Izdanje:
Vrlo je nezahvalna stvar prerađivanje pjesama (živućih) legendi; kud već oni sami izvuku iz pjesama maksimume (uostalom, zato i jesu legende), kud njihove verzije toliko uđu u uho da sve druge verzije zvuče inferiorno i nepotrebno. Izuzeci od tog pravila su rijetki, ali ih ima. Kada je o Bobu Dylanu riječ, Hendrixova izvedba “All Along The Watchtower” gotovo je općeprihvaćena “službena” verzija pjesme, Harrisonova verzija “If Not For You” tu negdje također, a način na koji je Bryan Ferry obradio “A Hard Rain’s A-Gonna Fall” primjer je kako je neke od “nedodirljivih” pjesama moguće izokrenuti u posve novom smjeru i da obrada postane klasik za vlastitu cijenu.
U takvoj situaciji rijetkih smislenih obrada Dylana činio se preambiciozan i nerealan plan - gledano čisto umjetnički - da za Amnesty International bude snimljen četverostruki album na kojem 73 izvođača svih generacija i stilova snimi jednako toliko njegovih pjesama; zapravo, jedan izvođač manje jer album zatvara Dylanova originalna izvedba “Chimes Of Freedom” po kojoj je kompilacija nazvana. Humanitarnom konju ne treba gledati u zube, ali i bez te emocionalne note na ovom se albumu iznenađujuće nalazi skoro za dva diska dobrih i zanimljivih “dylanopokrivača”. Country i bluegrass svakako su pri vrhu stilova u kojima se njegove pjesme skladno transponiraju, a jedna takva, “One Too Many Morning” Johnnyja Casha, ujedno i otvara ovu kompilaciju. Posthumno ju je producirao Rick Rubin, uzevši jednu od odbačenih Cashovih snimaka koje je snimao s Dylanom u veljači 1969. godine, zauzimajući na albumu mjesto najvećeg dragulja. Od ostalih country i bluegrass verzija gotovo da su sve na neki način zanimljive: “You Ain’t Goin’ Nowhere” Bretta Dennena, “Political World” Carolina Chocolate Dropsa, “You Ain’t Goin’ Nowhere” Miley Cyrus... Zahvaljujući blagodatima tipki ‘repeat’ i ‘program’ na tipkama na daljinskima upravljačima, vrijedi učestalije slušati frajerski orijentalnu “One More Cup Of Coffee” Stevea Earlea & Lucie Micarelli, introvertiranu “You’re A Big Girl Now” My Mornig Jacketa, finu radijsku rockericu “This Wheels On Fire” Charlieja Winstona, jazzy “Simple Twist Of Fate” Diane Krall, latino obradu “Love Sick” Mariachi El Bronx, zafrkanstku “Carolina Carolina” Petea Townshenda, pa čak nekog šarma ima i klasični tulumarski način na koji Ziggy Marley izvodi “Blowin’ In The Wind” ili način na koji je Lenny Kravitz copy/pasteao “Rainy Day Women # 12 & 35”.
Četverostruko je izdanje nekada dug i naporan put, osobito kada nabasate na blaziranu radiofoniju (“I Shall Be Released” Maroon 5), prazni soul (“Most Of The Time” Betty LaVette) ili uzvišena glupiranja (“Girl From North Country” Stinga) jer Dylanove pjesme mogu podnijeti puno toga, ali nepotrebna raspjevavanja zagledanih u daljinu nikako. Sve u svemu, kompilacija, dakle, ima puhanja (da ne kažem nečeg drugog) u vjetar, ali većinom, na sreću, ona to nije.