Izdanje:
Razlaz
– Trenutačno je stanje u glazbenoj industriji takvo da bandovi koji rade pošteno i s uvjerenjem teško mogu opstati na tržištu. Postoje Rolling Stones i U2, to nekakvo smeće, koji misle svirati dok ne umru, a to baš nije u skladu s početnim stavom banda kada krene svirati. Mislim da su R.E.M. cijelo vrijeme svoga trajanja ostali vjerni tom početnoj ideji i vjerni sebi, pa kada sam čuo da se band raspao pomislio sam, iskreno – evo baš u pravi trenutak! Ne radi se o tome da oni više nemaju ništa novo za reći, nego mislim da je trideset godina sasvim dovoljno trajanje za band.
Posljednji album
– Moram iskreno priznati da nisam previše slušao njihov posljednji album „Collapse Into Now“, čuo sam jednu stvar s njega koja mi je bila jako dobra, ali mislim da oni nisu išli u Berlin, u studio gdje su snimali Iggy Pop i Bowie, da bi pronalazili energiju. Već sama činjenica da je odmah najavljeno da poslije novog albuma neće biti nova turneja, to je već bio nagovještaj da je moguće da više neće biti ni banda. To što su napisali kao svoje službeno press objašnjenje, da treba znati kada treba otići, mislim da bi mogla biti istina. Svaki band za sebe zna kada je najbolje stati. I u tom je trenutku daleko poštenije stati nego postati Stonesi, U2 ili drugi dinosauri rocka koji su postali karikature sebe samih. Nisu njihovi albumi bili na tom komercijalnoj razini da bi o njihovoj prodaji ovisila egzistencija banda.
Drugi razlozi
– Znam dosta i o njihovim privatnim razlozima. Možda nije zgodno da to iznosim u novinama, ali ti razlozi su povezani s njihovim željama da više vremena provode u obiteljima. Dugo su vremena bili na posljednjoj turneji, trajala je s prekidima dvije godine. Oni su ljudi koji vole svirati, ali u ovom okruženju velikog banda i cijele mašinerije sve ih je to vjerojatno počelo jako zamarati. Uostalom, oni su već u srednjim pedesetim godinama, u tim godinama ljudi već počinju imati fizičkih problema s time da sviraju svaku večer.
Najdraža faza
– Osobno sam volio razne faze R.E.M.-a; slušao sam ranu fazu („Murmur, 1983., „Reckoning“ , 1994.), pa sam stao negdje s albumima „Green“ (1988.) i „Out Of Time“ (1991.). Neko ih vrijeme nisam pratio, „Automatic For The People“ (1992.) koji mnogi ističu kao vrhunac nisam osobito slušao, pa sam se vratio na „Reveal“ (2001.) i kasnije albume koji kod šire publike nisu dobro shvaćeni, ali njihovi su fanovi sve to dobro progutali i odjek sigurno nije mogao biti razlog da za raspad.
Povratak
–Za razlaz mislim da je konačan. Možda im se za pet godina svidi održati nekoliko svirki, ali mislim da neće objavljivati nove albume i povratničke turneje. Čisto sumnjam. Mislim da to nije komercijalni trik kao u slučaju većine drugih bandova koji rade oproštajnu turneju da uzmu lovu, pa onda opet povratničku.
Novi projekti
– Oni svi imaju karijere izvan banda Peter Buck svirao je u stankama R.E.M.-a s Baseball Project, on i Scott McCaugey rade s Robertom Hitchcockom, njihova je energija neupitna. Ono što su njih dvojica donijeli u Bambi Molesters, to je bilo fantastična škola: kada netko dobro promisli što će dodati, na koji način... I to se savršeno uklopilo. Žao mi je što na našem posljednjem albumu oni nisu imali vremena, a i mi smo bili u takvoj šemi snimanja da nismo mogli surađivati ponovno. Ali to ne znači da nećemo u budućnosti opet surađivati oko nečega. Najmanje mogu predviđati sljedeće korake Michaela Stipea.
S njim smo najmanje komunicirali, no je osoben tip koji će se možda ubuduće više baviti filmskom produkcijom, mislim da ima želje u tom smjeru, ali možemo očekivati i solističke albume. Uglavnom, ne bih to gledao kao jako tragičnu vijest. To je, zapravo, sasvim ok. Band je odradio 16-17 albuma, a trideset godina je normalan vijek trajanja bilo kojeg banda. I sretno sa solo karijerama. Ili bilo kojim drugim karijerama.