Skoči na glavni sadržaj

Najskuplji prijevod u povijesti

Muškarci koji mrze žene

Izdanje:

Kao triler nije loše, ali kao prerađivanje tek je za stepenicu smislenije od van Santovog kopiranja kadrova Hitchockova “Psycha”

Triler “Muškarci koji mrze žene” trebao bi staviti točku na i u raspravi je li David Fincher umjetnik ili klasični (hollywoodski) zanatlija. Mnogi se i danas kunu u to da “Klub boraca” nije mogla napraviti neumjetnička duša (premda i o tome možemo sporiti, ali previše je poklonika toga filma među pametnim ljudima da bi ga se olako otpisalo), pa se u to ime tražilo nešto umno i “umjetničko” u “Neobičnom slučaju Benjamina Buttona”. A toga naprosto nije bilo, taj film je bio najobičnija hollywoodska limunada. Sljedeći film “Društvena mreža” pokazao je, tko je želio vidjeti, da je Fincher zapravo lik kojemu je najvažnije raditi filmove o kojima će se pričati, koji će zaraditi lovu, osvojiti neku nominaciju za Oscara, a pritom je umjetnički dojam manje važan. “Muškarci koji mrze žene” potvrđuje to još i više. Jer samo redatelj koji želi imati u rukama “vruću” robu trenutka pristao bi napraviti ono što je on napravio, a nikako neki umjetnik. Kratko rečeno, napravio je prijevod istoimenog švedskog hita Nielsa Ardena Opleva, snimljenog svega dvije godine ranije prema romanu pomodarski razvikanoga Stiega Larssona, koji je postigao relativan uspjeh i u art-kinima izvan Švedske. Razjasnimo odmah zašto u art-kinima - ne zato što je riječ o art-filmu, nego zato što je iz vizure gledatelja u SAD i Britaniji imao titlove. A kada se još radi o prijevodu sa švedskog, to se očima prosječnog Amerikanca ili Engleza odmah ne da gledati jer mu djeluje bliže onom dosadnom Bergmanu nego nekom američkog trileru. A nije. Čak je i original, koji je Fincher skinuo gotovo scenu po scenu, rađen po obrascima pristojne kvaziuvrnute hollywoodske konfekcije, samo što nije bio toliko ušminkan jer nije ni mogao biti. Original je koštao 13 milijuna, a Fincherova kopija 100 milijuna, što je stavlja u poziciju najskupljeg prijevoda u povijesti. I za stepenicu smislenijeg prerađivanja od nebuloznosti Gusa Van Santa da kadar po kadar iskopira “Psycho”. Priča o novinaru i pobješnjeloj fotografkinji koji istražuju mračnu prošlost obitelji švedskog magnata, ima neke jeze, ali kada se bolje zagledate postavljaju se brojna pitanja. Npr. zašto je važno da je ona, osim što je to “cool”, toliko luda i nasilna?