ispod hridi Kantride ostao je visjeti jedan transparent. Na bijelom platnu boja krvi koja se razlijeva, a slova su formirala dvije riječi, jednu poruku “Biliću odlazi”!

Popustio igračima

Da je Slaven Bilić svoga tela gospodar odavno bi već napustio Rusanovu. Još one noći u Rovinju kada se nije plasirao na SP u JAR-u 2010. Kada je bilo jasno da kao izbornik, trener, pedagog više ne može biti autoritet svojim igračima. A autoritet ne može biti zbog toga što je moral, čestitost i poštenje prodao Zdravku Mamiću. I to od prvog dana kada je upravo Mamić blagoslovio Bilićevu inauguraciju. Bit ću iskren, razveselio sam se Bilićevom dolasku, njegovom vatrenom stožeru, jednoj novoj snazi i ideji nakon svih prethodnih neuspjeha i posrtanja. No, vrlo brzo sam shvatio da je Bilić samo još jedan u nizu poslušnika, koji će funkciju i titulu pretpostaviti ispravnoj životnoj filozofiji. Prije dvadesetak dana popeo sam se na 3880 metara, na glečer Matterhorn poviše Zermatta. Ivica Kostelić, i službeno najbolji svjetski skijaš, u jeseni svoje karijere baš taj odnos prema autoritetu i hijerarhiji doživljava kao glavnu supstancu uspjeha. – Lijenost kao pojam je zapravo prirodno stanje čovjeka. Da bi se to izbjeglo, sportaš u najranijoj dobi mora slušati trenera, a njegova je uloga da mu na neki način oblikuje karakter. Od presudne je važnosti da sportaš slijedi svog trenera, da u njemu vidi i osjeti autoritet. Sportaš ne bi smio nakon 23 sata biti budan ako želi biti odmoran i spreman za novi radni dan. Bez odricanja i poštenog odnosa u sportu nema uspjeha – zaključio je Kostelić. Bilić je želio uspostaviti jedan poluprijateljski odnos sa svojim igračima. Stalno se pozivao na autoritet znanja kao preduvjet uspjeha. Pa, na početku je taj rezultat i postojao, Hrvatska se plasirala na Euro 2008., izgubila nespretno u četvrtfinalu. I u toj utakmici se potkrao detalj koji će posvjedočiti da Bilić nikada zapravo nije bio spreman na najveće domete. Nakon gola u 119. minuti utrčao je u teren, grlio i ljubio Klasnića, dopustivši da ga emocija nadvlada, te sputa u trezvenoj odluci da promijeni svog nogometaša, sačuva vrijeme i ne primi gol kakav je primio. Prateći Bilićev opus doći ćemo i do spoznaje da je imao velikih problema s disciplinom: Fontana (suspendirani Olić, Balaban i Srna, koji je kasnije postao kapetan), Funtana (Šimunić, Križanac), pa nakon toga Pranjić koji je iskazao nezadovoljstvo što ne igra. To je stvarna slika hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Odlazak u narodnjačke klubove i nesolidan život zapravo je njihovo prirodno stanje. Tamo se oni mogu istaknuti svojim, prije svega, materijalnim statusom što im je zapravo i jedino bitno. Više puta tijekom posljednje dvije godine hrvatski reprezentativci su demonstrirali pomanjkanje agresije i volje tijekom utakmica. Naravno, te su utakmice završavale neodlučenim ishodima i porazima. Kasnije bi novinare, koji su na to upozoravali, optuživali da su neprijatelji. A istina je sljedeća: svim mladim igračima reprezentacija služi kao odskočna daska pri sklapanju unosnih ugovora s kojim većina nepravedno osigurava egzistenciju. Kada dođu do određenog materijalnog statusa u pravilu sa znatno manjim entuzijazmom pristupit će svojim nogometnim obvezama i to posebno u nacionalnoj vrsti, jer u klubovima ipak imaju konkurenciju i nadzor. Zbog toga je većina Bilićevih nogometaša u svojim klubovima samo alternativa. A krajnji epilog je da se Hrvatska nalazi na drugom mjestu, iza Grčke, u najslabijoj kvalifikacijskoj skupini otkako Hrvatska kao samostalna zemlja sudjeluje u kvalifikacijama za velike završne turnire.

Navijači preziru prevarante

Dakle, uglavnom nekarakterne nogometaše vodi osoba koja ne misli svojom glavom, već samo izvršava naredbe interesne skupine koja vodi HNS. Pred hrvatskom nogometnom reprezentacijom je baraž, dvije utakmice u kojima se lovi osam milijuna eura koje dobije svaka reprezentacija sudionik Eura, te još nekoliko milijuna koje je moguće osvojiti skupljajući bodove na samom turniru te potencijalnim ugovorima sa sponzorima. Mamić Bilićevim ostankom zapravo i dalje ima kontrolu nad reprezentacijom, kao džoker će se u kvalifikacijama pojaviti “Mamićev sin” Sammir, Badelj bi mogao dobiti puno veću minutažu. Bilić će pričekati da mu se sastavi momčad, on će sjediti ili stajati pored klupe kao izbornik, a Sammir će u dodatnim kvalifikacijama predvoditi Mamić boyse. Za to vrijeme će Igor Štimac, koji je na jednu noć već bio izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, nakon što ga je Mamić po tko zna koji put izigrao, vikati kako on više nikada neće razgovarati, pregovarati i dogovarati ništa sa ovim ‘šabanima’. Bila je to još jedna demonstracija sile apsolutnog vladara našeg nogometa pred kojim svi članovi Izvršnog odbora stoje kao da gledaju u cara, kralja. Navijači su u Rijeci ispisali transparent “Akcijski plan za spas nogometa, neka vise govna: Uefa, Mamić, Štimac, Marković, Cvrk. Bilić bi trebao otići. Ovoj poruci puka ne treba ništa dodati!