Izdanje:
Nekoliko mjeseci nakon Liama Gallaghera, svoj je prvi post-Oasis album objavio i stariji brat Noel. Bio bi sretniji da je Oasis nastavio s radom, ali nakon što je Liam i fizički nasrnuo na brata tijekom posljednje turneje, bilo je jasno da stvari (barem neko vrijeme) više neće ići zajedno. – Uzeo sam si neko vrijeme nakon posljednje turneje Oasisa i napisao dosta pjesama, a imao sam ih i dosta od ranije koje nikada nismo snimili, neke su stare i deset godina – kaže Noel Gallagher u intervjuu čije je ekskluzivno pravo za objavljivanje u Hrvatskoj diskografska kuća Universal ustupila tjedniku Forum.
– Imao sam te pjesme kao demo snimke, preslušao i zaključio da su vrlo dobre. Ja sam skladatelj, to je ono čime se bavim. Pretpostavljam da sam mogao otići u mirovinu, ali što bih tada radio? Pisao pjesme za jebenu Adele ili za X-Factor? Stvari su onakve kakve jesu – radim ono u čemu sam dobar, u čemu uživam. I izgleda kao da se drugima to sviđa. Moju je ženu već počelo živcirati što se stalno motam po kući. Otišao sam u studio i radio jednu po jednu pjesmu, na kraju sam završio s njih trideset i osam, i sve su mi zvučale dobro. Pustio sam ih nekim ljudima koji su mi rekli “oh, vau, ti si genij”, a ja sam na to rekao “da, znam”. f: Bend High Flying Birds ste zapravo samo vi? – Zapravo, High Flying Birds smo ja i pjesme, To je neobavezni kolektiv sastavljen od tko god se zatekne oko mene u određenom trenutku. Dečki koji su svirali u studiju nisi isti koji sviraju na koncertima jer su bili dostupni samo za studio. Dakle, u biti, bend sam ja, ali je nastao tako da sam probao ponovno otkriti sebe bez da se ponovno otkrivam. To nije bend, ne. Ali, promatram li širu slike, nadam se da ću skupiti postavu, možda ćemo se zvati High Flying Birds i za pet godina.
f: Je li ovo neko olakšanje u odnosu na rad s Oasis? – Nije olakšanje. Kunem vam se da bih radije da je ovo ploča Oasisa jer bih tada svirao na stadionima, jer bih tada to bilo jebeno “kul” i jer bi svi tada govorili “vau, nisu li opet veliki”! No, na žalost, mi smo se raspali i sada imamo ploču Noel Gallagher’s High Flying Birds i nitko još ne zna što je to, nitko nije siguran, a najmanje sam ja. Ali najvažnije je to da je ploča dobra. Volim je, mislim da su na njoj neke od najboljih pjesama koje sam napisao.
f: Nedostajat će vam stadioni? – Nedostaje mi misao o tome da ne radim stadione. Volio sam svirati na stadionima. Nedostaje mi sigurnost koju imate kada svirate s istim bendom dvadeset godina. Zaradili smo puno jebenog novca. Nedostajat će mi novac, o da. I druženje, razumijete na što mislim? Prijateljstvo koje se gradilo dugo vremena. No, ova situacija ima i svojih prednosti.
f: Na primjer? – Ne moram davati pjesme drugima, znam točno kako će zvučati na kraju. Znam da će vokali biti onakvi kakve ja želim. S Liamom je uvijek bilo tako da bih mu rekao kako bih volio da otpjeva, a on je rekao “ne, ja pjevam ovako”, pa bih onda ja pristao “jebiga, OK, kako god”. Sada je brže, jednostavnije, bezbrižnije. Mogu raditi vlastitom dinamikom. Mogu biti brz jedan dan, spor drugi. Ne moram brinuti ni o čemu. Biti u bendu isto je kao biti u braku u kojem svi zajedno moramo uređivati kuću, a kuća ima dječju sobu, jebenu momačku sobu i sva ta sranja. Kada ste solo umjetnik, onda je to vaša kuća. Možete raditi što želite. Čuli ste pjesmu “Death Of You And Me”, puhačku sekciju. Da sam bio s Oasis o tome bi se pričalo tjedan dana, trebaju li puhači ili ne, kako ćemo to svirati i kako bi to zvučalo uživo. Ovako je išlo vrlo brzo.
f: Postali ste pjevač. – Ne bismo baš rekli da je Neil Young striktno pjevač, zar ne? Ja sam pjevač/skladatelj (singer- songwriter). Pjevački je dio manje važan u tom spoju, ali nisam imao drugu opciju, osim da pokrenem bend s novim pjevačem. Ali, biti najistureniji na pozornici, nije nešto zbog čega sam jako uzbuđen, moram priznati. Nikada nisam želio biti frontman - sanjao sam da budem Pete Townshend, a ne da budem Paul McCartney. I sada mi se s 44 godine to spustilo na leđa. Nadam se da ljudi neće od mene očekivati show. Neće imati što za vidjeti. Nemam nikakve pokrete. Neću imati klaune na pozornici, nadam se da će pjesme biti dovoljne.
f: Mislite li da postoje šanse za novo okupljanje Oasisa? – Na kraju prošle turneje nosio sam u glavi ideju da bi bilo dobro da nekoliko godina radimo vlastite projekte, a onda, 2015., na dvadesetgodišnjicu objavljivanja “Morning Glory” mogli bismo krenuti na turneju i izvoditi “Morning Glory” u cijelosti. To bi bila najveća stvar ikada. Liam je rekao da se to nikada neće dogoditi. Rekao je, zapravo, da mu je zlo od te ideje.
f: Je li vam tužno da ste danas u takvim odnosima? – Naravno da je tužno, ali što drugo reći? To je vjerojatno tema za za Liama, ne za mene. Ne volim nasilje, nikako se ne mogu na njega naviknuti. Mrzim ga. Ali, ako je to tema, onda biste trebali razgovarati s Liamom. Što reći? On je vrlo zabavan tip. f: Kako biste sami opisali svoj album? – To je... putovanje. To je čisti pop rock album, točno onakav kakav biste očekivali da bih mogao napraviti u slobodno vrijeme. To je koncept. Pomalo je, dio od pomalo kao “Dark Side Of The Moon”. Na njemu je atmosfera koja kaže da bismo morali izaći iz života koji smo vodili i naći se negdje drugdje. Tema nije tuga. Na njemu ima puno nade, ali ima i melankolije. Glazba je vedra, ali, slušate li pozornije tekstove, ima ih i vrlo tužnih. Ne znam zašto je tako jer inače nisam tužna osoba. Valjda je to zato što sam Irac.
f: Možete li pobliže reći nešto o samim pjesmama, kako su nastajale...? – “Everybody’s On The Run” ima gudače kao Morricone i dosta je filmična. Pjesma ima zbor od stotinu ljudi i orkestar dvadesetpetero gudača. Napisao sam je na južnoameričkom dijelu posljednje turneje s Oasis. Bila je nekoliko godina na internetu, uglavnom kako je s akustičnom gitarom izvodim na tonskim probama. Pjesma govori o dvoje ljudi kojima je dosta mjesta u kojem su i koji žele potražiti neko novo. “Dream On” je dobra melodija. Riječi su besmislica, ne znače ništa, tu su samo da služe melodiji. Zvuči malo kao Kinks, pretpostavljam. Kao Kinksov “Dead End Street”. Nema nikakvo drugo značenje osim toga da je melodija zarazna, da je možete pjevušiti i mislim da će jako dobro zvučati uživo. “If I Had A Gun” također je nastala na južnoameričkom dijelu turneje Oasis. Mislim da je to čista ljubavna pjesma, mislim da ide iz istog nadahnuća kao “Wonderwall”, posebno u onom dijelu u kojem “Wonderwall” kaže “želio bih ti reći toliko toga, ali ne znam kako”. “If I Had A Gun” govori o tom osjećaju kada čekate pravi trenutak i način da nešto kažete... Svi se mogu naći u tome. Uvjeren sam da će se curama sviđati. “The Death Of You And Me! je, eh, prilično nevjerojatna pjesma. Možda je najjedinstvenija pjesma koju sam ikada napisao s puhačima i svim tim stvarima. “The Death Of Me” govori o tome kako mi u Engleskoj znamo misliti “oh, moram prestati piti, to će biti moja smrt”. Ona je o ljudima koji će biti smrt mene i tebe. Ponovno je tema bježanje od problema, pretpostavljam. “Record Machine” je ponovno vrlo filmična. Usudim se reći da je pomalo kao Oasis. Govori o snazi glazbe, o tome kako je divna stvar kupovati ploče, a Record Machine je player. “What A Life” je opet pjesma o uživanju u stvarima koje su loše za nas, poput kobasica i pušenja, ili pušenja kobasica. Volite to u Njemačkoj, ne? Dimljene kobasice. Prilično je disko i izravna, jedna od meni omiljenih na albumu, a uskoro će biti i jedna od vaših omiljenih. “Soldier Boys And Jesus Freaks” je napisana u Americi, u vrijeme kada je Amerika jebeno napala nekoga. Govori o vojnicima i ljudima poslanima u rat koji proživljavaju pakao vjerujući u Boga ili tako nešto. “Broken Arrow” je ljubavna pjesma. Ima konge kao kod Carlosa Santane. “Stranded On A Wrong Beach” je pomalo hladna i mračna. Znate li termin Krautrock? E tako nešto. “Stop The Clock” je veliki finale, opet jako filmičan.
Kada brat krene na brata
Uspoređujući samostalne albume Liama i Noela Gallaghera, nalazimo stereotipnu podjelu na mlađeg brata, zaigranog vragolana i starijeg “zrelog”. Možemo poprilično dobro odrediti i tko je iz zajedničke sobe pokupio koje ploče. Album “Different Gear, Still Speeding” Liamova benda “Beady Eye” neoborivo ukazuje na to da je mlađi brat pokupio sve Lennone (“The Roller”), “My Generation” od Who (“Beatles And The Stones”) i Jerry Lee Lewisa (“Bring The Light”), a da su Noelu pripali manje rifoidni albumi Kinksa, potom Smiths (“Broken Arrow”), pa i, uh, Seal (“Everybody’s On THe Run”). Obojica imaju po dvije-tri zbilja dobre pjesme, samo je pitanje ukusa: je li vam draže Liamovo igranje rocka (50-ih i 60-ih), bez puno pameti, ali zabavno i šarmantno, ili ste skloniji ambicioznijem singer/songwriter stilu.